Sestra

sestra Ive Kobasa

Prije petnaestak dana je umrla moja sestra Franca. Ali samo fizički. Sad je u mojim mislima mnogo prisutnija nego dok je bila živa.

I tako je to uvijek – tek kad nekoga izgubimo, bolje shvatimo koliko je on bilo vrijedan. Dragi ljudi su nam kao temelj naše životne građevine. Gubitkom svakoga od njih kao da nestaje po jedan nosivi stup na kom je izgrađen naš život. Neko tih stupova ima više, neko manje; nekada su oni čvršći, nekada slabiji; nekada od armiranog betona, a nekada drveni. Ipak, svi se nekada uruše i na kraju se sruši i sam naš život. Sve ima svoj kraj, a na životu je to tako očito.

Kad god neko umre, to nas potakne da razmislimo o prolaznosti života. O svim njegovim fazama. Djetinjstvu, razigranom i veselom, mladalaštvu punom nade i optimizma, zrelim godinama, punoj radnoj sposobnosti i još uvijek velikim planovima i obavezama, i starosti u kojoj se sve smiruje i usporava, kada je želja i nada sve manje. Svako dijete je lijepo. Ako pogledamo i mladunčad najkrvoločnijih životinja, i one će nam biti lijepe, umiljate i simpatične. A za starog čovjeka se teško može reći da je lijep, pogotovo kad je u dubokoj starosti. Sjećam se kako je moja sestra bila lijepa kad je bila mlada. Jednom je u obližnje selo Obudovac, na veliki narodni zbor, dolazio Džemal Bijedić, tadašnji predsjednik SIV-a, tako se skraćeno zvala vlada Jugoslavije. Za tu prigodu podignuta je velika bina u centru sela na kojoj je predsjednik govorio okupljenim ljudima. U cijeloj toj masi na zboru od nekoliko stotina djevojaka tražili su dvije najljepše da stoje na bini za vrijeme govora, i jedna od njih bila je Franca. Na kraju života, bolest ju je toliko iscrpila da joj je potpuno promijenila izgled.

Jedan drugar mi kaže da se u svom dugom životu družio s nekim ljudima koji su cijele svoje radne karijere posvetili ubojstvima i da kažu da nema kakvih slučajeva nisu imali pred sobom, ali baš nikada nisu imali slučaj da je sestra ubila brata. Bogat je onaj ko ima sestru. I ja sam se tako osjećao, a i sad se osjećam bogatim jer imam uspomene koje me vežu za nju. Ona je bila starija od mene i jedan dio života mi je bila važan oslonac. Majku smo izgubili kad sam ja imao nešto više od dvije godine, a sestra je već bila krenula u školu. Sjećam se da je, kad sam imao tri-četiri godine, u školama radila školska kuhinja u kojoj su svi učenici imali topli obrok. Najčešće bi obrok bio toplo mlijeko ili kakao, kriška kruha i neki sir ili marmelada. Moja sestra je često preskakala obrok da bi meni donijela „kupovni kruv“, bijel i mekan, što je meni bilo kao dobar kolač, i lijepo pakiran sir koji je bio u obliku koso zarezane đačke gumice za brisanje. Bila je tako sretna kad bi vidjela da se ja radujem tim njenim darovima.

Franca je bila starija od mene i brata, a običaj je bio da mlađi moraju slušati starije. Ali ne mogu se požaliti na njenu „vlast“, nije bila naporna. Od mene je tražila samo ono što je zaista bilo umjesno tražiti i uz mene bila kao zaštitnica. Ja sam to cijenio i uvijek sam uzvraćao. Samo ja sam bio mali i često je nisam mogao zaštititi u slučajevima u kojima sam to želio. Recimo, nešto kasnije od nasrtljivih momaka koji su nekada znali biti i nepristojni, a ja osnovac, još slabašan fizički i takvima ne baš neki autoritet.

I naš otac je bio više naklonjen kćerki nego sinovima. Ona mu je bila i jedina kćerka, ali bila je i odgovornija od nas muških. Uvijek ga je bespogovorno slušala i radila baš onako kako je on tražio od nje, a mi smo znali izvrdati i zbrljušiti poslove, samo da se prije dočepamo igre. Jednom kad smo otac i nas dvojica već počeli kupiti osušenu djetelinu na njivi, žureći je odvesti i istovariti prije nego što oblaci donesu kišu, došla nam je naknadno i sestra pomoći. Nosila je vile i dok je s jednog kraja njive došla do nas preko dijela s kog smo mi već pokupili djetelinu, ona je nakupila usputno čitav naviljak djeteline koja je ostala iza nas. Otac je tada bio tako ponosan na nju, a nama je rekao: „Evo, vidite li sad zbog čega je Franca posebna, zbog čega ja govorim da je ona baš po mojoj mjeri? Vas dvojica se nikada ne biste sjetili usputno pokupiti još djeteline, vi radite samo ono što morate!“ I bio je u pravu, mi smo tek kasnije „dozreli“.

