Već nekoliko mjeseci nisam napisao pjesmu. Stalno pišem nešto drugo, nešto što manje volim, ali me okolnosti usmjere u tom pravcu i tako, po inerciji, idem iz dana u dan.
Ali jutros, dok sam vozio na posao, odjednom mi je jedna pjesma za djecu kuckala po glavi i tražila da je zapišem. Morao sam stati na prvo parkiralište i ispuniti joj želju, zapisati je, da mi ne „pobjegne“ dok stignem do odredišta.
Ne znam je li to neka dobra pjesma. Ili tek prosječna. A možda i ispodprosječna. To mi je teško odmah odrediti, tek kasnije, kad se ohladi, stvori se neka objektivnija slika. Ali znam da sam se uželio pisanja pjesama. I sad se pitam – kako je to moguće da ni nakon par hiljada napisanih pjesama čovjek može poželjeti napisati još neku? Čemu sve to, šta imam od toga, šta me to vuče da ih još napišem? I kako to da se još uvijek radujem što sam napisao pjesmu? A ja se zaista radujem; rođenje pjesme je kao rođenje nekog bića; tu je nešto novo na ovom svijetu što je drukčije od svega ostalog, baš kao što je svako biće različito od svih drugih.
Drago mi je i što je ovo dječja pjesma, jer njih najviše volim pisati. Draga mi je i pomisao što ću možda opet vidjeti neko dječje lice nasmijano kad mu je pročitam. Sretan sam i što mi ova pjesma potvrđuje da još uvijek nisam zaboravio biti dijete. I sretan sam što je sada mogu podijeliti sa svima vama koji čete je pročitati, jer sreća je lijepa samo kad se dijeli, kažu mudre glave. Ugodan vam dan želim!
STRAŠNA GLISTA
Krtice dublje tunele buše;
lišće od straha s drveća pada.
Panično bježe na razne strane
krda bikova, ovaca stada.
Slon se od straha na drvo penje;
tigrovi bježe, vrijeme ne gube.
Lav se zavlači u mišju rupu –
kad strašna glista pokaže zube.
Zivot je vjecnost i u toj vjecnosti treba ostaviti traga.(Mak Dizdar).Neka se pjesme i dalje radjaju.
“Ko ne sluša pjesmu, slušaće oluju.”
Potreba za pisanjem nema nikakve veze s osmijesima. Riječ je o predstavi ega. Svatko piše samo zato jer ga na to tjera ego, a sva naknadna tumačenja te ‘potrebe’ su prigodno zavaravanje. Najprije samog sebe, a onda i onih koje se uspije utopiti u tu prigodnu laž.
Od pisanja pjesama i pjesmica se ne može živjeti. Ne može ni od pisanja knjiga. Pa eto, onda možemo to staviti pod rubriku hobi? Teško. Jer i prije nastanka pjesme/komentara/knjige, u samu ideju je ugrađeno očekivanje da će to netko drugi pročitati.
Malo je bezgrešnih. Živjeti nam je svima sa svojim manama.