fbpx

Od Stojanke do Classrooma ili – kako sam opstala kao nastavnik?

Indira Buljubašić - nastavnik

U svojih pedeset i dobar kusur godina imala sam tri poučna proljeća.

Nekako s proljeća 1979. na teži način sam naučila da nikako nije dobro prasnuti u smijeh dok pred cijelim razredom pokušavaš odrecitovati: „Sva tri ste mi na sisi ćapćala…“ (za mlađe čitatelje: početni stih iz poeme „Stojanka majka Knežopoljka“ Skendera Kulenovića). Aprila 1992. godine naučila sam da se rat ne dešava samo drugima. Proljeća 2020. naučila sam o sebi kao nastavnici više nego za prethodnih 28 proljeća provedenih u učionici.

Listam, pardon – skrolam e-dnevnik odjeljenja šestog razreda: 11. 3. 2020. – Glagolski i imenski predikat (114. čas); 12. 3. 2020. – Narodna lirska pjesma „Djevojka i behar“ (115. čas; napomena: online nastava, platforma Classroom). Dugo gledam u oba zapisa, posebno u onu napomenu. Danas, 216 časova poslije te napomene, ja više nisam ista nastavnica.

Neka uvodna rečenica bi, očekivano, trebala početi riječima: nikad neću zaboraviti prvi dan online nastave. Ne mogu ih napisati jer sam taj prvi dan odmah zaboravila. Pomisao na njega je u nekoj bjeličastoj izmaglici. Četiri odjeljenja. S druge strane ekrana sretna 94 učenika (Jupi, ne idemo u školu!). S ove strane ekrana uplašena ja. S početka, iz dana u dan svi smo čekali pomoć. Nisam studirala informatiku, nikad čak nisam imala niti jedan čas informatike i nikad nisam imala edukaciju o radu na platformama za učenje. Zato sa učenicima uglavnom samo razgovaram, pišući po Streamu. Pitam ih kako provode dane, savjetujem kako da organizuju vrijeme, podstičem da uče kuhati, raditi sve ono što su odavno htjeli, a nisu stizali, šaljem linkove koji ih vode do poučnih tekstova o virusu. Svako jutro pozdravim ih nekom pažljivo odabranom pjesmom. Vedrom i razigranom.

Sad će Ministarstvo, sad će Prosvjetno-pedagoški zavod, sigurno će… Dok čekam, pitanja se množe. Kako da savladam ovu platformu? Kako da objavim neki materijal? Kako da učitam video? Gdje učenici šalju zadaće? Kako će učenik znati da sam je pročitala? Kako ću đake za pola sata, koliko nam traju časovi, dovesti do svih divnih misli i poruka koje im šalje „Dječak Aron“? Gdje da napišem komentar? Kako, pobogu, da realizujem nastavnu jedinicu o uzročnim rečenicama? A gdje pišem riječi ohrabrenja, sad kad vidimo da dani prolaze i da je vrag odnio šalu?

Pomoći, naravno, niotkud. Tek nekoliko „čestitam“ i „neometano se odvija“. Pitam se kako iko zna da se neometano odvija. Roditelji, ministar, javnost… svi samo znaju da se odvija. Da me je iko, a nije, pitao, rekla bih mu da se, u stvari, odvija ometano i da stvari nisu uopšte odvijene nego zavijene. Ipak, optimistično, čekam jasne i konkretne upute Tima i Grupe koje je, kako vidim na službenoj stranici, oformilo Ministarstvo. Oboje u svom podugačkom nazivu imaju riječi „podrška“ i „nadzor“. Naravno, ne očekujete valjda da vam pomognemo, a da vas, zauzvrat, ne nadziremo?! Ne, ne, ne očekujem, samo nadzirite, ali – pomozite! Kako ću osmisliti neki test? Red bi bio uraditi provjeru znanja na kraju nastavne godine? Kultura usmenog izražavanja… to sad sigurno ne može nikako… Šta bi mi sad rekao moj dragi profesor Zdenko Lešić? A Rizvić? Koliko je vijekova prošlo od tad? Kako da pomognem učeniku da dobije kakav-takav tablet ili kompjuter? Žali mi se, ne može da prati nastavu. Kako da umolim moj laptop da bude dobar? Razmišljam kako imam pravo da uopšte nemam ni laptop ni internetski priključak. Imam pravo, ne volim, ne treba mi, tačka. Je li iko 12. 3. 2020. godine pitao imaju li nastavnici kompjutere, laptope, konekcije? Niko! Jesmo li se svi „pojavili“ na našim odabranim školskim platformama već prvog dana? Jesmo. Svi. Bez aplauza sa balkona.

