Raste li luk na drvetu?

Gotovo svakodnevno se uvjeravamo kako su mlade generacije ljudi sve više otuđene od prirode i kako bi danas mnogi u prirodi, pored izobilja hrane, ostali gladni i žedni.

Neki bi se i potrovali. Možda, recimo, znaju da se gljive jedu, ali ne i to da ima i otrovnih. No, većina ih ne zna raspoznat biljke koje se jedu, koje su upotrebljive za ishranu. Ne samo da ne prepoznaju biljke u prirodi, po šumama, livadama i kamenjarima, nego vrlo malo znaju i o povrću koje stalno jedu.

Jedan poznanik mi jučer priča kako je njegov sin pred ženidbom pa je doveo buduću suprugu kod roditelja. Oni imaju i svoju bašti ispred kuće i u bašti razno povrće. Svekrva je pravila pitu i još neko jelo, ruke su joj bile zamazane, pa je zamolila snahu da joj donese iz bašte dvije lukovice. Ova je izašla u baštu i dugo se nije vraćala pa je svekrva poslala i sina da vidi gdje je zapelo. Sin je izašao i vidio kako njegova ljepša polovica gleda po voćkama koje su tu također rasle i pitao je što se ne vraća s lukom, a ona je smušeno odgovorila: „Ma, poslala me svekrva da donesem dvije lukovice, a ja ih ne mogu nigdje naći?“ „Pa što gledaš po drveću?“ „Ne znam gdje to luk raste…“, zbunjena je bila mlada. Zamislite, ona ne zna čak ni to da luk raste u zemlji!

Nekome će ovo izgledati smiješno, nekome žalosno, ali to je naša stvarnost, naša sadašnjost. Mnogo je mladih ljudi koji nemaju ni minimalna znanja o temama koje su nama starijima tako jednostavne i obične. U ovim vremenima ta stara znanja se čine suvišnima. Možda i jesu, možda je bolje umjesto njih imati znanja koja su neophodna u sadašnjim potrebama, ali šta ako dođu drukčija vremena? Ako dođe do rata, do nestanka struje i interneta, ako ostanemo bez hrane? U tom slučaju bi stara znanja bila baš zlata vrijedna. Zato ih ne treba potpuno potiskivati, treba zadržati barem ona osnovna, životno važna.