Pošteno – pa ko koga prevari!

Poštenje je vrlina čija je cijena, kao i cijena zlata, promjenljiva. U nekim periodima je vrlo vrijedna, a u nekima toliko devalvira da je mnogi i ne svrstavaju u vrline. Ova priča je iz vremena kad je poštenje bila skupa roba.

Moja susjeda, stara udovica, bila je vrlo vrijedna religiozna žena. Stalno je išla u crkvu, ali Bogu se molila i usputno, dok je hodala ili radila. Ipak, to je nije moglo spriječiti da poneku sitnicu ukrade. To je bilo jače od nje i čini se da je bila svjesna te svoje mane, svoga grijeha i da se zbog toga molila još više. Jednom sam je slučajno vidio za vrijeme krađe i zapazio da se prvo prekrstila, a onda uzela tuđu stvar.

Imao sam i susjeda koji je bio poznat po svojoj lijenosti, a ni poštenje mu nije bilo jača strana. E, njih dvoje su često surađivali. Susjeda je njega angažirala za razne poslove kao što su sječa drva, pečenje rakije i slično, jer je on bio jeftiniji nego pravi, vrijedni radnici. A on je i mogao, kad mu prigusti, posao naći jedino kod moje susjede. I prije svakog dogovora o poslu mogla se čuti slična priča. Ako je, recimo, trebalo nacijepati drva, cijena je bila da moja susjeda posao plati s “dva tučka”, odnosno dvoje isprženih jaja. Problem je bio uvijek isti – radnik je želio prvo jesti, a onda cijepati drva, a susjeda nije pristajala jer je znala da, ako prije jede, nema ništa od posla. Na kraju je bilo po njenom jer drukčije posao ne bi bio urađen.

Jednom su tako zajedno proizvodili rakiju. Susjeda je imala nekoliko velikih dudova i drva, a susjed je imao zadatak pokupiti plodove u kace i ispeći rakiju. I došlo je vrijeme da je sve spremno za pečenje rakije, što smo moj drugar i ja gledali iz kuće. Sve je bilo namješteno i rakija je protekla. Susjed lijenčina je radio neočekivano vrijedno, koliko se iz njega moglo maksimalno izvući, a kad je susjeda otišla nešto donijeti, on je na brzinu iz unutrašnjeg džepa izvadio pljosnatu bocu i stavio je ispod cijevi kazana odakle je curila rakija. Glava mu je radila kao radar, okretala se sad na jednu sad na drugu stranu, da ga ne bi što iznenadilo. Kad je boca bila puna, zatvorio ju je, stavio nazad u džep i nastavio raditi. Uskoro je došla susjeda i poslala ga da doveze još drva. Dok je on otišao, susjeda je iz nekog nevidljivog džepa s prednje strane suknje izvukla svoju bocu i uradila isto što i njen poslovni partner malo prije. Jedina razlika je bila u tome što se prije “posla” kucnula u prsa. I njena glava se okretala na sve strane. Na kraju, kad su sve ispekli, slijedila je dioba. Oboje su bili prezadovoljni, veseli, nisu cjepidlačili, uvjereni da su dobro prošli.

Zanimljivo je to kako se u životu, i u ovakvim prilikama, uvijek nađu slični ljudi. Interesi ih spoje, povežu, ponekada se svađaju, ali na kraju ipak dođe sve na svoje. Samo pošteno – pa ko koga prevari!