Ni Tim, ni Grupa ne pomažu, sem što objavljuju Listu internetskih stranica na kojima se „mogu naći ideje za pripremu digitalnog sadržaja za realizaciju online nastave“. Hvala, toliko znam i sama, a ideja mi nikad nije nedostajalo. Zavrćem rukave, prisjećajući se one narodne o sebi i svom kljusetu. Sama ću ja to. Učit ću, pitat ću druge, tragat ću za idejama. Negdje nakon prve sedmice rada počinjem shvatati i osjećati da je moja Classroom učionica moje carstvo. Ako je već ministar „servisnim informacijama“, kako ih je nazvao, naložio da se reduciraju preobimni nastavni sadržaji (drago mi je pročitati da ih i on smatra takvim), ja ću nastavne sadržaje dograditi. Prvi put u radnom vijeku imam i odobrenje za to. Ipak, još uvijek nemam odgovor na sijaset pitanja. Zato bjesomučno trčim od jednog do drugog webinara, besjede, edukacije. Zavidim mlađim kolegicama jer tako nehajno spominju Zoom, Padlet, Google Earth, 365. Na sve strane me sačekuju eKnjige koje kreiraju, a na YouTubeu niču kanali kao gljive poslije kiše. Želim uhvatiti korak, želim biti dobra, korisna, motivirajuća svojim učenicima, želim savladati i ovaj izazov.

Kako sam to uradila?

Nakon desetak odslušanih webinara i još toliko besjeda (sa sveskom i olovkom u ruci), shvatam da sve te mudre glave divno besjede, uglavnom dobro promišljaju i, neosporno, mnogo znaju. Ipak, ono o čemu nemaju pojma i ono što sigurno ne znaju je da mi kažu i pokažu kako održati čas u online učionici. Ne znaju to iz prostog razloga: nikad nisu održali ni jedan. Zato prestajem da ih slušam. Jednom ću ih, rado, naučiti.

Održati čas u virtuelnom okruženju mnogo je više od „neometanog“ ulaska u Classroom i snalaženja u njemu i sa njim (odgledala sam nekoliko video zapisa, malo gnjavila rođenu djecu i vrlo brzo savladala tehničke začkoljice ove platforme). Održati čas na način da i vama i djeci bude zanimljivo, lijepo; da se iznenadite kad shvatite da je već prošlo pola sata i da oni sad odlaze na sljedeći čas; da svoj bližoj i daljoj rodbini ushićeno šaljete fotografije učeničkih stripova o sevdalinkama, grbova njihovih porodica zalijepljenih na vrata, mudrih misli napisanih o odgledanoj predstavi ili filmu, starih majica oslikanih kao naslovnica omiljene knjige, rođendana koje slavimo tu, na platformi, šaljući slavljeniku ili slavljenici linkove pjesama i učitavajući čestitke koje snimamo, e – to je čas!

