Promašen čovjek

Sarajevo Grbavica rat

Može li se čovjek naviknuti na opasan život? Oguglati na opasnost? Mojih nekoliko godina života u ratnom Sarajevu mogu to donekle potvrditi.

Steknu se neka iskustva, bolje se procjenjuje otkud opasnost vreba, ne trza se na svaku pucnjavu, nekako se odrveni i pomalo navikne na opasno življenje. Ljudi s fronta nerijetko su govorili da su civili u Gradu izloženiji rizicima nego oni u rovovima. Nisam im vjerovao, mada je čitav Grad, u neku ruku, bio front. Tokom cijelog rata išao sam svakodnevno na posao. Izuzetak su bili dani kada se, zbog jakog granatiranja, nije moglo proviriti na ulicu.

Od mog stana na Koševskom brdu do Mis Irbine ulice ima oko jedan i po kilometar. Neki dijelovi Grada bili su stalno izloženi minobacačkoj i pješadijskoj vatri. Ulice koje okomito gravitiraju prema Trebeviću bile su neprekidno u vidokrugu i dometu mitraljeske u puščane vatre. I snajpera. Poprečne ulice su bile bezbjednije, ali se do cilja ne možeš doći samo poprečnim ulicama. Dok je veći dio Grada granatiran naizgled nasumice, a pomenute ulice bile pokrivene pješačkom vatrom, meni i mojim sapatnicima ostajalo je da biramo najmanje rizičnumaršrutu od stana do posla. Hiljade ljudi svakodnevno je bilo pred takvim izborom.

Fatalisti su to radili jednostavnije. Stalno su išli istim stazama, držeći se uvjerenja da se od sudbine pobjeći ne može. Pričali su kako se može poginuti i u skloništima, podrumima i mjestima gdje tobože „nema teorije“ da padne granata. Takvih primjera bilo je bezbroj. Nas nekoliko poznanika birali smo bezbjednije pravce po zakonu vjerovatnoće. Povremeno smo ih korigovali zavisno od artiljerijske i druge paljbe. Silazili smo na prvu etažu kosog lifta na Ciglanama, išli do Gorice, pa stepenicama do kafane Šetalište, presijecali Đure Đakovića, ulazili u Filipa Kljajića, pa u Hasana Kikića i Danijela Ozme do Kralja Tomislava. Zatim smo prelazili Titovu i, na kraju, ulazili u Dositejevu. Naravno, ovo su stari nazivi ulica. Ponekad se to prolazilo u cugu. Češće uz zadržavanje u prolazima, iza zidova, u stubištima, pod stepeništima…

Svakodnevno smo nagađali koja je putanja bila najsigurnija. Dorađivana je ona uobičajena sa svojevrsnim dnevnim „amandmanima” u odnosu na jučerašnju, što je ponekad dobivalo i komične završnice. Bezbroj noći proveli smo u podrumima, tim slabašnim skloništima, brojeći pogotke granata u susjedne zgrade i u našu zgradu, da bismo sutradan ponovo krenuli na posao. Niko nije znao da li će se taj dan vratiti s posla. Smog i magla, poznati neprijatelji Sarajlija u zimskom periodu, u ratu su dočekivani sa radošću. Kretalo se više i slobodnije.

Početkom aprila 1993. izbrojali smo da je na našu najsigurniju putanju palo 96 raznih granata: na svakih petnaestak metara po jedna. Dešavalo se da prođemo, a za minut-dva na našu stazu padne granata, od koje neko pogine ili bude ranjenih. Drugi put mi zakasnimo koju minutu iza trenutka eksplozije.

Ne računajući ona zviždanja, kako narod kaže, „pokraj uva“, a obično je bivalo podalje, imali smo učestale susrete sa smrtnom opasnošću. Kod Jugobanke „sasu“ rafal u drvo iznad naših glava. Uz Veliki park prešiša nas granata i eksplodira na udaljenosti od desetak metara. Na Trgu nesvrstanih rafal se zabi uz zid pokraj mene i prijatelja. U Đure Đakovića metak se odbi od transportera i prozuja nam kraj glava. Granata pade pred moju garažu, izbuši željezna vrata i „jugu“ uzduž. Eksplozija granate sa susjednog krova slupa prozore s jedne stranestana. Granata u drugoj ulici porazbija ostatak prozora. Geleri jedne eksplozije „izrezbariše” kuhinjsku garnituru. Slično je bilo i na poslu. Skrši se sprata iznad mene. Poslije sprat niže. Na zgradi su sačuvana ulazna vrata, ali su razbijeni svi prozori u prizemlju. Sjediš čitav dan u kancelariji kao glineni golub, nešto piskarajući.

