Pitanja bez odgovora

Danas je lako naći odgovor na mnoga pitanja. Internet je tu i jednim klikom otvara nam se čitav svijet tajni, odgovora na ono što nas zanima, a što se nekada moglo naći vrlo teško, nekada na samo jednom ili na samo nekoliko mjesta u svijetu.

Ipak, i pored takvih mogućnosti, neka pitanja još uvijek ostaju bez odgovora jednostavno zato što ne postoji niko na ovome svijetu ko ih zna. Ali nekada i neka jednostavno pitanja ostaju bez odgovora, mada bi se do njih moglo doći i bez velikog truda. Zašto je to tako, nema univerzalnog odgovora, on je različit u različitim slučajevima. Ja znam samo da imam više takvih pitanja na koje nikada nisam odgovorio, i pred njima se osjećam sve nemoćnijim. Ne, nisu to mozgalice koje se mogu naći po portalima, niti bilo šta slično, nego neka pitanja koja mi se nametnu usputno, u prolazu.

Evo, ima možda više od godinu dana kako sam vidio neobičan i meni nerazjašnjiv prizor. Na putu do radnog mjesta jednog dana, pored autoputa sam odjednom spazio urađen dio željezničke pruge, možda svega pedesetak metara dug, i na njemu postavljena tri otvorena teretna vagona. Taj komadić pruge ne vodi nikamo, stoji paralelno s autoputom, odmaknut od njega možda do pedeset metara. Svuda okolo je trava i nema nikakvih znakova da su to dolazile teške mašine, a pruga i vagoni na šinama su postavljeni. Zašto pruga i vagoni, ako se njima ništa ne prevozi? Ali tu nije kraj. Nakon nekog vremena, opet iznenada, iza tog komadića pruge i tri otvorena teretna vagona, osvanula je još jedna tolika dionica s dva zatvorena teretna vagona. Razmak između ove dvije pruge je dvadesetak metara. I sada to tako stoji više od godinu dana, a ja se pitam – zašto? Mogao bih negdje provjeriti, ali žao mi vrijeme trošiti na „bezvezarije“ i sve računam kako to mogu uraditi i kasnije, a tako ostajem bez odgovora. Kad bih saznao odgovor, vjerujem da više ne bih ni razmišljao o ovome, jer sigurno ima neko logično objašnjenje koje ja iz mog ugla gledanja ne mogu dokučiti.

Ali mene mnogo više muči to što nemam odgovor na jedno pitanje staro već trideset godina. Tad sam s društvom bio u Turskoj i s jednim poznanikom iz tog mjesta prolazili smo pored nekog vojnog objekta. Na početku i na kraju objekta, možda 100-200 metara od puta, vidio sam vješala napravljena kao u filmovima, u obliku velikog ćiriličnog slova G (Г) i na njima ljudske figure u vojnim uniformama, s kacigama na glavi i puškama preko grudi. Mislio sam da su to lutke i nisam nalazio objašnjenje – čemu služe? Ali u jednom trenutku vidim kako se jedna od tih „lutaka“ počeša nogom i shvatih da na vješalima vise živi ljudi. Zaprepašten sam pitao svog poznanika šta je ovo, a on mi je rekao da je tu vojarna i da su to vojnici na straži. Na moje pitanje jesu li tu po kazni, on je rekao: „Ma, ne, oni tako normalno stražare!“ Kako su mene do tada naučili da je sumnjivo ako se neko kod nas raspituje bilo šta o vojsci i vojnim objektima, pomislio sam da bih i ja mogao biti sumnjiv ako bih nastavio s pitanjima i tako sam ostao bez detaljnijeg objašnjenja, a odgovor koji sam dobio bio mi je totalno nelogičan. Kako može neko stražariti viseći na užetu? (Istina, konopac mu nije bio oko vrata.) Prvo, tu je nezaštićen i u slučaju stvarne opasnosti bio bi idealna meta za protivnika. Drugo, ako bi on zapucao, potisak paljbe bi ga zavrtio u krug oko užeta da bi se okretao kao ringišpil. A uostalom, nikada nisam ni čuo ni vidio da igdje u svijetu ima išta slično. Poslije sam se raspitivao kod mnogo Turaka s kojima sam se sretao znaju li šta o tome, i niko od njih nije ni čuo da tako nešto postoji. Da sam bio sam, možda bih pomislio da sam sanjao, ali sa mnom je bilo još troje ljudi i svi su vidjeli isto. Niko od nas nema suvislo objašnjenje za to što smo vidjeli.

I tako, vrijeme prolazi, a neka moja pitanja i dalje ostaju bez odgovora. Ko zna, možda nekada otkrijem i ove tajne? Muče li i vas, dragi čitaoci, slične muke? Nekako vjerujem da svi imamo takav ili sličan problem, a siguran sam da će uvijek biti više pitanja nego odgovora.