Poročnost

Ljudi uglavnom imaju neke poroke s kojima se nose i bore kroz život. Neki ih manje, neki više uspiju obuzdati, a neki im se posve predaju.

Kako nam se kod bolesti naša čini opasnijom i težom nego one kod drugih ljudi, tako je i s porocima. Sve mislimo kako bismo se lakše nosili s nekim drugim, nego s ovim našim, najtežim. Pušač koji se ne kocka misli da bi se lako odrekao kockanja, a kockar koji ne puši misli da bi lako ostavio cigarete. Dok je čovjek mlad i dok nije sklon debljanju, često se izruguje debelim ljudima i grdi ih što se ne obuzdaju kad jedu, a kad dođe u godine kad se on počne gojiti, shvati da je to mnogo lakše reći nego sprovesti u djelo.

Neki kažu da poroci dolaze iz lijenosti, da se zbog nerada i previše slobodnog vremena ljudi odaju porocima, te da je pravi porok loše osobe da se ona više bavi drugima nego sama sobom. Ali bilo kako i bilo zbog čega da porok dođe, on lako dolazi, ali teško odlazi. Riješiti se poroka su muke koje mogu razumjeti samo oni koji imaju vlastito iskustvo ili su u blizini osoba koje se bore protiv svojih poroka. Sjećam se jednog vica u kom se alkoholičar bori sam protiv sebe i idući kući prolazi pored birtija, ali ni u jednu ne navraća. Kad je došao do posljednje, sam sebi kaže: „E, ljudino, svaka ti čast! Od riječi si, rekao si da nećeš navraćati u birtije i izdržao si. Sad idemo u ovu posljednju da te za to počastim pićem!“

Teško je izmjeriti koji je porok najteži, ali vjerujem da je pušenje jedan od najmasovnijih i da postaje sve teži zbog toga što sad proizvođači cigareta u njih ubacuju sve snažnija sredstva koja potiču ovisnost. Neki pušači se, u pokušaju ostavljanja duhana, doslovno razbole u nekoliko dana nepušenja jer je njihov organizam postao toliko ovisan. Neki su nervozni do te mjere da bi se samo svađali, neki se rasplaču i takvi uglavnom odustaju od dalje muke odustajanja i vraćaju se pušenju.

Ali kad se govori o porocima, uglavnom se misli na one poznate i rasprostranjene – pušenje, alkoholizam, narkomaniju, kocku i tako dalje. Međutim ima poroka koji su manje poznati, a jednako su teški za one koji se s njima bore. Imao sam, recimo, jednog kolegu koji je uvijek pri ruci imao škarice i njima na svakom papiriću koji je imao zaobljivao ćoškove. Dobije recept u apoteci, a on mu odmah odsiječe i zaobli ćoškove; donese mu učenik napisano opravdanje od roditelja što je izostao s nastave, on učini isto; date mu neki spisak, on ga odmah zaokruži, i stalno tako. Njemu je bilo nezamislivo uspremiti neki papir na kom nije svojim škaricama zaokružio ćoškove i nikada ga niko nije vidio da zaboravi to učiniti.

Znam učiteljicu koja je bila toliki ovisnik o TV serijama da napušta nastavu kako bi pogledala seriju. Nikakva upozorenja nisu pomagala, ni prijetnje da će izgubiti radno mjesto. Kad dolazi vrijeme za seriju, u nju kao da uđe nešto što dalje upravlja njome, kao da ona sama više ne odlučuje o svojim postupcima. Poslije toga ona zna da je njen postupak bio nerazuman, da nije u redu ostaviti djecu u razredu i otići gledati TV. Obećava sama sebi i drugima da se tako nešto više neće ponoviti, ali kad dođe vrijeme za novu epizodu, sve se ponavlja.

Sve u svemu – velike brige su oslobođeni oni koji nemaju muke sa svojim porokom.