fbpx

Putevi i stranputice

Stranputica

Koračajući kroz život, nikada nismo sigurni idemo li pravim putem. Nekada smo baš uvjereni da smo postupili ispravno, a pokaže se da smo pogriješili. Ili smo uvjereni da smo pogriješili, a ispostavi se da smo donijeli pametnu odluku.

Teško je povjerovati da postoji neko ko namjerno želi ići krivim putem. Da želi biti štetočina i sebi i drugima, da želi činiti zlo. A ipak, svi ljudi griješe. Neki više neki manje; neki rijetko neki često; neki prave sitne greške, a neki krupne.

Znam jednog čovjeka koji je bio veliki antialkoholičar i antipušač. Jedno vrijeme se prepirao s tim ljudima i pokušavao im objasniti zašto ne bi trebali piti ni pušiti, a kasnije je i to prestao i čak zamrzio tu kategoriju ljudi da je izbjegavao s njima i razgovarati. Čak ih nije više ni kritizirao, samo ih je zaobilazio u širokom krugu. Jednom je nevoljko otišao na skup na kom su se okupljali i brojni pijanci. Morao je ispuniti želju prijatelju kom je taj skup mnogo značio. Tu se jedna pijana žena baš na njega ispovraćala da je izludio i više ju nije mogao smisliti. Nekoliko dana kasnije bilo je finale tog skupa i on je opet pun nelagode otišao tamo. Kad su se vraćali, baš ona pijana žena je vozila ispred njega. Prevrnula se u kanal, a u takvoj situaciji on nije mogao napustiti mjesto događaja nego joj je pomogao. Izvukao ju je iz auta i odvezao u hitnu. Kad se otrijeznila, shvatila je da je otišla predaleko, da je na dnu, i da treba nešto uraditi kako bi se izvukla iz pakla ovisnosti. Uspjela je, a dalje se uspjela povezati sa svojim spasiteljem i udati za njega, kako u kakvom filmu. Ovaj čovjek je prezadovoljan sa svojom ženom i kaže da nije mogao ni sanjati da će mu odlazak među alkoholičare donijeti sreću. To je uvijek bilo ono što je izbjegavao. Odlaziti na takva druženja njemu je oduvijek bio pogrešan put, stranputica,  a pokazalo se da ne mora uvijek biti tako.

Kad bi čovjek znao gdje će nastradati, tamo ne bi išao – kaže jedna izreka. Isto tako, kad bi znao gdje će biti dobro, tamo bi rado otišao. Ali kako to znati uvijek? U mnogom slučajevima se može pretpostaviti koji je pravi put, a koji slijepa ulica. No, nekada je to velika zagonetka. Neko donese odluku da ostane u ratu, prođe tamo kroz najveće bitke i opasnosti, pa preživi i sretno i dugo poživi. Neko pobjegne od rata pa ga već idućeg dana ili godine pregazi auto u najmirnijem mjestu.

Sjećam se jednog makedonskog pisca koji je imao bolesno srce i nekako je prelomio u donošenju odluke da ide na operaciju kako bi produžio život. Mjesec dana nakon operacije počeo se lijepo oporavljati i šetati, i onda ga pregazi auto. Em se namučio, em poživio, po svoj prilici, kraće nego što bi živio bez operacije.

Nekada nam se uobičajeni putevi učine predugima, potražimo prečice kojima ćemo prije stići do cilja, a onda zalutamo ili dospijemo u slijepu ulicu pa se moramo vraćati. Takva „skraćivanja“ često imaju za rezultat duže putovanje od redovnog. Ako nam se posreći, možemo i uspjeti pa stići ranije nego što je očekivano.

Postoji onaj vic vezan za pravi put: Jedan od dvojice braće je uvijek govorio istinu, a drugi uvijek lagao, samo vi ne znate koji je koji od njih. Ako ih pitate na križanju puteva trebate li za traženo mjesto ići lijevo ili desno, koje biste im pitanje trebali postaviti da dobijete odgovor na osnovu koga biste mogli sigurno stići na traženu adresu? A ispravno pitanje, bilo kome od braće, bi glasilo: Šta bi rekao tvoj brat, na koju stranu trebam skrenuti da bih stigao u traženo mjesto? Bilo koji odgovor da dobijete, od bilo kog brata, postupite suprotno, i na pravom ste putu.

U vicu, eto, postoji rješenje. Ali u životu je mnogo kompliciranije s putevima i stranputicama. Stalno su pred nama i jedno i drugo. Nekad je prijeko preče, a okolo bliže, a nekad…

1 1 vote
Ocijenite članak
Pretplati se
Obavijest
guest
10 Comments
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Inline Feedbacks
View all comments
Emiliano Zapata
Gost
Emiliano Zapata
1 godina prije

Tocno je sve sto ste napisali jer postoje iznimke. Dodao bi primjer iz domovinskog rata gdje je 15000 ljudi poginulo a 500000 dobilo mirovine ili koje kakve povlastice…U ww2 su bile manje sanse za ovako nesto, a pogotovo u ww2

Gladiatus
Gost
Gladiatus
1 godina prije

Pretpostavljam da si htio uporediti ww1 i ww2..lapsus calami valjda.
BTW što god si mislio reći mislim da si u krivu jer još od rimskog carstva vojnici koji bi poživjeli da dočekaju kraj rata ili dočekaju neku vrstu mirovine dobivali su privilegije, kad bi im bila data imanja zajedno sa robovima koji bi im služili. S tim da stoji da je tada bilo više morala i časti i da su nagrađivani bili većinom zaslužni mada mislim da su i tada najhrabriji i najčasniji ginuli a oni malo mudriji uživali beneficije kao i danas.