Nakon što sam u stranu sklonila sve sadržaje bez kojih moji učenici sigurno neće biti uskraćeni za ne znam ti kakvu mudrost, sposobnost i vještinu, u mojim učionicama su se, nakon jutarnjih pjesama, linkova što vode ka gimnastičkim vježbama ili plesnim koracima, pojavili časovi i sadržaji iz medijske kulture, istraživački zadaci, pisma upućena drugarima na drugom kraju grada, lektire koje nisu na spisku lektira, fotografije kuhinjskih krpa ukrašenih glagoljicom i bosančicom, filmovi uz koje sam i ja plakala. Početkom aprila, uz Dan Sarajeva, a nakon više književnih tekstova u kojima se spominju ptice, režemo i lijepimo ptice po prozorima. Gledam u fotografije koje mi šalju i osmjehujem se ekranu prvi put. Skoro stotinu bijelih golubica pozdravlja naš grad. Na svakoj po jedan stih, a iza svake dragi lik nekog od mojih učenika.

U sedmicama koje su slijedile sve češće sam se osmjehivala ekranu, a mojim domom je skoro svakodnevno odzvanjalo: „Vidite! Kako su samo uradili ovaj zadatak!“ Uživala sam. Pomijerala sam granice razgovorima, zadacima, iskušenjima. Da vidim koliko mogu. A moji učenici su htjeli, mogli, željeli, radili, umjeli, rješavali, odpetljavali, zapetljavali, sazrijevali, odrastali, jačali. I ja s njima. Uskoro, nekoliko obrazovnih portala krase njihovi radovi. Sa kolegicom izrađujem i svim učenicima iz zemlje i regiona poklanjam Prvu online ekskurziju, koju je proputovalo preko 7.500 učenika. Hrabro objavljujem i online pripreme, nudeći ih kao pomoć u radu i rado koristeći one koje moje kolegice i kolege objavljuju. Stvorili smo jaku, neraskidivu mrežu shvativši da kroz cijeli proces uglavnom prolazimo sami. I dalje bez aplauza sa balkona. Da nije online nastave zar bi ikad neko iz Brčkog realizirao čas po mojim pripremama i zar bih ja ikad pisala poruku zahvalnosti kolegici iz mostarske škole zbog divno urađene prezentaciju o padežima?

Možda je u Zakon o osnovnom odgoju i obrazovanju davno trebalo ugraditi i jednu sedmicu online nastave (po uzoru na zakonsko rješenje namijenjeno srednjim školama)? Zagađenje zraka i velike hladnoće ne bi obustavljali nastavu i ne bismo je nadoknađivali subotom, mrzovoljni i mi i učenici, na skraćenim časovima. Možda sam odavno, kao nastavnica koja odgaja i obrazuje građane 21. vijeka, morala imati edukacije koje sežu dalje od „interliterarnog i interkulturalnog konteksta književnosti“ i „jezičkog naslijeđa u funkciji razvijanja pozitivne svijesti o jeziku“. Možda je Prosvjetno-pedagoški zavod, po nalogu ministra, mogao (morao?) reducirati nastavne sadržaje, pa da u određenom razredu tokom online nastave svi realizujemo iste?

Kakogod, 10. 06. 2020. godine napokon sam diplomirala. Potpuno neometano.

0 0 vote
Ocijenite članak
Pretplati se
Obavijest
guest
18 Comments
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Inline Feedbacks
View all comments
Slonica
Gost
Slonica
4 mjeseci prije

Uz duzno postovanje nastavnicima, dva put se spominje pljeskanje s balkona…
Pa jesu li radili pro bono ili su dobili pune plaće?
Jel itko pljeskao roditeljima koji isto imaju više ili manje znanja i koji moraju na svoj posao,pa onda i pomagat djeci oko gradiva koje il su zaboravili il nisu ni znali.
I koji rade punih 8 sati u trgovinama ,proizvodnjama subote i nedelje,i imaju mjesec dana godišnjeg odmora u godini.
Nakon napornog dana zapljeskali al evo stignu u 9 mjesecu.Klap klap

Nastavnik
Gost
Nastavnik
4 mjeseci prije
Reply to  Slonica

Slonice vidi se da ne znaš što je prosvjetni radnik. Pokušaj 8 putnih sati pričati bez prestanka, pa javi kako se osjećaš na kraju dana. Pitaj djecu mogu li oni biti skoncentrirani 8 sati?

