fbpx

O sebi stalno pišemo

Pero za pisanje

Kaže mi jedan moj drugar: „Ti pišeš o svima, a ko će o tebi pisati? Na kraju će biti da nisi ni postojao, da se o tebi ništa ne zna, da su svi drugi značajniji od tebe?“

Ne znam zbog čega drugi pišu, ali vjerujem da ih mnogo ima motive slične mojima. Kao prvo, pišem jer se pišući osjećam ugodno. Jednostavno, lijepo mi je dok to radim, opustim se, zaboravim na svijet oko sebe iz kog na neko vrijeme „pobjegnem“. Možda je taj „bijeg“ pomalo i sebičan, možda kukavički, možda način da se izbjegnu neke obaveze, ali je tako. Pišem i zbog toga da to što napišem podijelim s drugima, da saznam šta oni misle o onome o čemu sam pišući ja već izrazio svoje mišljenje. Tako imam veću mogućnost da čujem više raznih ideja, načina razmišljanja, pogleda na isto pitanje, nego da pričam pojedinačno s ljudima. Tako proširujem svoje vidike. Pišem i zbog toga što mi neki kažu da rado čitaju ono što napišem. Pogotovu mi je drago kad vidim djecu kako se nasmiješe dok im govorim svoje stihove ili im pričam. Lijep je i osjećaj kad vam neko kaže da ste mu uljepšali dan.

Ne pišem zbog novca, vjerujete mi! U našim okolnostima od toga bi bilo vrlo teško ili nemoguće živjeti, a već imam posao od koga mogu živjeti i od koga živim. Evo, i za ovaj portal ne pišem za novac, kako vidim da neki čitatelji vjeruju, nego iz svih gore navedenih razloga kao i zbog uvjerenja da ovakav portal treba podržati. Ne, ne osjećam se zbog toga prevarenim, oštećenim niti zapostavljenim! Sam sam pristao na to i ne kajem se zbog takve odluke. A ne kažem ni da ne bih volio da su drukčije prilike, da i ovakvi kao ja na našim prostorima od pisanja mogu živjeti.

Što se tiče one opaske mog drugara s početka priče – čini mi se da stvari ne stoje baš tako kako ih on vidi. Svaki tekst koji napišem je na neki način i moja slika, prikazuje dio mene u svjetlu u kom bi me teško prikazala priča o meni samome. I nije to slučaj samo sa mnom – svako djelo govori nešto o svom autoru. Slikar unosi dio svoje osobnosti u sliku, režiser u film, pjesnik u stih, glumac u gestu ili izgovorenu riječ. I radnik u proizvodnji unosi dio sebe u svoj rad. Recimo, kod vozača vidite da ne potroše svi isto goriva; da neki kočnice moraju češće popravljati od drugih; da jedni imaju češće udese ili češće plaćaju kazne od drugih; da ima onih koji često kasne i onih koji nikada ne kasne i tako dalje. Radnici na pakiranju se razlikuju po tome što neki troše više materijala za ambalažu od drugih; neki rade brže a neki sporije; neki rade vrlo uredno a neki samo zbrljuše…

Dakle, pišući o bilo čemu, a posebno o drugim ljudima, svi mi koji pišemo, pišemo i o sebi, htjeli to ili ne. Možemo mi biti koliko hoćemo neutralni, objektivni, dobronamjerni, ali dio sebe u tekstu nikako ne možemo izostaviti, makar on bio samo u promilima ili u tragovima, kako bi se to reklo. Svaki čovjek ima brojne osobine, a mi kad pišemo o njemu, izaberemo baš one koje se nama čine da su bitne za taj tekst. Kada bi stotinu ljudi pisalo o istoj osobi, bilo bi tu možda dosta sličnih tekstova, ali i toliko različitih da bi se pomislilo da nije riječ o istoj osobi. Jedino što je sigurno je to da ne bi postojala dva potpuno ista teksta, a to znači da te razlike u pisanju nisu u osobi o kojoj pišu, ona je samo jedna i baš takva kakva je, nego da su oni koji pišu o njoj u tekst unijeli dio sebe, vidjeli i doživjeli tu osobu na svoj način. Čak da se pokušavamo sakriti, da želimo da čitatelji ne znaju ništa o nama, to nam ne bi uspjelo. Nemoguće je to, pogotovu nakon mnogo tekstova. Pročitaju nas kao bukvar!