Dežuram jedne noći u takvoj zgradi. Nešto kô čuvam. Bez oružja. Nema svjetla niti imam bateriju. Negdje u gluvo doba ulazi neko kroz razbijeni prozor u prizemlju. Ja uz vrata. Usmjeri mi snop svjetlosti u lice. – Šta tu radiš? – upita. – Čuvam zgradu – rekoh, svjestan besmislenosti takve obaveze. – Čuvaj, čuvaj – reče neznanac, nasmija se i ode. Pričam jedared poznaniku kako sam umalo poginuo i šta mi se sve dešavalo, očekujući neki gest saosjećanja. On me gleda odsutno i pita: – Znaš li gdje da nabavim barem malo hljeba? Ispričah drugom prilikom u komšiluku da sam naišao na tijelo mladog čovjek, a jedan od prisutnih upita: – Dobro to, ali ima li šta novo? Njemu, i ne samo njemu, to više nije bila novost nego svakodnevna pojava.

Dođe mi u kancelariju stari prijatelj. Skamenjen. Poginuo mu osmogodišnji unuk. Volio ga je kao oči u glavi, kako se samo mogu voljeti unučad. Povela ga baka sebi da ga okupa, pa poginuli i on i baka. Majci tog unuka, prije sinovljeve i majčine smrti, poginuo je otac a od ranjavanja paralizovan je brat. Smrt je vrebala na svakom koraku. Stoga ona nije ni bila novost. Svako je svoju tragediju u sebi nosio. Nesreće su stizale jedna za drugom, u četama, kako kaže Šekspir.

Jednom na povratku kući čekamo da snajper prestane gađati mete u Đure Đakovića. A on se nameračio da gađa kontejner kraj „Šetališta“. Svake dvije minute novi pogodak. I tako gotovo pola sata. Mlađi i hrabriji su u trku iz Sutjeske prelazili do „Šetališta“. Sarajevska varijanata „ruskog ruleta“. Mi stariji smo čekali da prestane ćeifiti. Usputslušam priču kako je jednom nesretniku izbušio sve kanistere pune vode. Ne rekoše da li je i vlasnika dokrajčio.

Na bliže zvižduke projektila bacali smo se na pod, asfalt, zemlju, travu, snijeg, led, zavisno od mjesta i godišnjeg doba. Prolazili smo krvavim ulicama pored mrtvih ljudi ili dijelova njihovih tijela.

Spemam se jednog dana da s posla krenem kući. Granatiranje i pucnjava su u toku. U onom dvoumljenju kada ne znaš da li ići ili čekati. Riješim da pođem. Raspoloženje primjereno – turobno. – Razvedri se – kaže mi jedan sapatnik. – Vidiš da je vedro i da ptice pjevaju.

Smijali smo se od srca. Nekako je trebalo sačuvati ono što je preostalo od mentalnog zdravlja. Susretao sam ljude koji su potpuno potcjenjivali opasnosti. Pretrčavamo jednom raskršće Titove i Kralja Tomislava, koje je svojevrstan brisani prostor. I dok mi trkom napuštamo to opasno mjesto, dva postarija čovjeka mirno sjede na kamenom zidiću. Udubili se u partiju šaha.

Jednom granate polomiše stablo u Velikom parku. Ne zazirući od druge granate, od kojih se često ginulo, ljudi počeše da sakupljaju i nose granje. Ogrijev im je bio važniji od života.

Jednom ja i poznanik čučnusmo na zvižduk granate i ostasmo u tom položaju desetak sekundi. – Šta ste to izgubili pa tražite? – šeretski nas upita jedan od prolaznika i šetajući produži niz ulicu.

Sve će ovo jednog dana biti daleka prošlost. Izblijedjeće sjećanja. Ostaće ono što je zapisano u hronikama i napisima pojedinaca. Razne komisije procjenjivaće materijalnu štetu. Kod bezbroj ljudi dijagnosticiraće se takozvani posttraumatski stresni poremećaji. Niko nikad neće moći procijeniti veličinu ljudskih tragedija, ličnih i porodičnih, dubinu i obim njihove boli. Spram njih, moja priča o svakodnevnom izlaganju opasnostima nekom neće biti vrijedna pomena. Ipak, možda je ovo i ovakvo pisanje posljedica izlaganja stresnim događajima. Stručnjaci kažu da se one mogu ispoljavati i u vidu nekontrolisanog pričanja i pisanja. Jednom mi prijatelj reče: – Ma, najvažnije je da si ti uvijek bio promašen. Vidiš, dobro je nekad biti i promašen čovjek.

najnoviji najstariji najviše ocjenjeniji
Obavijest
Alen
Gost
Alen

Moze insan oguglati , pitanje je koliko moze durati… A to nije vikend avantura vec godine , a godina traje kao tri ove danasnje.
I ko bi u bosni ponovo zelio proci ovo..

Lucija
Gost
Lucija

Rat je zlo.
Svi ljudi nakon rata, naročito vojnici koji se vraćaju, imaju razmišljanja drugačija nego prije…na svakog onog koji razmišlja: preživio sam, Bog je tako odlučio, dolazi deset drugih sa parolom: jedi, pij, veseli se; zato što su vidjeli tako puno toga…spremni su preći preko puno stvari…

Siniša
Gost
Siniša

Danas je to neshvatljivo, toliko trpljenje i tolika oguglalost…valda se čovek prebaci na nekakav poseban režim.

