Obitelj iznad svega

Mnogi se kunu da im je obitelj iznad svega. To je ono što im je najvažnije u životu, i sve podređuju obitelji, žive za nju, a najviše za djecu. Obitelj im je važnija i od vlastitog života.

Kada pogledamo, recimo, dodjelu Oskara za najbolji film i poslušamo govore nagrađenih, teško ćemo čuti nekoga da se zahvaljuje, a da vidno ne istakne svoju obitelj kojoj najviše duguje i koja je uvijek bila uz njega kao najveća i najsigurnija podrška. Naravno, ima slučajeva u kojima je to zaista tako, ali ne jednom samo saznali kako neki od onih koji tako spominju svoju obitelj nisu dvadeset godina vidjeli oca jer ih je u djetinjstvu zlostavljao; majku ne posjećuju jer se odala alkoholu; s bratom ne pričaju jer je to pokvarenjak koji samo traži pare, i tako dalje. Ni s djecom nisu u dobrim odnosima, i sve u svemu, od obitelji podignute na pijedestal nema baš ništa. Ona se spominje samo „zato što tako treba“, „zato što svi tako rade“, „što je to in“.

Ovo mi je ponovo palo na um jutros kada sam pročitao da je Ves Mičel, pomoćnik državnog tajnika SAD za europske i euroazijske poslove, podnio ostavku „jer želi više vremena provoditi s obitelji“! Navodno, nije bilo nikakvih znakova da će Mičel učiniti ovaj potez, ali eto – sjetio se iznenada obitelji, i tu više nema priče!

Nekako mi se čini kako je neobično da su ljudi na tako visokim položajima toliko nemaštoviti. Zar nisu u stanju smisliti neko manje providno opravdanje? Kako se svi „sjete“ obitelji baš kad podnose ostavke, a ne prije? Zar Mičel nije znao da ima obitelj i prije 16 mjeseci, kad je došao na dužnost koja traje četiri godine? Kako se misli pravdati kad uskoro prihvati novi posao koji će ga ponovo odvajati od obitelji?

Obitelj jest važna. Izuzetno važna. Ne kaže se slučajno da je to osnovna ćelija društva. Onaj ko ima skladnu obitelj, tu najsigurniju luku, sve nedaće mnogo lakše podnosi jer uvijek ima sigurno utočište u koje se može bar privremeno skloniti od svih problema. I kada dobro treba podijeliti, tu je obitelj. Ali obitelj se i prečesto koristi kao maska, lažna slika naše dobrote, sklada i uspjeha. Nije malo obitelji koje se vani čine idealnima, s idiličnim odnosima među njenim članovima, a unutra je pravi pakao. Netolerancija, zlostavljanje, nepoštovanje, svađe – sve to se odvija u nekim „idealnim“ obiteljima.

Iskreno, više vjerujem u stvarnu sreću obitelji koje ne pričaju puno o sebi i svojoj sreći i uspjesima, nego u tišini uživaju. Sliku njihovih obitelji im vidimo na licima, a ne u pričama.