Šerpa

Kakvih se sve igara kao djeca nismo igrali! Pravi užitak je bio igrati se loptom od krpa ili uvaljane goveđe dlake; igrati se kolesa, tako što se pored sebe gurao obruč skinut s istrule kace; praviti razne figure od blata ili vodenice na kanalima od kukuruznih stabljika i puške od site.

Ipak, jedna igra se izdvajala i u to vrijeme meni je bila najvažnija. Bila je to vožnja šerpi po prašnjavim putevima. A u čemu se sastojala ova igra? Pa jednostavno, kanapom se zaveže šerpa i vuče za sobom. A u nju se natovare razni sadržaji, najčešće: prašina s puta, pijesak, šljunak ili zemlja, i prevozi na drugo mjesto na gomilu. Bilo je važno što veću gomilu napraviti.

Kada smo onako bosonogi trčali po toplom, debelom sloju prašine po putu, vukući još i šerpe za sobom, za nama su se dizali oblaci prašine na koje smo bili posebno ponosni. Onaj ko bi brže išao, napravio bi veći oblak pa se igra pretvarala u pravu jurnjavu na ljetnoj vrućini na kojoj se prašina brzo lijepila na oznojena tijela, te su nakon nekog vremena samo oči i zubi imali svoju prirodnu boju.

Ali, nije tada lako bilo imati šerpu! Posuđe je bilo skupo za to vrijeme kada su neki još jeli drvenim kašikama iz drvenih zdjela. Zato je doći do dobre šerpe bila prava sreća. Upotrebljavane su u domaćinstvu dokle god su se mogle krpiti i dok se na njima boja razaznavala. Tek u naše vrijeme su neki imućniji ljudi počeli bacati šerpe sa samo ponekom rupicom na dnu, što je nas veoma obradovalo.

Onaj ko bi imao dobru šerpu, a to znači što veću, da se u nju može više natovariti, što čitaviju da puno tereta ne iscuri do cilja, i da ima bar još jednu očuvanu dršku za koju se može zavezati kanap, bio je glavni u društvu. Oko njega su se svi vrtjeli ne bi li dobili bar na trenutak njegovu šerpu da je provozaju, a i djevojčice su ga s divljenjem gledale i nastojale se naći u njegovoj blizini. A kako i ne bi kada je njegova gomila prevoženog materijala, zahvaljujući navedenim prednostima, uvijek brže rasla od ostalih!

Prirodno, i u meni se javila želja da jednom imam najbolju šerpu i time izborim sve pomenute povlastice. Ali kako to ostvariti? Kupovina nije dolazila u obzir, toliko novaca nije imala ni većina odraslih. Pogledao sam u kući naše, imali smo dvije šerpe, da vidim može li se tu što naći. Jedna je bila sasvim mala, a druga bi mogla valjati samo je bila još nova, tek na dva mjesta malo oštećena. Eh, ta će se još dugo upotrebljavati, a meni se žurilo jer sam primijetio da se moja komšinica, do koje mi je bilo veoma stalo, sve više vrzma oko onog dječaka s najboljom šerpom. Dakle, slučaj je bio hitan, morao sam nešto brzo smisliti.

Onda sam se sjetio: namjerno ću ispustiti šerpu na beton da se što više ošteti i da ne bude više za kućnu upotrebu. I baš kada sam htio to učiniti pomislio sam na batine koje me čekaju i predomislio se. Tako tog dana ništa spasonosno ne smislih. Sutradan je bila neka proslava kod moje tetke i svi smo se ukućani svečano obukli, sjeli u zaprežna kola i uputili u njeno selo.

Ta tetka je mene posebno voljela i uvijek me hvalila kako sam dobar, najbolji od sve djece iz familije. I ovoga puta me ljubazno dočekala i gotovo s vrata mi dala pola kocke šećera, što je tada bila najveća poslastica. I dok smo se još smještali, ja sam već primijetio veliku šerpu na peći. Odmah sam pomislio kako bi mi baš ta odgovarala jer je bila veća od svih koje su imali moji drugovi. A i tetka se odmah počela hvaliti ženama kako je kupila šerpu u kojoj se još krčkala sarma. Nedavno su dobro prodali kravu pa je doteklo novaca i za šerpu koja jest skupa, ali i vrijedi. „Ne bih je dala ni za što na svijetu!“, željela je što uvjerljivija biti tetka. „A kako i ne bi bila tako ponosna!“, razmišljao sam ja. „Da imam i ja tako što i ja bih se ponosio!“