Šok
Gost
Šok

nadam se da si imao i pozitivnih iskustava u životu
ovo se odnosi na tebe pajkiću
ide proljeće a ti depresivan kao dno bunara

Riddick
Gost
Riddick

Psiholozi kazu da kada neko dozivi traumatsko iskustvo ne sme da ga suzbija u sebi jer mu se ono vraca kao bumerang i iznutra ponovo prolazi kroz sve.
Preporucuju da se o tome prica nekome na taj nacin se covek nevidljivo oslobadja tog tereta.

nonwo
Gost
nonwo

Od ratnih događaja ono što u čovjeku ostaje je tuga i trauma…Šok kad shvati da ga razumije samo onaj tko je isto ili slično proživio ili rijetki pojedinci koji imaju empatije za druge iako to nisu iskusili na vlastitoj koži…Još veći šok kad shvate što su propatili a onda vide zločince,zdrave i žive kako se šeću slobodno nakon svega što su činili.Jer rat nikad nije pravedan…..Rat je patnja,..koju mehanizmima samoobrane prolaziš u “odrvenjenom” stanju da sačuvaš ono duše što je moguće sačuvati…Zato i postoji dijagnoza ,…posttraumatski stresni poremećaj…Oboliš,kad imaš vremena,prilike za oboliti…Kad postaneš svjestan u kojem si paklu bio…Jedina “korist”… Pročitaj više »

Son of Alerik
Gost
Son of Alerik

Pročitaš i znaš – nije izmišljeno, nije preuveličano, nije nedogođeno. Možda tek ublaženo jer…tko bi ionako vjerovao i što nekomu danas znači konstatacija kako se nitko nije osvrtao previše za poginulima. Svatko je birao svoju razinu sreće, netko kroz fatalizam, netko kroz zakon slučajnosti, netko – eto tako, dok ide, ide. Danas nam vinovnik pripovijeda o svojoj strani, nenaouražanoj, neratnoj u ratu. Kako bi izgledala priča spomenutog snajperista o istim događajim?a “Tog jutra sam dobio zadatak da snajperom gađam prolaznike u nekoj ulici, ali sam bio dobre volje pa sam pucao po kanisterima koje su ljudi nosili. Bila je to… Pročitaj više »

Helena
Gost
Helena

Smrt dođe sama, pre ili kasnije. Igraj šah, uči, piši, slikaj, radi, voli, ljubi… gde god bio, jer kad umreš nećeš.

giordano bruno
Gost
giordano bruno

Tanka je linija po kojoj hoda covek. Kao komarcu kada otkines nogu, moze lako da padne u depresiju. Znamo onu poslovicu nase, use i p*dase, koje se pridrzavaju egoisti. Drugaciji je pogled – Altruizam (lat. alter – drugi) nesebična je briga za dobrobit drugih ljudi. Termin označava životni stav koji uključuje nesebičnost, naklonost, ljubav prema drugome i spremnost da mu se pomogne, po cijenu lične štete i žrtve, bez ikakve naknade ili spoljašnje nagrade. Svako bi uradio bolje kada bi znao da uradi bolje, mozda gresim ali se toga drzim. Јунаштво је када себе браним од другога, чојство је када… Pročitaj više »

Helena
Gost
Helena

Mislim da “u se, na se i poda se” pre pokazuje materijalističku i hedonističku čovekovu prirodu, nego sebičnost. Možeš živeti tako, voleti samo materijalne stvari, uživati u njima, a opet pomagati drugima i voleti druge. Znam neke ljude koji se ne bave naročito svojom duhovnošću, veliki su hedonisti, a pomažu svima kojima mogu. Altruizam podrazumeva svest da smo svi jedno. Nema toga puno, zato što bez te svesti čovek deluje iz egoizma, želje da na neki način profitira pomažući. Makar da izađe na glas i da mu se aplaudira.. Ali sam mišljenja da je čist hedonizam i materijalizam ćoveka dosegao… Pročitaj više »

makro
Gost
makro

Dobro je, da ste tad bili promašen čovjek.

Siniša
Gost
Siniša

Vjerujem da mu često bude krivo zbog toga.

Delboy
Gost
Delboy

Na ovakav tekst čovjeka( ako ” alijin srbin ” može biti čovjek) koji je ogolio sebe i svoj život,tvoja reakcija je ovo. Karadžićevski maštovito, okrutno i nadasve bezobrazno. Sutra je presuda originalu a i svima vama koji mržnju krijete i hranite. Ljudi sve manje…

novo doba
Gost
novo doba

na tvoju veliku žalost toga nije bilo na strani o kojoj Paja napisa iskren i po obimu patnje nedorečen ogled. Silovanja žena je bilo sa druge strane linije odbrane Sarajeva,(na Grbavici,u restoranu “Sonja” u Vogošči….) i to od strane onih koji su provodili ratni teror nad gradom kao i generala McKenzija, komandanta UN trupa, kanadskog generala i velikog prijatelja onih koji su provodili teror nad Sarajevom.

Pct
Gost
Pct

To nije politicki korektno da se zna

!!!
Gost
!!!

Sinisa!Fuj! Kakve morbidne misli i price…

mmj
Gost
mmj

Jest jest, i bacali djecu lavovima u Pionirskoj

POVEZANE VIJESTI

Izbornik