Slonica
Gost
Slonica
4 mjeseci prije
Reply to  Nastavnik

Napisano je uz duzno postovanje….i stoji da nije lako kao i u drugim poslovima koje moramo uciti i usavršavati cijeli život..
Ali ocekivati pljesak za svoju egzistenciju, pa dajte…
A na kraju ako nešto ne ide promjenimo zanimanje….
Mozemo pljeskati smetlarima,poštarima,drzavnom aparatu,umjetnicima,elektricarima,
Svi smo zamjenjivi a zavod za zapošljavanje otvoren.lp

Ilea
Gost
Ilea
4 mjeseci prije

Svaka čast! Tako razmišlja i radi onaj tko voli svoj poziv i kome je stalo da to napravi najbolje što može. U ovom slučaju u pitanju su djeca, odgoj, obrazovanje, nešto što je od esencijalne važnosti za društvo i njegovu budućnost.
Na žalost, u današnjem potrošačkom i konzumerskom svijetu, sve ono na što se ne može staviti naljepnica sa odgovarajućom cijenom se i ne cijeni. Vi spadate u vrstu koja izumire, a opet s druge strane je nada da će nešto od Vašeg entuzijazma i pravih vrijednosti, Vaši učenici ponijeti i promovirati u svom životu i svojim sredinama tamo gdje budu živjeli.
Usput, spadam u generaciju malo stariju od Vas (60 mi je tek) i razumijem kako je hvatati korak sa suvremenim informatičkim društvom u kojem živimo, bez formalne informatičke naobrazbe.
U svakom slučaju, veliko podrška za to što radite i kako radite i hvala Vam na ovom nadahnjujućem i emotivnom članku!

Indira
Gost
Indira
4 mjeseci prije
Reply to  Ilea

Hvala Vama! Drago mi je da Vam se dopada.

BanOvan
Gost
BanOvan
4 mjeseci prije

Čovjeku je jezik najveći neprijatelj. Znam, ali ću narednih par rečenica napisati u prvom licu zarad boljeg štimunga.

Radim kao nastavnik u jednoj osnovnoj školi 36 godina i za to vrijeme se nagledao svega.
Poslednje od tog “nagledavanja” je i završetak ove školske godine koja je po mnogo čemu “najregularnija” od kada su stari grci uveli pojam PaidaGogos.
Prepisivali jedni od drugih, radili im zadaće iz drugih krajeva svijeta, tetke, ujne, strine, amidže, daidže . Radili zadake oko kojih bi se namučili i petičari, učenici čiji je maksimum tablica množenja.
Završila se pretstava i raspust uveliko prolazi … a ja dobijem viber poruku od jednog sapatnika iz ove struke:
http://skolegijum.ba/static/files/article/5f09657e27945_article.jpg
Ajd’ ko velim stara fora već nebrojeno puta opisana zašto je pomenuta jednačina “tačna” pa krenuh dalje,… ali krajičkom oka vidjeh i link ispod slidže
http://skolegijum.ba/tekst/index/2347/uramljeni-junosa
Nije mi dao djavo mira pa otvorih stranicu i počeh čitati… i sve mi to što čitah od nekud poznato … i sve poznatije.
Kada sam došao do kraja teksta pao mi je kamen sa srca . NISAM JEDINO JA OVO DOŽIVIO I PREŽIVIO ima još mučenika.
Da ne bude da samo pljujem po roditeljima i njihovim juniorima koji su se pomamili da budu “vukovci”, tigrovci, gepardovci od kojih će mnogi upisati faks i plesati jednu godinu ćaći po novčaniku i onda u miru Božijem napustiti studiranje, evo drugog dijela priče koji je hronološki prije ovog što već napisah:
LM,
Došao kraj školske godine unosimo ocjene u dnevnik i primijetim par učenika kojima su već zaključene jedinice… malo čudno i nesvakidašnje za ove prostore.
Medju njima se ističe par “pacijenata” za ponoviti godinu, već im je zaključeno po 6 jedinica… k’o velim “ovi su zabetonirali”.
Nakon 10-ak dana od podjele knjižica, prelistam dnevnik da vidm kako stvari stoje i … jedan od onih što je imao 6 jedinica prošao tricom a drugi ide sa jednom na popravni …
Zašto?
Opšte je poznato da “ne laje kera zarad sela već zarad svoje gOOze” čitaj. ako i jedan učenik ponovi godinu nekoliko nastavnika ostaje bez pune norme zbog odjeljenja koje egzistiraju na granici ukidanja …
Etika, moralnost… u nekom drugom životu.