Tog cijelog dana malo sam se igrao s rođacima, s kojima se već dugo nisam vidio, samo sam se vrtio tetki oko nogu gledajući krišom šerpu i razmišljajući kako da je se domognem. Razmišljao sam da je kao slučajno zakačim tako da padne i ošteti se ali nisam bio siguran da će to biti dovoljno i da će je tetka poslije toga rashodovati. I navući ću gnjev na sebe. Jest da nije običaj da se na goste ljuti ali u pitanju je velika vrijednost. Trebalo je nešto bolje smisliti. Dok sam dalje razmišljao, gledao sam šta tetka radi, nadajući se da će iskrsnuti neki spasonosni trenutak. Moja željena šerpa je konačno bila prazna i oprana stajala na stolu. Prava ljepotica! Odlučim pitati tetku da malo uzmem šerpu i pogledam je, a onda ispustim na beton. Ali, ona kao da je čitala moje misli, dajući mi je reče: „Evo, samo pazi da je ne ispustiš, to mi je najvažnija stvar u kući!“ Skroz me obeshrabri time, jer kako baš sada uraditi ono na što me upozorila da ne činim!? Pa nisam toliki idiot! Ne, to više ne dolazi u obzir, taj plan propada. Ali šta sad? I odjednom mi sinu: mogao bi to neko drugi učiniti umjesto mene! Ali ko? Pa, najbolje bi bilo da to bude tetka sama.

Gledao sam pažljivo svaki njen pokret i napravio plan. Tiho, da ona ne čuje, stavio sam šerpu na sto pored nje, malo iza, i dovoljno daleko se izmakao. Čekao sam, a onda neko konačno pozva tetku. Ona se naglo okrenu i laktom udari baš u šerpu koja uz veliku buku pade na betonski pod i otkotrlja se sve do zida u koji udari i tu se zaustavi. Tetka se prvo uhvati za lakat koji je zaboli, a onda za glavu zbog šerpe i poče kukati zbog štete koju je napravila. „Pa što je tu ostavi!?“, viknu na mene, a ja tek sada postah svjestan da sam dobro zabrljao i briznuh u plač. Moja dobra tetka spusti glas pa poče u svojoj muci da me tješi govoreći kako nisam ja kriv nego ona što nije dovoljno pazila. A ja sam dobro znao ko je pravi krivac!

Ali tetka se brzo pribra, uze onu šerpu, razgleda je i reče: „Dobro je, moći će se još koristiti, tek je na nekoliko mjesta oštećena!”

Ja odjednom prestadoh plakati. Šta sad? Napravio sam džaba štetu i tetki zadao toliko brige, a sebi nisam pomogao! Počeh se ljutiti na samoga sebe.

Lupa se čula i u susjednoj prostoriji odakle se začas pojavi nekoliko žena da vide šta se to desilo. Tetka im ispriča kako je svojom nepažnjom oštetila novu šerpu, a mene i ne pomenu. Tješila se time da će se ipak moći još upotrebljavati. Međutim, druga tetka joj ispriča kako je od jednog školovanog čovjeka čula da je opasno po zdravlje pripremati hranu u oštećenim posudama i da je najbolje da tu šerpu baci. U meni se opet pojavi tračak nade ali tetka razmisli pa reče da joj svakako treba posuda iz koje će pojiti živad. Ja opet samo duboko uzdahnem i vidim kako se svi moji planovi ruše. Kad iznenada tetka reče: „Pa, ako je opasno za čovjeka opasno je i za živinu, i to su Božja stvorenja. Ipak ću ja nju baciti!“

„Ne, tetka ne bacaj je, daj je meni!“, uzviknem uzbuđeno ja. Ona me nekako sumnjičavo pogleda pa će: „Uzmi, neka ti bude, svakako sam te neopravdano izgrdila pa da se bar malo iskupim!“ Nisam imao vremena ni da se zastidim nego sam ščepao šerpu i nisam je ispuštao iz ruku dok nismo došli kući, da je, ne daj Bože, ne bih zaboravio ponijeti.

Narednih dana, nije potrebno ni naglašavati, bio sam glavni! Sve se oko mene vrtjelo pa čak i moja komšinica. Ali ja nikako nisam bio spokojan jer me kopkala savjest. Kad god bih uzeo onu šerpu ja sam se sjetio svoje dobre tetke i njenog truda koji je uložila da dođe do te šerpe koju sam ja tako drsko uništio. Nakon nekoliko dana poklonio sam šerpu jednom prijatelju i više se te igre nikada nisam igrao, a da niko nije znao zbog čega. I mnogo godina kasnije, kad god sam vidio djecu da se igraju šerpi ja sam se sjetio svoje krivice i kad god sam vidio tetku mislio sam kako ona zna da sam ja krivac, samo se pretvara da to ne zna i prividno je sa mnom tako ljubazna.

Vrijeme je prolazilo, a ja sam odrastao i konačno postao svoj čovjek. Završio sam školu, dobio dobar posao i konačno, lijepo zarađivao. Odmah sam odvojio lijepu svotu novaca i kupio tada najljepšu i najskuplju garnituru šerpi svojoj tetki. Nisam ni odlazio kući, nego iz prodavnice pravo njoj da joj se ispričam i namirim štetu. Tek tada sam se otarasio tereta krivice.