fbpx

Prava lutka

Lutka

Desetogodišnja Julija nije imala lutku da se s njom igra, da joj šije haljinice, da joj pjevuši uspavanke i s njom i utone u san. U to vrijeme djeca su se ponajviše igrala vani, po proplancima i dvorištima, po drveću i na obalama rijeka i potoka. Rođendani se nisu ni spominjali, a kamoli da bi djeca glasno kazala da žele neku igračku.

Julija nije ni znala da se može jednostavno ući u trgovinu i između brojnih lutaka, u čudesnim haljinama, izabrati sebi najljepšu i najdražu. Lutku si morao izmisliti sam, udahnjujući maštom život starim krpama ili klupku vune. Djeca su sama pravila igračke. Malo kukurozovih listova, i već se počela vrtjeti vjetrenjača ili mlin na potoku, malo šaša, i eto ti lijepe korpice. Djevojčice su preskakale štrik, ili se ljuljale na ljuljačkama koje su im roditelji vezivali za deblje grane. Majke su ih odrana učile da same pletu šalove, rukavice, veste, čarape…

Nismo bili bogati, ali smo zato imali bogatu maštu, da izmišljamo nove igre i da što više živimo sa prirodom.

Jednoga dana, kad nam se činilo da ptice ljepše pjevaju i Vrbanja ljepše žubori, Julija je poželjela da sama napravi svoju lutku.

Oh, kad napravim svoju lutku, samo ćemo se igrati s njome!” rekla nam je Julija. A dotle… Treba nam samo malo platna, vune i, i… Šta još?

Sutradan, kad je majka otišla u prodavnicu, upozorivši nas da budemo dobre, mi smo nastojale da zaista budemo dobre, ali u igrama i maštanju. Znale smo se igrati i pozorišta, zamračivši sobu stavljanjem deke na prozor i osvjetljavanjem naših lica baterijom, ali ovog puta predstavu smo zamijenile živom scenom i pitanjem – kako napraviti lutku? Nismo, zapravo, ni znale kako izgleda prava lutka. Da li je to djevojčica koja se smanjila, ili ćerka kakvog patuljka? Ili neko biće s kojim se možemo igrati, pa čak i razgovarati?

Reci nam, Julija, kako izgleda lutka?” pitala je najmlađa među sestricama, Maja.

Julija je lutke vidjela tek na nekim slikama, ali ni sama tada nije mogla odrediti njihovu pravu veličinu.

Čekajte, sestrice, prvo treba da pronađemo sve što je potrebno, od čega možemo napraviti našu lutku“, zažuborile su Julijine riječi.

Prvo smo potražile platno. Zatim je trebalo pronaći majčin konac, pa iglu, i na kraju i makaze. Majka je to sve dobro skivala, da se ne ubodemo ili povrijedimo oštricom makaza.

U ovoj kući nema baš ništa. Ni makaza, ni konca, ni platna“, tužno je rekla Hera.

Čuj, Hero, ne budi tužna i previše ne zapitkuj“, prekinula je njeno jadikovanje Julija. “A ja kad odrastem, i kad počnem da radim,  kupiću ti veliku,  lijepu lutku koja govori i zna kazati mama. Jesi li čula da postoje takve lutke?

Da, nešto sam načula. Ali…?” nepovjerljivo je odgovorila Hera. “Ali, takve lutke ne postoje. Ti mene samo varaš…

Postoje, postoje, vidjećeš. Samo budi dobra“, ponovo ju je uvjeravala Julija. “A dotle. Hajde da same napravimo bar jednu lutku!

Julija je ušla u sobu i pronašla staru maminu suknju. Razmišljala je kako da je iskoristi, a da mama ipak ne primijeti da su odrezale komadić platna. Mati je imala samo dvije suknje iste boje. Ovo je bila ona starija, koju je nosila po kući.

Julija je tražila makaze, ali one kao da su se negdje skrile.

Ništa zato, pokušaću da rukama otkinem donji dio suknje, neće biti puno kraća, pa mama možda neće ni primijetiti“, pomislila je Julija.

Malo zatim, u rukama je držala platno:
Evo, sad imamo kripice za lutku! Još da pronađemo iglu, konac i malo vune…

Druge sestrice su uspjele pronaći mamin skriveni sandučić, u kojem je bilo i vunice, i konca, čak i dva dugmeta koja će postati lutkine oči. Na dnu sandučića pronašle su i makaze.

Julija je odjsekla klomadić platna, za lutkino tijelo, a hrpica vune, uvijena u grudvicu, počela je dobijati oblik glavice. Lutka je dobila i trbuščić. Od ostatka platna sašile su joj haljinicu s dekolteom. Lutka je postajala sve ljepša. Zahvaljujući dugmićima, lutka je i »progledala«. Na kraju su od plavog platna napravili malu maramu i zavili je oko lutkine glave, tako da je počela ličiti na njihovu mamu..