Ovdje bih završio pisanje u prvom licu uz konstataciju da škola već dugo vremena nije škola već CIRKUSKA USTANOVA.
PS
Zbog priloženih linkova pretpostavljam da će post ići “na kanal” kod admina ali se nadam da ga neće obrisati.

Nitko
Gost
Nitko
4 mjeseci prije
Reply to  BanOvan

Slažem se u potpunosti sa ovoim izjavama: ‘škola već dugo vremena nije škola već CIRKUSKA USTANOVA.’ i ‘Etika, moralnost… u nekom drugom životu.’. To je realnost i Hrvatskoga školstva. Činjenica je da je Vladi RH stalo do naše djece koliko i do lanjskog snijega. To možete vidjeti po direktorima škola i predsjednicima školskih odbora koji redom imaju stranačke iskaznice, po školskim statutima( svaka škola ima drugačiji ), po natječajima za profesore gdje osobu sa 15 god. radnog iskustva i mnogim nagradama ne žele primiti u gradsku školu jer treba zaposliti dijete stranačkog kolege koje je tek završilo fakultet i koje je naravno u mladeži stranke. Za ocijene se ne treba i pričati kad je i roditeljima važnije veličina ocijene nego znanje, pa se čudimo kako nam djeca imaju sve petice, a ni cestu ne znaju pravilno prelaziti. To je sve odraz politike u kojoj je sposoban i obrazovan podređen podobnome. Čast iznimkama, ali to je par škola u Hrvatskoj tipa 15. Gimnazije u Zagrebu. Isto je u medicini, vojsci, policiji, sudstvu i drugim državnim institucijama. Hvala Bogu na djelu ljudi koji se ne žele pomiriti s time te i dalje rade po nekim osnovnim pravilima struke i moralnim načelima pa još sve djelomično funkcionira, ali koliko dugo. Serija koja najbliže opisuje današnje stanje u svijetu je ‘Wire’. Jedna od najboljih svih vremena pa ko želi neka pogleda.
.

puf
Gost
puf
4 mjeseci prije

Jako dobar tekst. Vidi se da je pisano od srca.
Radio/radim kao nastavnik/profesor. Radio sam i u drzavnim i privatnim skolama u BiH, i tacno znam kako se i sta radi, kako se radilo i kako ce da se radi.

Datum 11.3.2020. – skole dobijaju obavjestenje da se obustavlja redovna nastava i prelazi na online nastavu. Svi cekamo nesto, bilo sta iz ministarstva, ali jedino sto smo dobili je da “skole organizuju online nastavu u skladu sa mogucnostima”.

Datum 13.3. – skola u kojoj ja radim organizuje samoinicijativno obuku za rad na Zoomu. Sreca moja pa sam mladji i nije mi bio problem razumjeti ni Zoom, ni 365, ni Classroom, niti se snaci tokom virtuelnih casova. Nije mi bio problem ni dobar laptop, ni dobar mobitel, ni dobar headset, niti dobro baratanje svim time.

