Ruža i tvor

Pored staze, kojom su prolazili brojni putnici, izvirala je pitka, hladna voda kakve u blizini nije bilo. Nije ni čudo što su putnici, čak i oni koji nisu bili mnogo žedni, tu zastajali da se osvježe.

A pored samog izvora rasla je i velika bukva ispod koje se nalazila klupa na koju su putnici rado sjedali kako bi predahnuli u ugodnoj hladovini. Kada bi sjeli i pogled bacili malo desno, na suprotnoj strani puta, ugledali bi grm ruže koja je bila u punom cvatu. Ako bi vjetrić puhnuo u smjeru putnika, mogli su osjetiti i njen opojni miris. Ruža je bila posebno ponosna kada bi vidjela kakvo zadovoljstvo na licu putnika izaziva svojim mirisom, a bogme, i izgledom. Zbog toga je nastojala mirisati još jače i biti još ljepša, sa još izraženijom bojom.

Jednog dana ovu ljepotu zapazio je i tvor. Toliko mu se dopao izgled ruže da se odlučio nastaniti tik pored nje. Kada joj se približio i osjetio njen miris, više ga ništa nije moglo odvratiti od nakane da se nastani baš u hladu ove ljepotice.

Ruža je bila očajna. Gušila se u smradu novog susjeda, preklinjala ga da se udalji, ali on je stalno izvrdavao. Obećavao je da će se redovno kupati, da će se mirisati mirisavim travama, ali ništa nije pomagalo: ruži je smrad bio jednako neugodan kao i ranije. I koliko god da je ona govorila tvoru ružne riječi, on se nije ljutio i pokušavao je da je odobrovolji na razne načine, ali odlazio nije. U ustima je donosio vodu kojom bi zalijevao ružu za vrijeme najveće suše. Pokazivao bi pčelama put do ruže, kako bi je lakše pronašle i brže oprašile. Tjerao je opasne insekte koji su joj napadali listove, i ko zna šta sve još nije činio, ali uzalud. Ruža je bila sve ogorčenija. Ljutilo ju je to što je vidjela da se putnici sve manje zadržavaju na izvoru i sve manje se dive njenom mirisu. Naprotiv, kada bi vjetrić sada puhnuo u pravcu putnika, oni bi se samo namrštili, neki čak i nos začepili, i žurno se uputili dalje.

Jednoga dana na klupu su sjeli mladić i djevojka, očigledno zaljubljeni.

„Ako treba, za tebe ću skinuti zvijezde s neba!“, govorio joj je u zanosu mladić.

„Ne treba. Samo mi uberi sve one ruže preko puta. Vidi koko su lijepe, kako će to biti krasan buket“, odgovori mu ona.

„Ništa lakše. Pođi sa mnom. Ja ću ih brati i tebi dodavati, a ti ih odmah slaži u buket“, kao da laknu mladiću zbog tako laganog zadatka.

Kada je ruža ovo čula, sledila se. Šta, zar će joj sve cvjetove potrgati i tako je sakatu ostaviti, bez ljepote i mirisa?! Takvu je mogu samo svi ismijavati ili sažaljevati, a ona ni jedno ni drugo ne želi.

Čuo je sve to i tvor koji je upravo bio odlučio popustiti ruži o odseliti se od nje, ne mogavši više izdržati njenu tugu. Samo što je krenuo, čuo je riječi koje je djevojka izgovorila i shvatio da je ruža u velikoj opasnosti. Odlučio je samo na trenutak se vratiti kako bi joj pomogao. Brzo je stao pored ruže i pustio svoj smrad koliko je više mogao, toliko da je ruža ostala bez daha. A kada su mladić i djevojka prišli na nekoliko koraka do ruže, naglo su zastali, začepili noseve i brzo se vratili, ne na klupu na kojoj su do maloprije sjedili, nego što dalje, što brže, samo da ne udišu više taj smrad.

Ruža po prvi put nije bila ljuta na tvora. Naprotiv, pozvala ga je da se slobodno odmori u njenom hladu i da malo proćaskaju. Poslije toga su se sprijateljili. I tvor je noći provodio uživajući ispod ružinog grma, a danju je, tako nije smetao ni putnicima ni ruži, bio sa svojom dragom tvoricom u skitnji. Njegovu izabranicu je privuklo posebno to što je pomalo mirisao na ružu. A, zanimljivo: ruži se sada činilo kako tvor, ustvari, i ne smrdi, nego samo na poseban način miriše.