Predrasude

Kada mi sklopimo u svojoj glavi sliku o nečemu ili nekome, teško će se naći argument koji će nas uvjeriti da je ona pogrešna, ma koliko dokaz za suprotno jak bio.

Posebno se to odnosi na predrasude o nekim skupinama ljudi. Za tvrdnje koje nemaju baš nikakvu ozbiljnu potvrdu spremni smo vjerovati da su istinite kao da su prošle sva moguća vrhunska znanstvena testiranja i provjere iz kojih je dokumentirano na stotine pouzdanih dokaza. Tako smo „sigurni“ da su sve plavuše glupe. Da su sve maćehe zle. Da su svi Crnogorci lijeni. Da svi Romi kradu. Da su svi pripadnici drugih religija u zabludi, a da je samo naša vjera prava. Da je samo naš narod uvijek u pravu, ali ga drugi mrze i neopravdano ugnjetavaju. Da su bijeli ljudi pametniji od crnih.

Iz takvih predrasuda se često izlegu problemi i zahvaljujući njima mnogo ljudi dođe u neugodnu situaciju. O takvim doživljajima oni koji se ne sreću s njima i ne razmišljaju mnogo, jer nemaju vlastitih iskustava. Ali kada čujete one koji pričaju svoja neugodna iskustva, ne možete ne zamisliti se nad njima. Iz svog iskustva znam da o nekim takvim doživljajima nikada nisam razmišljao dok ih nisam čuo iz usta onih koji su ih doživjeli.

Recimo, sjećam se priče jednog invalida koji je bio prikovan za kolica i koji se nije mogao kretati bez tuđe pomoći. Kad bi mu neko pomogao da dođe do mjesta gdje je trebao nešto obaviti, ljudi bi se uglavnom obraćali onome ko je dogurao kolica, mada je bilo očito da on, da se o njemu radi, ne bi došao s invalidom kako bi riješio svoje pitanje. Dakle, ljudi su računali da onaj u kolicima nije sposoban ni govoriti ni misliti zato što nije u stanju hodati. Naravno da to povrijedi invalida, i tek kad se stavimo u njegov položaj, shvatimo približno i kako se on osjeća i kako bismo se trebali prema njemu odnositi.

Sjećam se i priče Baraka Obame kako je, prije nego što je postao predsjednik SAD, mnogo puta doživio da čuje škljocanje brave na parkiranom automobilu u kom je neko sjedio dok mu se Barak približavao. Jasno mu je bilo da se taj neko ko sjedi plaši da bi crnac koji prilazi mogao biti kriminalac samo zato što je crn i da je zato zaključao vrata.

Ovih dana vidim jedan događaj koji me podsjetio na ovu temu, a koji se dogodio u jednoj robnoj kući na prostorima bivše Jugoslavije. Na izlazu je zapištao alarm, što je trebalo značiti da neko ko izlazi nosi nešto što nije plaćeno, odnosno što je ukradeno. Isovremeno je izlazilo više ljudi, ali osoblje robne kuće je izdvojilo jednu osobu i pretreslo je. U torbi su joj našli samo novčanik, note i knjige, a u jakni koju je morala skinuti ništa. Bila je to operska pjevačica, Romkinja, koja je pitala zašto su samo nju zaustavili kad je bilo još ljudi, na što je neko dobacio kako se zna zašto, jer zna se ko krade.

Eh, da zna se! Ako smo odlučili i dalje živjeti s predrasudama, bar bismo ih u ovom dijelu, što se krađe tiče, trebali izmijeniti. Da, zna se ko danas krade! I to ne malo. Ali oni ne kradu sitnice po robnim kućama, oni nam kradu budućnost. Zar ne bi trebalo njih „pretresati“?