Mi stariji se još uvijek sjećamo omladinskih radnih akcija (ORA) koje su se neko vrijeme organizirale u bivšoj Jugoslaviji, a koje su često u imenu imale mjesto i godinu dešavanja. Recimo, „ORA Pešter 78“.
I ja sam danas bio na jednoj „radnoj akciji“. Sin me je jutros pozvao da mu donesem jednu mašinu koja mu treba za posao u kući. Tamo ih ima već četvero koji već uveliko rade, a ja zaključih da je i meni mjesto među njima. Gdje bih drugo, nego među omladinu?! Ne da se ni moja supruga, kaže i njoj je tamo mjesto, i uskoro smo našim Škodilakom krenuli na radnu akciju. Sjetismo se da radne akcije imaju i svoja imena pa ovu odmah nazvasmo „ORA Zlatan 2019.“ Nismo imali zastave, nismo pjevali poznate akcijaške pjesme i uzvikivali poznate parole, ali čim smo došli na mjesto akcije, latili smo se posla.
Ženski, brojniji dio ekipe koji je činilo pet članica, bio je na katu i pripremao sobe za krečenje. Trebalo je izravnati zidove, ošmirglati ih, prijeći ih temeljnom bojom, a onda na kraju i okrečiti. Dame su radile kao pčelice. I pričale, šalile se, smijale. Kao da su došle na zabavu. Jedna od njih je bila zadužena za pripremu hrane ostalima, jedna za nabavku svega za čime se ukaže potreba, a ostatak vremena i one su pomagale oko krečenja.
Sin i ja smo bili u prizemlju. Treba napraviti betonsku ploču. Potreban materijal smo već prije nabavili i iznijeli višak zemlje, to jest pijeska, jer ovdje je tlo od pijeska. Pokazalo se da smo ga iznijeli previše, pa smo jedan dio morali vratiti i sve poravnati besprijekorno. Po tome smo stavili najlonsku foliju, a onda izolaciju od stiropora, pa ponovo najlonsku foliju. Iznad toga smo postavili željezne mreže kao armaturu, a sad bi na to trebao doći beton. I mi smo uživali u radu. Radili, pričali, planirali, i vrijeme prođe za tren. O umoru niko i ne razmišlja niti ga spominje. Niti ga osjeća.
Nešto razmišljam, kako je lijepo raditi nešto korisno, ono gdje odmah vidiš rezultat svoga rada. Kako je lijep osjećaj kada nekome pomogneš. Kako je lijepo raditi u društvu s dragim, dobronamjernim osobama. I razmišljam kako i nije čudo što su nekada omladinci tako rado išli na radne akcije. Tamo je bilo rada, ali i druženja, pjesme, igre, šale. A i ljubavi, naravno! Nakon svake radne akcije oni su ostavili iza sebe nešto što će se spominjati godinama i što će biti od koristi ljudima. Ti ljudi će ih spominjati. Reći će: „Ovu prugu su napravili omladinci“. „Ovo brdo su pošumili omladinci“. A omladinci će, dok su živi, sjećati se tih svojih radnih akcija i prijatelja koje su tamo upoznali.
Ja nisam bio na pravim radnim akcijama, ali sam se danas osjećao kao da sam upravo ne jednoj takvoj. Bilo mi je lijepo, mada nisam ni mlad niti sam osvojio udarničku značku. Ali osjećao sam se i mladim i udarnikom, a meni je to bilo dovoljno. Zato čekam novu priliku i spremam se za novu akciju.
Mini radne akcije koje traju nekoliko sati su prava stvar. Niko se ne umori, a finog posla se odradi. Prije sam organizovao radne akcije sadnje drveca i ukrasnog zbunja. Nastojao sam obavezno da u akciju ukljucim sto vise klinaca predpubertetskog uzrasta. Sad su u pubetetu i stite svojih ruku djelo od vrsnjaka. Kad drzava nesto posadi cesto bude polomljeno ili se osusi, a kad posade akcijasi to napreduje bez problema.
Sta reci…dobra stara vremena…sjecam se kakva je bila konkurencija i prestiz otici na radnu akciju…
i sjecam se te srece i ponosa…:)
Ne zaboravi hidroizolirati te podove..
Kod mene u mahali niti jedan gradjevinski posao nije prosao da se nismo iskupljali i pomagali jedni drugima , pa makar doci na sat i pomoci jer to je bio red i obaveza nasljedjena jos od nasih roditelja i didova jer ni jedna kuca nije napravljena a da nije ucestvovao komsiluk u radovima…
I onda se ukinuse vize za njemacku i rasprsi se mahala stoput gore nego i pred rat… Nidje nikog…
Moj pokojni dalmatinski dijed je govorio: “Tko volio raditi, radilo mu se o glavi.” a jadan umro je radeci sa 88 godina.
A pradijed je cuvo ovce po Lickim brdima do 99.5 godina i zadnji dan je cuvao ovce prije podne, a popodne se nije osijecao dobro no prije ponoci je otisao sv. Petru na ispovijed.
“Škodilak”.. ???
Zamisli Ivo da ŽIVIMO radnu akciju, da radna akcija bude u obimu koji nam odgovara – da ne lenčarimo ali ni da ne preterujemo i da tako radimo svaki radni dan a da bar nedelju imamo potpuno slobodnu za uživanje a ne da to bude jedino vreme kad možemo da uradimo nešto kod kuće. Uglavnom se misli da kada bi ljudi mogli da biraju posao (da su svi jednako plaćeni) da bi svi izabrali da rade na računaru. Ja ne mislim tako, ja prvi ne bih ni pomislio na takav posao već bih radio napolju. Naravno, ni ja ne računam na kopanje kanala i slične poslove za koje postoje mašine koje su mnogo efikasnije od ljudskog rada već mislim na fizičko-kreativne poslove. Kad bi ljudi birali posao prema sklonostima a ne prema mogućnosti zarade davali bi mnogo bolje rezultate i bili mnogo srećniji – zar to i nije cilj? Nauka… Čitaj više »
Nekada (u mračno doba) kada je radno vrijeme bilo od 6 – 14 ljudi su imali vremena biti sa obitelj, prčkati nešto oko kuće ili u stanu. Obiteljske kuće su se uglavnom radile vikendom i praznikom sistem radne akcije. Radnika uvijek previše……….
I ja sam bio na omladinskoj radnoj akciji, istina, samo jednom. Bila je to ORA na izgradnji željezničke pruge Beograd-Bar, u dolini rijeke Lim, u blizini Prijepolja. Naselje u kojem smo spavali nalazilo se na nekih 1.300 ili 1.400 m nadmorske visine, na granici Srbije i Crne Gore. Zvalo se Jabuka. Iako jabuke na toj visini ne rastu. Tamo sam upoznao prekrasnu prirodu, uz rijeku, guste šume, i rijeku koja je tada nažalost bila zagađena. Zaboravio sam odakle je dolazila ta zagađenost… Bilo je to daleke 1975 godine, i više nikada nisam bio na radnoj akciji. Jer poslije je došlo služenje vojnog roka, pa onda je život išao svojim putem. Više mi nikada nije palo na pamet ići na radne akcije A iz moga okruženja nisam nikada nikoga upoznao da je netko bio na bilo kojoj radnoj akciji, a nailazio sam na one koji su mi se rugali ili čak… Čitaj više »