Nema više moga zeke

Nema više Zeke

Danas, kad sam se vratio s posla, vidio sam moga zeku kako nepomično leži. U takvom položaju nikada nije ležao, i odmah sam shvatio da više nije živ.

Već je nekoliko dana sporije hodao, onemoćao. Na kat u svojoj kući se nije penjao, mada je prije tamo više boravio nego u prizemlju, zbog nečega mu je tako više odgovaralo. U dvorištu sam ga jučer gledao kao se bezuspješno pokušava popeti na svoje omiljeno mjesto koje je uzdignuto samo dvadesetak centimetara. Sve su to bili znaci da mu se bliži kraj.

Umro je pred našim vratima kada nismo bili u kući. Kao da nas je tražio, kao da se želio pozdraviti? Ili je želio tražiti pomoći, a nikoga nije bilo da mu pomogne? Ili je želio zadnje trenutke podijeliti bilo s kim, ali nikoga nije bilo? Umro je sam, kao što je i proveo najveći dio života.

Za jednog zeca, moglo bi se reći da se naživio, jer živio je više nego dvostruko duže od prosječnog zeca. Pokušavali smo mu ugoditi koliko smo više mogli, posebno supruga koja se toliko vezala za njega da sad neutješno plače. Nikada neću znati jesmo li mu pomogli, učinili dobro djelo što smo ga prihvatili ili nismo? Možda bi on bio mnogo sretniji da je proživio kratko, ali po svom? Ali, šta je – tu je! Znam samo da ćemo ga se supruga i ja, a i naša djeca, uvijek sjećati kao nekoga ko je s nama proveo dio života, kao nekoga ko je bio naš.

A čitateljima ovim povodom poklanjam jednu svoju pričicu u stihu o jednom starom zecu. Ne znam, možda sam vam je već prije pokazao, ali nije na odmet da je ponovo ponudim.

DJED ZEC

Zeko je već ostario, pogrbljen je, sijed. Čini mu se tek je rođen, a već posta – djed! Slabo vidi, slabo čuje, krezav je odavno. Klecaju mu stare noge, to oružje glavno.

Pa uzdahne povremeno taj zec star i sijed: „Nisam znao da je tako jadno biti djed!“

Sad ne može potrčati brzo, krivudavo, nego, često posrćući, hoda sporo, pravo. Uzdišući, po ćelavoj glavi on se češka. Dočekati starost zecu, velika je greška!

I dok tužno zeko gleda iznemogle noge, unučići doskakuću do njegove loge. Priđoše mu pa ga grle i umilno glede, te pitaju: „Kako si nam, naš najdraži djede? Donijeli smo samo za te tri mrkve rumene, list kupusa, malo kore i vode studene.  Ako ti još nešto treba, dragi djede, kaži. Rado za te sve činimo, samo od nas traži!“

Počeša se opet djeda po ćelavoj glavi. Reda svoje sočne mrkve po još rosnoj travi. Pa govori: „Dobro, djeco, za ovo vam hvala. Posjeta je vaša novu nadu meni dala. Ali kako da se vama odužim ja, star? Eh, da imam nekadašnjeg pola zdravlja bar! Da potrčim s vama malo, to više ne mogu. Pa, i nisam baš neki zec sad, bez brzih nogu! Slabo vidim i po danu, kamoli po noći. Već sam nagluh, i kako ću takav vam pomoći?“ „Možeš, djede!“, uglas zeke počeše da viču: „Ispričaj nam svakog dana doživljaj il’ priču. Za to tebi ne trebaju vid ni brze noge, a mi znamo da znaš priče ispričati mnoge.“

