Rušiti ili ne rušiti

Sve kuće u mom susjedstvu su u ratu bile porušene, manje ili više. Nekima je stradao „samo“ krov, nekima i poneki zid, a neke su u požaru još dodatno nastradale.

Kad je rat prošao, gotovo sve su obnovljene i sada uglavnom izgledaju bolje nego što su bile. Neke su porušene do kraja i iza njih je ostala samo čista parcela, a jedna kuća, baš preko puta moje, stajala je onako nastradala do prije nekoliko dana. Krova nije imala, a iz nje je već uveliko izbijalo drveće. Vinova loza, koja je rasla uz kuću i s koje sam se bezbroj puta najeo crnog grožđa je podivljala i pokrila čitavu polovicu ruševine, ali je i dalje rađala. Samo jednom sam ušao u tu ruševinu nakon rata, tek da se podsjetim na nekadašnje susjede i prostorije u kojima su bili. Sjećao sam se i koja je od četiri sobe bila za što namijenjena, koja ja pripadala kome članu obitelji. Pojeo sam i nekoliko boba grožđa koje je sad raslo i u sobama.

Tad su mi kroz glavu prolazile i ranije slike, kad je na tom mjestu bila jedna starija kuća s trijemom popločanim šestostranim ciglama koje sam u našem selu jedino tu vidio. Tu je živjela druga obitelj koja je odselila u Slavoniju, a kuću i zemljište prodala ovim kasnijim susjedima. Oni su ubrzo srušili staru i napravili ovu novu kuću koja je porušena u ratu. Kuća je, kao i prethodna, bila puna života i nade. Bračni par je imao šestoro djece, četiri sina i dvije kćeri. Kćeri su se udale i otišle na nova odredišta. Najstariji sin se oženio i napravio novu kuću u susjedstvu, drugi se također oženio i napravio kuću pored stare, treći sin je rano umro od šećerne bolesti, a najmlađem je ostala ova, tada već stara kuća, jer ostale dvije su bile novije. U kući su bili roditelji do svoje smrti, a najmlađi sin je bio u Nizozemskoj. Roditelji su pomrli, počeo je rat i sin je ostao u Nizozemskoj. Nema se namjeru vraćati i nema interesa za obnavljanjem kuće pošto rijetko dolazi. Jedan brat mu je poslije rata odselio, a drugi je bio u Njemačkoj i povremeno je dolazio u rodno selo. No, nedavno je i on umro, tako da najmlađi brat sad ima još manje motiva da dolazi. To je možda i prevagnulo u dilemi: rušiti kuću do kraja ili je obnavljati? Porušio je sve i očistio i sad tamo gdje je bila kuća stoji samo ledina.

Kad god sam odlazio kući nakon rata, gledao sam porušenu susjedovu kuću i priželjkivao da i on obnovi svoju kuću, da ne stoji ona jedina u takvom stanju kad su već sve druge obnovljene. I ružno je bilo za pogledati samo tu ruševinu među ostalim lijepo uređenim kućama i dvorištima. A sad, kad je porušena, nisam nimalo sretan. Nedostaje mi i ta kuća, ona je tako dugo bila dio našeg sokaka, neizbježan detalj svakog mog pogleda na tu stranu. Ona je bila simbol života, jer dok je bila u funkciji iz nje se uvijek čuo smijeh, žamor, dovikivanje. U dvorištu su se bijelili snopovi šiba i gomile ispletenih korpi. Jabuka u dvorištu je uvijek obilno rađala i mamila nas svojim plodovima. Čak i porušena kuća je bila tračak nade, očekivanja da se obnovi i da se u nju ponovo vrati život. Ali sad je nema.

I tako, kad sada razmislim volim li više što ću ubuduće gledati čistu, uređenu parcelu preko puta svoje kuće ili bih radije gledao onu ruševinu iz koje raste drveće i koju je dobrim dijelom pokrila podivljala vinova loza, čini mi se da sam prije za pejzaž s ruševinom. Prizor, jasno je to, nije bo baš lijep, ali je bio pun uspomena.