A na kraju krajeva – šta i ako ne bi ostalo nikakvog traga o meni? Ništa posebno, svakako ćemo svi biti zaboravljeni, malo prije ili malo kasnije. I najveći i najpoznatiji (A njih je tako malo!) traju samo dok je njihove civilizacije, a one nestaju u vremenu mnogo brže nego što nam se čini. Ko zna i koliko je na Zemlji civilizacija bilo prije ove? Ne znamo čak ni za njih, a kamoli za pojedince koji su u njima bili najveći.

0 0
Ocijenite članak
Pretplati se
Obavijest
guest
6 Comments
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
RBAJKANA
Gost
RBAJKANA
2 godine prije

Fica, očito da te tvoj kako ti to kažeš drugar, baš i ne poznaje. Ja kako te poznajem, od rane mladosti, mogu reći: da ipak najviše pišeš o sebi. U svakom tekstu vidim tebe. A sve ovisi kako ko gleda. Ja ti opet kažem: ostao si uvjek isti. Veliki pozdrav, čuvaj se!

Son of Alerik
Gost
Son of Alerik
2 godine prije

Riječi, riječi…što sve možemo staviti u riječi…Kao dijete sam sve do pete šeste godine riječi doživljavao trodimenzionalno, osjetio bih njihov oblik, težinu, boju, a onda je došla škola i uniformiranje. Ponekad, ali rijetko i danas osjetim neku riječ upravo tako, što me posebno razveseli.
Prije ikakve riječi postoje namjere, postojiš ti, ja. Riječi su sredstvo, ali to im je samo jedna od uloga. Jednom kad odu riječi od tebe (napisano je jače i teže, trajnije od izgovorenog), samo kratko vrijeme zadržavaju tvoj konopac, a onda se otrgnu i žive same za sebe. Nisu tvoje više. Živjet će onoliko dugo koliko si života u njih stavio. Neke će umrijeti odmah, bit će mrtvorođene. Neke druge će ostati. Možda ih sretneš kasnije negdje i prepoznaš kao komadiće sebe jer od sebe si ih i otrgao. Razdijelio se za života nekomu nepoznatom.
S vremenom se može razviti vještina čitanja. Pisao o sebi ili o bilo čemu drugom, uvijek pišeš i o sebi pa je autor debelo u pravu. Što god to bilo, komentar, tekst, analiza, intervju, osvrt – meni su dovoljna dva teksta (ili komentara) da prepoznam čovjeka koji ih je napisao. Znam puno toga o njemu, nema veze kakav mu je rječnik, kako slaže rečenice, je li pismen ili nije, svaki tekst je otisak čovjeka i ja ga vidim. Ali i drugi vide mene.
Pisanje se može nazvati ovisnošću. Može se nazvati strahom od smrti. Može biti i hvalisanje, može potjecati iz ega koje se želi dopasti drugima i uživati u sebi, sve to može.Ali pisati treba. Pisanje je kao klesanje u kojem uvijek iznova klešeš samoga sebe..

