Pranje tepiha – tri marke

Jučer čujem kako je jedna moja susjeda u Bosni odnijela tepih na pranje i za to platila tri marke. Da je tražila da joj dođu kući i operu, platila bi deset maraka.

Riječ je o pravom tepihu, koji prekrije gotovo čitavu sobu. Pitam se koliko vremena treba nekome da ga opere? Ne može to učiniti samo mlazom vode, treba mu i neki deterdžent. Treba nakon toga tepih osušiti. Meni kao laiku čini se da se to sve ne može uraditi bez jednog potrošenog sata. Dakle, sat vremena rada, potrošena voda, struja, ulaganja u izgradnju i održavanje poslovnog prostora i potrebnih naprava za posao, zatim sve počistiti nakon posla… Ne znam koliko onom ko to radi ostaje od tri zarađene marke nakon nabrojanih troškova, a uz to i eventualno plaćenog poreza, ali je očito da je ovo slaba zarada. Taj čovjek pošteno radi, trudi se, i taman da mu sve što zaradi ostaje čisto, bez ikakvih troškova i obaveza, za osam sati on bi zaradio 24 marke za radni dan.

Neću spominjati one koji zarađuju basnoslovne sume, milione za jedan dan, nego neke koji rade drugi posao, ništa složeniji niti odgovorniji od pranja tepiha, a zarađuju neusporedivo više. Recimo, radnik na nekoj naplatnoj rampi kakvih imamo mnogo na auto-cestama. Ovaj radnik ima redovnu plaću koja je osigurana čak da ne naplati niti jednu vožnju, a spomenuti perač tepiha ima samo ako ima klijente, i onoliko koliko ih ima. On nema ni godišnji odmor, ni plaćene praznike, ni plaćeno bolovanje, putne troškove i ostale prednosti koje donosi rad u dobroj firmi. Osim toga, nekim radnicima na naplatnim kućicama plaća dođe tek kao džeparac, jer su se toliko izverzirali u tome kako će novac od naplate staviti u vlastiti džep da je to za ne povjerovati. Imaju priliku, a prilika stvara lopova. Kažu da neki ne idu ni na odmor, jer baš za vrijeme odmora je „žetva“, tad je najveća gužva i za dan se zarađuje cijela mjesečna plaća.

Šta želim reći? To da nije dovoljno samo biti vrijedan, kvalitetno i pošteno raditi da bi se moglo pristojno zaraditi i živjeti. Zavisi i koji se posao radi. Od toga kada i gdje se radi. Kojoj političkoj opciji pripadaš. Čiji si. U kakvim si odnosima s „važnim facama“. Zavisi od mnogo toga od čega ne bi trebalo zavisiti, a na kraju se pokaže da je ono što bi trebalo biti sporedno ili potpune nevažno za posao, u stvari, najvažnije.

I oni manje upućeni će lako pretpostaviti da se za zaposliti na naplatnoj rampi vrlo često treba biti u odgovarajućoj stranci ili nekome iz takve stranke dobro platiti. To ne samo da nije garancija poštenja, stručnosti niti požrtvovnosti u poslu, prije ukazuje na suprotne osobine, ali je pouzdan put do zapošljavanja. Onom ko nema ovakve „kvalifikacije“, a ipak bi želio raditi i živjeti pošteno od svoga rada, njemu ostaje prati tepihe za tri marke.

Za sada je tako, a do kad će tako biti – ne zna se!