Tokom te obuke, koja je trajala sat vremena, pored mene sjedi kolegica koja ima nekih 45 godina. Gleda u sve to “kao tele u sarena vrata” i tiho se meni obraca: “Ja ovo nista ne kontam”. Ponudim joj pomoc i u narednom periodu pomognem i njoj i jos par drugih kolega i kolegica, i ja i ostali mladji dio kolektiva.

Dva mjeseca cekamo od ministarstva nesto, bilo sta. Nema nista. Tek nekad krajem maja salju dopis u kojem nesto cestitaju. Otvorim mail, kad cestitaju dobro obavljen posao.

Koji li posao, zapitah se ja. Vecina seoskih skola gotovo pa i nije imala nastavu. Bilo je ti nekih viber grupica, nekih slikanja i prepisivanja zadataka, sta li vec, ali sve nedostojno bilo cega, jadno i pateticno.

Na to mi se pozali poznanica iz jedne od takvih seoskih skola. Predlozim joj pomoc da zajedno tu seosku skolu izvedemo na kakav-takav put obrazovanja dostojnog djeteta i nastavnika. Da napomenem da ja ne radim u toj skoli, niti sam ikad, ali sam rado pomogao. Zatrazimo od skole spisak djece iz svih razreda. Potom dobijemo mailove od sve djece i kreiramo za one koji nisu imali. Napravimo razrede za svakog nastavnika i svako odjeljenje na Classroomu. Orgsnizujemo edukaciju prvo za nastavnike, pa i za ucenike. Ovo sve je uzelo debelih 10-ak dana posla da se orgsnizuje kako treba. Potom se sve dovede u red, pa smo nastavnike i djecu poducili kako ce raditi online testove. I jos mnogo toga. Od skole veliko hvala, a od ministarstva veliko nista. To hvala smo ocekivali barem iz razloga sto smo sve to uradili volonterski.

Ministarstvo kaze da tokom online nastave reduciramo plan i program. Ali ministarstvo nije ponudilo nista vezano za to, niti je odradilo svoj dio posla za koji su placeni da ga rade. I na kraju od njih jedno veliko hvala.

Obrazovanje u BiH iziskuje ulaganje u nastavnike, nastavni program i nastavnu opremu, ali NE na nacin da sve pada na teret nastavnika, i da se u svemu tome jos njima i prigovara jer su oni toboze nesto privilegovani u svemu tome. Koja li je to privilegija da mi je znati.

A da ne govorim opremljenost same djece. Svi se vole busati u prsa krotikujuci danasnju djecu kako sve imaju. E pa mnoga djeca nemaju. Mnoga imaju stare racunare ili laptope kojim ne mogu pratiti video online nastavu, mnoga imaju neke jeftine mobitele kojim isto nista ne mogu. I sto je najgore jako mnogo roditelja, pogotovo u seoskim sredinama, nema sluha za potrebe djeteta.

Ovi koji govore kako see nastavnicima nema na cemu zahvaljiati, istima bih porucio da itekako ima, jer su oni ti koji od kojih se preko noci ocekivalo da sve znaju i umiju. Mogli su da odbiju, jer nisu placeni da sami i tako brzo sve nauce, ali nisu, nego su dostojno uzeli sve u svoje ruke i izgirali do kraja.

Slonica
Gost
Slonica
4 mjeseci prije

Mogli bi se eseji i tekstovi posvetiti svim zanimanjima koji su preko noći promijenili način poslovanja a puno i onih koji su ga izgubili u toj nesretnoj pandemiji.
I mislim da bi mnogi koji su misli odbit jer nisu placeni i obučeni bolje napravili da su odbili jer zadatke iz uđbenika mogu napisat i roditelji koji su ionako sjedili s djecom bez ikakve nadoknade i bez sigurnosti vlastitog posla.
Znači nekoga posebno isticati je obična samopromocija i po meni potpuno nepotrebno.