„Ništa lakše od tog nema!“, živnu naglo djeda, sjede ispred unučića, i priči se preda. Počeo je neumorno o liji i vuku, i psu strašnom što je lovcu odgrizao ruku. Taj pas isti bio je baš i strašan i ljut, da pregrize u tren oka i najdeblji prut. Kad se jednog lovca puške ljutit dočepao, u trenu je na komade cijelu izgrizao. Pričao je i o svojoj učiteljki sovi, i kako je poderao žuti kaput novi. Pa o zimi vjetrovitoj, kada studen steže, i o strahu svakog zeca kada psi zareže. Ispriča im i kako se nekad zaljubio, za zečicom jednom kad je pamet izgubio. Zatim reče, kada zaspi kraj bukovog panja, kako često neke snove neobične sanja. O medvjedu što ponizno pred njim skida kapu, klanja mu se i umilno cjeliva mu šapu. Те o nekoj umišljenoj mladoj, glupoj liji, od koje je čak tri puta on bio mudriji. Zatim, još ga noga boli, rana mu je svježa, jer trčeći neoprezno, stao je na ježa.

Neumorno pričao je djed zec ko nikada, dok u trenu, iznenada, san ga ne savlada. Probudi se oporavljen (bilo je već kasno), kupusnog se lista lati da ga smaže slasno. Kad – na listu unuci mu napisali pismo: „Dragi djede, buditi te jučer htjeli nismo. Hvala što si pričao nam s onoliko žara. Ni od koga nikad ljepšeg ne dobismo dara. Doći ćemo svakog dana donijeti ti hrane, i sa tobom uz pričice kratiti ti dane. Znaj, od tebe boljeg djeda nigdje ne postoji!“ U potpisu stajalo je: „Unučići tvoji.“

Čita djeda ovo pismo, smiju mu se brci: „Baš su dragi ovi moji nestašni unuci!“ Dok kroz suzu na kupusnom listu pismo gleda, misli: „Ništa ljepše nije – nego biti djeda!“

Ako vam se članak svidio, podijelite ga ->

najnoviji najstariji najviše ocjenjeniji
Obavijest
Son of Alerik
Gost
Son of Alerik

Lijepo je biti čovjek, sigurno je lijepo i biti zec, nadasve je lijepo biti živ. Smrt se uvijek događa nekom drugom i dok mi ostajemo s ove strane, čini nam se da je tako oduvijek i da je tako pravedno. I jest oduvijek, samo od našeg ‘oduvijek’ – otkad smo se rodili.
Ovu našu ‘vječnost’ od nekoliko desetaka godina ne zaslužujemo unaprijed – životom opravdavamo život.
Ljutit će se na nas što smo bili kukavice kad nismo smjeli biti, što smo bili hrabri kad je to bila neisplativa ludost, što smo bili škrti kad smo morali trošiti, što smo trošili kad smo morali štedjeti, što smo se svađali kad smo trebali miriti se, govorili kad smo trebali šutjeti. Bit će u pravu jer za života skupimo toliko grešaka da ne bi stale u tri knjige. Samo nikad neće znati da nikad nije bilo lako biti ‘ja’…kao što ni drugomu nije lako nositi njegovo ‘ja’. Mi sudimo drugima, drugi sude nama, onako čovječji, bez zloće i bez pretenzija. Znamo da ne bismo to smjeli jer na kraju svi na isti sud dođemo.
Izgledamo slično, sličnih sudbina, u istoj kulturi, a opet s tako različitim šansama. Nekomu je dovoljna jedna jedina da uspije. Netko ih proćerda za drugih sto.
Lijepa priča u rimi o ‘čovjeko-zecu’. Pa je i kava malo slađa jutros, unatoč uvriježenom stavu da je smrt ružna. Ne mora biti. I nije. Samo se bojimo.

Umpah Pah
Gost
Umpah Pah

Familijji Ive Kobasa:

Hvala vam za ljubav,
S LJUBAVLJU,ADIO!

vas ZEKO

Siniša
Gost
Siniša

Jbs UP….anjc.

kiki
Gost
kiki

Lijep komentar. Ali neslažem se sa posljednjim odlomkom teksta.

Rabotnik
Gost
Rabotnik

Ivo, mora da je i tebi ovaj zec dosta znacio, jer toliki stih napisa. Ovoliko inspiracije moze doci samo iz ljubavi. Hvala sto si podijelio s nama. A zecu, nadam se da vec “krade” kupus iz nebeske basce.

kiki
Gost
kiki

Meni se uvjek činilo čudnim što neke religije ne predviđaju i za životinje…’onaj svijet’.