Sestre su bile oduševljene.

Lutka! Dobile smo lutku! Našu prvu lutku!

Maja je suze radosnice zamijenila pravim suzama:

Hoću i ja da napravim lutku! Svoju lutku!

I ja želim da imam svoju lutku. Samo svoju!” molila je i Lena.

Čekajte, drage moje, ne smijemo više sjeći maminu suknju“, prekinula ih je Julija. “Sigurno znate da mama ima samo još jednu suknju, koju oblači kad ide u trgovinu ili u školu, na roditeljske sastanke. U toj suknji ne može raditi po kući, brzo bi joj se izlizala. Zato ne možemo više napraviti ni jednu lutku. Igraćemo se sve zajedno sa ovom, jednom. Biće to naša zajednička lutka!

Sestre su se malo primirile, ali ipak su negdje, u dubini srca, željele da svaka ima svoju lutku. Da joj izmisle najljepše ime, i da se s njome igraju.

Dalji razgovor prekinulo je otvaranje vrata. U sobu je ušla majka, donoseći im bijeli kruh iz prodavnice i pozivajući ih da se pripreme za ručak. Julija je potrčala majci u zagrljaj, noseći u ruci lutku.

Mama, mama, vidi šta smo napravile! Lutku! Bebu!

Šta si napravila?“, iznenadila se majka.

Bebu! Vidi kako je slatka!” Julija je pokušavala da majci lutku što više približi, kako bi je uzela i u zagrljaj.

Nikad nisam imala ovakvu bebu“, začudila se majka, i skoro se srušila, kad je vidjela da je lutka napravljena od platna koje joj je odnekud bilo poznato. “Reci, molim te, Julija, odakle ti ovo platno?

Pa, pa…“, u Julijinom grlu zastajale su riječi.

Govori već jednom!” ljutnula se majka.

“Pa, pa… uzela sam malo platna od one tvoje stare suknje, one što nosiš samo po kući”, govorila je Julija gledajući majci u oči.

Kćeri moja, pa znaš da je to moja jedina kućna suknja, u čemu ću sad hodati po kući.

Malo smo je samo skratile“, ohrabrila se i Lena.

Vi znate da ja ne mogu hodati u kratkoj suknji, nisam vam ja više neka mladica ili glumica“, ponovo je majka pokušavala da im objasni da nisu smjele dirati njenu odjeću.

U sobi je zavladala tišina. Majka je sjela na stolicu kraj prozora i gledala negdje u daljinu. Možda je tamo tražila slike svoga djetinjstva, i svog  života u kojem joj je uvijek toliko toga nedostajalo. A onda se okrenula prema kćerkama, i u njenim tužnim očima kao da se pojavio zračak neke neopisive radosti. Pa, ima nas. I u dubini duše joj je drago da smo danas sretnije. Među nama je lutka. Naša prva lutka.

VAŽNA PORUKA ZA LOGIČARE

Vrijeme uvjeravanja prolazi. One koji ne shvaćaju što se događa, treba ignorirati i ne gubiti vrijeme na njih. Poštene, empatične i logične osobe se trebaju okupiti, bez obzira na osobna uvjerenja i svjetonazore. Osim raskrinkavanja, dolazi vrijeme djelovanja brojnim i legalnim sredstvima u gospodarstvu, zdravlju, autonomiji… U protivnom, sve će nas porobiti.

Pitate se što učiniti nakon čitanja ovog teksta? Jednostavno, šaljite i dijelite tekst poštenim, empatičnim i logičnim osobama. Informirajte bližnje o postojanju portala Logično. Priključite nam se na našem Telegram kanalu tako što ćete kliknuti na Vijesti.  Od danas možete komunicirati i pisati nam u Telegram grupi Zajednica. Budimo složni, mudri i jaki.


Posjetite naš novi video kanal na platformi Odysee i obvezno se registrirajte, kao i najveću arhivu alternativnih video snimaka Jubitu.

Svidio vam se članak i
pitate se što možete napraviti?
PODIJELITE ga s PRIJATELJIMA

*Stavovi izneseni u kolumnama su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Logicno.com

Pretplati se
Obavijest
guest
Zaštitite svoje ime u komentarima... REGISTRACIJA
2 Komentara
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Inline Feedbacks
View all comments
subaru
Gost
subaru
5 godine prije

dobra priča

Nata
Gost
Nata
5 godine prije

Divna priča.

POVEZANE VIJESTI

Izbornik