Ilea
Gost
Ilea
4 mjeseci prije
Reply to  Slonica

Draga Slonice, naravno da bi se mogli napisati eseji o raznim zanimanjima i raznim situacijama, jer svatko ima svoju priču. Gospođa Indira je napisala svoju iskreno i nadahnuto. Napisala je ono što ona doživljava i preživljava, dakle iz svog osobnog iskustva.
Iz vaših komentara izčitavam rezignaciju i samosažaljevanje, jer eto tu se priča samo o nastavnicima, školi a ostale tko šiša. Ovo je priča sa temom škole i nastave i tu se obrađuje ta tematika. Tko Vas sprečava da napišete svoju priču, sa Vašim iskustvima i problematikom Vašeg posla i profesije?
I na kraju samo da napomenem da nisam profesor niti radim u prosvjeti, da ne pomislite da sam pristran.

Slonica
Gost
Slonica
4 mjeseci prije
Reply to  Ilea

Ilea,komentar izgleda i pošten i iskren.
Ovo je moje mišljenje možda ne najbolje sročeno i prikladno,bez namjere uvrede.
Isto tako moze se pisati o svemu i dakako da je svaki uspjeh i napredak vrijedan pohvale ali nemam potrebu pljeskati s balkona i stvarno mislim u odnosu na druge poslove nastavnici imaju pristojne uvjete.
A isto tako i Vaš komentar je na mjestu ostaje promišljati.Lijep Vam pozdrav

puf
Gost
puf
4 mjeseci prije
Reply to  Slonica

@Slonica
Zasto se ne bi pohvalilo zalaganje bilo koje struke? Pa bili to medicinari, prosvjetari ili bilo ko drugi! Ovo je jedna jako lijepa prica koja je proizasla iz situacije o kojoj su svi mislili da ce biti raspad sistema, i zasto se ne bi prezentovala kao lijepa, kada takva i jeste?!
Da, svaki posao ima i vanredne okolnosti koje iziskuju odstupanje od plana i restruktuiranje obavljanja posla. I ne vidim nista sporno da se o tome pise kao o necemu pozitivnom, ukoliko ima imalo pozitivnog u svemu tome.
Poducavanje 25-30 ucenika koji sjede i u nastavniku gledaju i oca i majku, i uzora u zivotu i rame za plakanje, i psihologa i pedagoga nije proces koji se sastoji u tome da nastavnik “izbifla” lekciju i ciao amore. Tu treba izgraditi 25-30 osoba i izgraditi njihovu licnost i identitet. Oni koji tako rade i nisu za ucionice, ali takvih ima jako mnogo.
I da zbog cjelokupne situacije i snalazenja preko noci, samopoducavanja (u cemu nema nista sporno), mogli su da odbiju, ali nisu, niko od njih, nego su se latili posla. Vi spominjanje ovoga mozete shvatiti kao samopromociju, ali meni licno djeluje kao nesto vrijedno spomena.

Ilea
Gost
Ilea
4 mjeseci prije
Reply to  Slonica

Pljeskanje sa balkona je pjesnička figura u ovom slučaju (ipak radi se o profesorici maternjeg jezika). Gospođa je htjela reći da ministarstva koai su nadležna za prosvjetu nisu odradili svoj dio posla, nego je taj dio odrađen od strane nastavnika, a za taj dodatni trud i rad im nisu rekli niti “Hvala.”
Ima raznih poslova i raznih uvjeta. Iz perspektive nekih loše plaćenih, poslova, nastavnici imaju pristojne uvjete. Iz neke druge perspektive ti uvjeti i nisu tako dobri, da ne ulazim šire u analizu i nabrajanje. Moje osobno mišljenje je da zaslužuju daleko bolje uvjete i tretman od strane društva i države s obzirom na značaj i važnost posla koji rade.
Poydrav i Vama.