Piretis
Gost
Piretis

kiki- Goran Tribuson napisao je pripovjetku “Raj za pse”. Prekrasna ali i tužna priča o tome kako svoju nemoć prebacujemo na slabije od sebe, u konkretnom slučaju na psa. Vrijedi pročitati.

luni lunovic
Gost
luni lunovic

ia sam vidio u religijskim knjigama samo magarca i ovce na slikama sta se dogodilo sa njima poslije je misterija

Siniša
Gost
Siniša

Uf…kako se životinja može srcu privući da čovek tragediju doživi kada životinja naprasno “ode”, imali ste sreće pa je doživeo starost jer tako je puno lakše…apsolutno je ne vjerovatno koliko kedna sitna životinjica može podariti lijepih trenutaka i koliko može svijest čovjeka promijeniti.
Žao mi je zbog gubitka!

jezevakucica
Gost
jezevakucica

Od rane mladosti pa evo sve do rane starosti imali smo a imamo i sada psiće,kanarince,papigice,ribice,hrčke,kornjačice,albino kunića i mace.I dan danas se sjećam kako su došli,koja smo im imena dali,šta su izvodili ,koliko su nam radosti i nepodopština priredili i ljubavi dali.I kako su zauvijek zaspali.I isto smo se pitali da li smo mogli još nešto više i bolje im dati.
A priča o starome zecu trebala bi ući u obaveznu lektiru za osnovne i srednje škole i onda sigurno ne bi bilo toliko domova za stare i nemoćne!

Piretis
Gost
Piretis

Ivo, žao mi je zbog gubitka zeca. Kada ode netko, pa bio to samo kućni ljubimac, a dijelili smo s njim godine, uvijek je to tužno. I mi smo se već više puta našli u takvoj situaciji. Umirale su mačke, neke se jednostavno nisu više nikada vratile, i psi.
I dok ovo tipkam pod nogama mi drijema mješanac star preko 13 godina. Prije dva mjeseca počeo je jako kašljati i postao je neaktivan. Posjet veterinaru nas je zavio u crno. Prepisao mu je terapiju i izokola nam objasnio da su dani našeg psa odbrojani i da se moramo pripremiti za kraj. Nije bolestan nego star a za starost, nažalost, nema lijeka.

Siniša
Gost
Siniša

Imao si sreću….13 godina je sa vama, zamisli da je “otišao” posle recimo dva mjeseca pa da se misliš koliko bi lijepo bilo da je” ostao” još 13 godina, koliko bi lijepoga propustili da je tako bilo. Odnjeguj toga čiču i budi sretan što je 13 godina bio deo vas.
Oprostite, filozofiram ali….

krivA
Gost
krivA

..pricica za 10… Lipo bi bilo kad bi iz pricice nesto usvojeno bilo.., i kod odraslijih i kod mladjeg narastaja .. i postovani SoA..ka i uvik…. +..!

krivA
Gost
krivA

…..ma mozda ljudi i ne zaziru toliko od smrti i onog nepoznatog sa one “druge strane”, vec strah pobudjuje nacin na koji cemo otic. Mirno usnu ili u bolesti boli, agoniji ili od nekih raznih vrsta stradavanja.

Zvrk
Gost
Zvrk

imam glupo pitanje. je li taj “zec” zapravo kunić jer zečevi se inače ne pripitomljavaju…ili ipak mogu?
http://www.divljizec.com/razlika-kunic-zec.html

Umpah Pah
Gost
Umpah Pah

@Zvrk:
Kuna,pa mala- kunica,pa muskog roda- kunic(kao lipa ali muskog roda).
Inace?
Divlji zecevi se inace ne pripitomljavaju nego odmah jedu.(Ocekujem-50,oprostite svi).
Samo ne Johnom!
P.S.Nisam jeo zeca niti namjeravam!

Pero
Gost
Pero

Suosjecam sa tobom , ja imam macke pa o tome nekad razmisljam .

POVEZANE VIJESTI

Izbornik