Anarho
Famed Member
Anarho
2 godine prije

Bas tako. Pisanjem unosimo dio sebe. Takodje je istina da ono sto vidimo, zapravo je odraz i projekcija nase vlastite slike (shvacanja) o posmatranom objektu ili subjektu. Nikada ta slika ne moze u potpunosti odgovarati objektivnoj istini ali se moze vise ili manje pribliziti joj. Cak nase vlastito shvacanje o sebi nije objektivno jer prolazi kroz mreze kulisa koje smo svjesno ili nesvjesno prihvatili tokom zivota a kojih nismo svjesni u fazi oblikovanja trenutnog misljenja (slike) o posmatranom objektu/subjektu.
Ovdje se mnogi trolovi cude i optuzuju portal da je financiran “ruskim novcem” i da nije moguce da drukcije opstane, ne shvacajuci da neko moze “raditi dzaba”, samo zato sto voli to raditi ili iz nekih drugih interesa iza kojih ne stoji sebicnost. Oni to gledaju i pisu iz svoje perspektive, pri tom raskrivajuci sebe, kojima je novac na prvom a vjerovatno i posljednjem mjestu interesa koje ih vode u zivotu. Takvima uzalud objasnjavati neshvatljivo …

otpisani
Gost
otpisani
2 godine prije

Šjor Ivo
Pisanje je uglavnom namijenjeno čitanju u ovom vremenu i gotovo nitko ne razmišlja o tome, koliko bi interesantno bilo nekome u dalekoj budućnosti pročitati o nečemu i nekome što je bilo davno prije njega.
Na žalost sve što nije zabilježeno na materijalu koji može odoljeti vremenu, izgubi se u nepovrat. Dolazi vrijeme da se sve bitne informacije za naš način života zapisuju i čuvaju u digitalnom obliku.
Gotovo bi se kladio da su sve civilizacije prije nas radile istu grešku, valjda u nekakvom uvjerenju da će trajati vječno (?)
Međutim, svi bi mi trebali biti svjesni da se u nekoliko kataklizmičkih trenutaka može izgubiti kompletan trag o svima nama koji se ne možemo maknuti sa ove Zemlje …

Koliko smo beznačajni i koliko nam život kratko traje uvidimo kada se sretnemo sa tragovima inteligentnog života na zemlji starom više miliona godina.
Na kraju svog članka se pitaš koliko je prije nas civilizacija bilo. Ja bih rekao jako, jako puno.
Evo pogledaj ovaj filmić o tragovima vozila okamenjenih u vulkanskom pepelu za koje ruski geolog Aleksandar Koltipin kaže da su stari 12-14 miliona godina – https://www.youtube.com/watch?time_continue=18&v=fjFT7-Yvekg
Sličnih tragova ima i diljem svijeta na puno mjesta – https://www.youtube.com/watch?v=FWmKJl59brY

… jesu li ta bića bila kao mi ? Jesu li i oni pisali, veselili se, tugovali… koliko ih je bilo? Koliko se puta ponovo posijalo sjeme naprednog života i koliko je puta bilo pokošeno poput trave ili žita … ?
Koliko će trajati naša civilizacija i kakav će joj biti kraj?

Anarho
Famed Member
Anarho
2 godine prije

Priroda zapisuje i cita sve informacije iz genetskog koda koji se prenosi sa koljena na koljeno i tako od pocetka preko svih civilizacija pre nas, do danasnjeg dana. Mi smo zivi (decentralizirani) materijalni medij tih informacija, koje nismo u stanju pojmiti u cjelini (iako smo 100% dnka vec uspjeli procitati). Ako postoji Priroda, kao ziva sila koja djeluje na kolektivnom nivou, onda je Ona svjesna svih informacija koje smo kao ziva bica generirali od prapocetka, pa tako ostaje utjeha da i kad nas vise ne bude, pjesma koju smo nasim zivotom ispisali ostaje upamcena u tom kolektivnom bazenu informacija koja sluze razvoju kako individualnih zivih bica putem preuzetog dnka, tako i Prirode u cjelini u kojoj je jedno zivo bice jedna celija tog organizma …
Kraj civilizacije nikada nije znacio kraj ljudske vrste na globalnom nivou …

Baba
Gost
Baba
2 godine prije

Ivo meni si vec vise puta uljepsao dan, a pretpostavljam da nisam jedini ovdje na kojega imas taj ucinak. Tvoji tekstovi dodju kao malo konstruktivnog odmora od gomile destruktivnog (geopolitickog) ludila koji nas okruzuje.

POVEZANE VIJESTI

Izbornik