Robi
Gost
Robi
4 mjeseci prije
Reply to  Slonica

Uđbenika? Bravo!

Brainstorm
Gost
Brainstorm
4 mjeseci prije

“Glagolski i imenski predikat”
sto je to i cemu to?

Indira
Gost
Indira
4 mjeseci prije
Reply to  Brainstorm

Ničemu, iskreno:-)

Brainstorm
Gost
Brainstorm
4 mjeseci prije

hrvatski jezik se u hrvatskim školama uči kao da je strani: učite glagolska vremena i padežne prijedloge, deklinacije pridjeva i aspekte glagola, jotaciju i nepostojano ‘a’ – iako baš iz tog gradiva nikada nijedan izvorni govornik hrvatskog jezika nije pogriješio. Nitko nikada nije, nakon vrtića, rekao da mora ‘operati ruke’ ili da je ‘pao sa stolaca’

Makedonac
Gost
Makedonac
4 mjeseci prije

Zajedno za COVID-om, sa njime u paket dobijate i online nastava i digitalizacija, online rad… 😉
Kolko je dobar taj Bil Gej i ostali Neokoni, odma posle lošeg virusa su celom svetu dali sasvim bezplatno platformu za online nastavu google teams i microsoft teams.
To su toliko veliki ljudi, poštenjaćine, od sutra do veče rade za nas, da nam izmisle vakcinu za virus. Inače Windows se plaćao zadnjih 30 godina 100-200$, Microsoft Office 500-1000$, a danas nam daju džaba online platforme, a sutra moze i vakcine.
Degradacija i segregacija znanja je proces dugi okolo 50 godina na zapad i 30 kod nas.
Jedan od malo koji daju analitiku o tome je prof. Andrej Fursov. Cilj je mnogo prost, Konceptualna Vlast ima svo znanje i metode usvojenja, ostalo je 10 škola i fakulteta za gornji sloj gde stvarno nešto uče, a sve ostalo je da učiš, a da si opet glup, znaš jednu usku oblast, recimo dizajniraš čipove, mostove, šarene revolucije, ali ipak misliš drugojače i ne možeš da vidiš celu sliku.
A ostala stoka treba samo da moze da proizvodi, prodaje, jede hamburgere, šofer tira.
Interesno je kako iako se misliš za pametan, mogu da te prevare, zatvore sve kuci i ti se raduješ online nastave i rada. Online je osim asocialna i nekvalitetna nastava.
Za drugi nivo elite nastava je u pansionima, zabranjen je telefon, drvene klupe, minimum IT, u smislu da razviju mozak, da stvarno misle nešto sami.
Za treči nivo elite je slično, ali daju im malo malo opšteg znanja, a su specijalisti uske oblasti.
Za nas robove i ne treba da mnogo znamo, dovoljno je online, osim omladina da je glupa, a i da postane asocijalna, psihopatska…
Zatvorili su nas sve u Aušvic, i mi sada razmišljamo kako da poboljšamo nastavu naše dece online, umesto da kažu da je to štetno po zdravlje, po kvalitet…
Svi smo mo ista bagra, i političari, i medicinski radnici, učitelji i svaki drugi od nas, vise ili manje učestvuje u Covid dalaveru.
U redu učestvujem u to zlo, inače dođe gestapo, ili ostaneš bez posao, najviše mi je žao kada po ubeđenju, onako sretna, dobrovoljno radiš za njih. Jedni hapse, drugi sude treči leče, obrazuju omladinu, drugi hvale vakcinu…
žao mi je gospođe Indira Buljubašić i ostalih poznatih i nepoznatih koji veruju i dobrovoljno rade za Novog Svetskog Reda
Na youtube može da izgledate film Nikite Mihajlova “Снятый с эфира выпуск БесогонTV «У кого в кармане государство?», jedan master-kabalista priznaje cilj digitalizacije .

POVEZANE VIJESTI

Izbornik