Emiliano Zapata
Gost
Emiliano Zapata
1 godina prije
Reply to  Gladiatus

Htjedoh reci da je za vecinu bilo smrtonosno ici u ww1 i ww2, dok je s druge strane bilo isplativo ici u Domovinski rat. Pola mil. onih koji imaju robove koji im kroz poreze placaju kladionice i lagodan zivot…

28.juni
Gost
28.juni
1 godina prije

Što nam je sudjeno ne može nas mimoići.Od toga niko nije uspio pobjeći.

Son of Alerik
Gost
Son of Alerik
1 godina prije

Što bi bilo da je bilo…? Da sam onda odlučio drugačije? Svatko od nas u životu dođe do križanja staze i bira, odlučuje. Jedna odluka ga dovodi do ovog gdje je sad. Druga ga vodi tko zna gdje. Ne sviđa li nam se ovo sad, možemo zdvajati nad svojom lošom odlukom u prošlosti i maštati o tomu kako bi bilo da smo odabrali drugačije. Jedan ‘ja’ jest, iako to ne znamo, odabrao drugačije i zakoračio u paralelni svemir. Jedan je odlučio nešto treće i nastavio svojim putem koji nije nijedan od ova dva…Čak se i fizičari slažu – postojanje paralelnih svemira jest mogućnost…i stvarnost.
Kako god imamo genetski zapis koji nas ograničava, imamo i sudbinski zapis. Onaj koji se složi s tim da mu je genetika limit i stražar nad njim logorašem, to će i biti. Onaj koji se složi s tim da je sve nepromjenjivo, zapisano i ne ovisi o njemu će kroz život ići poput srušenog debla u rijeci. Deblo će nositi rijeka, njega će nositi život i prije ili poslije razbiti o stijenje. Al, jbg to je sudbina.
Oni drugi ne zarezuju sudbinu. Njima je život usud – ono što se usude napraviti.
Što god napravili, stvorit ćemo uzročno-posljedične petlje, ali one neće biti jedine. Neke petlje donosimo sa sobom u ovaj život, valja nam razriješiti i uzročno-posljedične petlje predaka. Sve se komplicira i multiplicira.
Odluke koje u samima sebi sadrže blagoslov su one koje donesemo srcem. One, a s njima i mi bivamo kasnije nagrađeni. One donesene razumom mogu biti bolje, isplativije na kratki rok. Na dugi rok samo srce zna. U srcu je znanje.
Zato nam valja naučiti čuti srce, a potom naučiti i slušati ga.
Budućnost možemo mijenjati. Možemo mijenjati sudbinu. Budućnost koja se može mijenjati je ona koju smo spoznali (ovako ili onako). Prekognicija je logična osobina integriranih ljudi. Uglavnom smo dezintegrirani, razdvojeni na nekoliko nas.Ovi prve shvaćaju da je sve u ciklusima, nauče prepoznavati ih. Na vrijeme siju, na vrijeme obrađuju i na vrijeme žanju. Sve im uspijeva. Ne, ne postaju milijunaši, postaju bogataši. Žive u obilju koje je to više što ga više dijele drugima.
Davanje je naijsplativija čovjekova djelatnost. Dobiija samim činom davanja i njegovo vrelo iz kojeg daje nikad ne presušuje.
Tko bi sa svim tim u glavi hodao svakodnevno? Kad bismo se ljutili, kad bismo psovali, kad bismo zavidjeli, kad bismo mrzili i sudili drugima? Um mora nešto činiti, zupčanik koji se mora vrtjeti, nešto mljeti. Mora nam stvarati dojam da nešto mislimo, razmišljamo, da koristimo glavu. Sve to je samo plovidba nepostojećim morem. Bijeg od samog sebe. Od sada. Od svoje duše. Od onog tko jesi.
Ali nema briga. Polako. Naučit ćemo. Ako ne sad, onda drugom prilikom.

ThinkAbout
Gost
ThinkAbout
1 godina prije

Namjere su bitne i one trebaju biti iskrene i čiste. Međutim, jedno je sigurno jasno, a to je da ogromna većina ljudi, kad im se spomene ili im na umpadne, odbija i samu ideju Sudnjeg dana. Mi, ljudi, koji svakom i o svemu i svačemu sudimo, u stvari ne želimo da se i nama samima sudi i presudi. Što je i logično jer u dubini samih sebe znamo da smo sebični i nepravedni. “Ma ko da meni sudi!? Mani me te budalaštine”. – to je naš rezon. A ako slučajno budemo donji pa fasujemo nepravdu od strane jačeg, e onda u svom jadu “dozivamo pravdu”- i apstraktnu i Boga… i svaku drugu, a čim nam bude bolje onda se laganini otarasimo svih tih iskonskih osjećaja i boli nas ćošak. Mi smo istinu i ispravnost potčinili svojim naivno iskrivljenim željama, a upravo je obrnuto ispravno.

Umpah Pah
Gost
Umpah Pah
1 godina prije
Reply to  ThinkAbout

Vladimir Stranputin?

Trol-ejbus
Gost
Trol-ejbus
1 godina prije
Reply to  Umpah Pah

Ili Barack ObMana ?

Histrion
Gost
Histrion
1 godina prije
Reply to  Trol-ejbus

konTROLna paTROLa casTROLa i peTROLa ?

Njonjobobo
Gost
Njonjobobo
1 godina prije

U vinu je istina

POVEZANE VIJESTI

Izbornik