Franca je mogla, da je tako htjela, ne samo reći mi šta god hoće, nego me je mogla i za uši povući da je poželjela, a da se ja ne bih na nju naljutio. Jednom je, za vrijeme rata, kad su glasine postale tako uvjerljive, i ona sama u neke od njih o mom ponašanju donekle povjerovala. Došla je da mi „očita lekciju“, ali je ipak čekala da čuje šta ću ja na to reći prije nego što donese „presudu“. Od mene je saznala istinu koja nije bila ni slična onome što je ona ranije čula i bilo je očito koliko joj je laknulo nakon toga.

Sestra se udala „na vrijeme“. Rodila je kćerku i tri sina i sva su joj djeca vrlo vrijedna, pristojna i poštena. Uspješni su svako u svom poslu. Ima brojne unuke. Naradila se, proživjela i lijepe i teške trenutke. Za vrijeme rata smo ponovo neko vrijeme živjeli zajedno, kod mene u Nizozemskoj. Mi smo se lijepo slagali, bilo je tu i uživanja u ponovnom zajedničkom životu, ali sestri je bilo dosadno bez obaveza i bez njene obitelji. Čim je prošao rat, ona se vratila u Bosnu. Sa svojom obitelji je prvo bila u našoj porušenoj kući koju je, uz našu pomoć, obnovila. Kad se moglo vratiti i u njeno porušeno selo, vratila se tamo i obnovila i svoju kuću. Naravno, sa svojom obitelji.

Na kraju je sve kako-tako dovedeno u red, obnovljeno i urađeno i bolje nego što je bilo ranije. Moglo se lagodno živjeti, ali  ubrzo dolazi bolest i uzima svoj danak. Eto, to je život. Svako ima svoj, koji je tako različit od svakog drugog, i tako sličan svakom drugom. Svaki život ima i lijepe i ružne strane, uspone i padove. I svaki ima svoj kraj. Neki ga dočekaju zadovoljni, neki razočarani; neki uz svoje bliske i drage, neki usamljeni. Neke pokopaju uz velike počasti, a nekima se ni za grob ne zna. Ali mislim da je moja sestra spokojno „otišla na onaj svijet“ i da je imala oproštaj kakav bi i sama poželjela. Zaslužila je to, jer je bila dobra osoba, vrijedna, nesebična, jer je svoju djecu izvela na pravi put. Trudila se sve svoje obaveze izvršiti kako treba. Zaslužila je da život provede u miru, i da na kraju bude dostojanstveno ispraćena.

Zašto ovo pišem? Možda je to ipak toliko intimno da treba ostati samo moje? Možda… A možda pišem zato što je tuga lakša kad se podijeli, makar to bilo i na ovaj način? Možda i zato da potaknem čitatelje da razmisle o bliskim osobama dok su još žive i da s njima podijele više vremena?

Franca s kćerkom i snahom

FOTO: Franca s kćerkom i snahom

najnoviji najstariji najviše ocjenjeniji
Obavijest
Siniša
Gost
Siniša

Moje saučešće, laka joj zemlja.
Elem..kako si opisao, to ipak nije bila sestra već druga majka.

Son of Alerik
Gost
Son of Alerik

Jučer, čim sam ušao u kafić, ugledao sam Damira. Nismo posebno bliski, a nismo ni ista generacija. Prišao sam mu i izrazio sućut, prošlu nedjelju je pokopao oca, a ja nisam mogao zbog prethodno preuzetih obaveza biti na sprovodu. Znam da mu taj stisak ruke sada znači puno. On i otac su imali zajedničku firmu, radili samo njih dvojica.
Kaže – otac nikad nije bio bolestan, nikad tabletu popio i onda u dva mjeseca se odigralo sve, najteže mi je sad s majkom, a i moj mali stalno pita kad će did doći kući. Opet, u svemu tomu ti je nekako drago kad vidiš da dođe onoliko ljudi, kad vidiš da je mnogima značio nešto.
A ja – grozim se velikih sprovoda i nekako uvijek ispod glasa kažem Sačuvaj me Bože velikih sprovoda, neka budu mali, obični jer…velikih mi je dosta za ovaj život.
G.Ivo Kobaš, nije lako staviti svoju intimu pred ljude, ali kako biste Vi drugačije, kad vam je pisanje tako milo. Nemam sestru, imam sestrične, a ona koja mi je bila najdraža i koja je uspjela do tridesete objaviti dvije knjige političkih eseja je tragično stradala prije 19 godina.
Teško je voljeti kad si čovjek. Teško je ne voljeti, ako si čovjek. Sve tvarno i sve stvarno pred nama za života nestaje, na kraju nestajemo i mi.
Lijepo je od Vas što ste pisali o svojoj sestri. Izražavam Vam sućut. Vrijeme ne liječi ništa. I nitko Vam ne može oteti ljubav i sve ono što ste u životu učinili za svoju sestru i ona za Vas. Kao da nestane jedna boja iz spektra, više ništa nije tako puno, tako sočno, tako lijepo, iako je i sočno, i puno, i lijepo. Nedostaje boja…ona koja je hodala, smijala se i bila tu, bojala Vaš život.

Alphonse Gabriel Capone
Gost
Alphonse Gabriel Capone

SoA, Iviša moj apsolutno se slažem da nije lako a mislim da nije ni umjesno stavljati tako intimne stvari pred nepoznate ljude. Drugo si ti koji poznaješ osobu. Ja bih mogao trubiti o svojim gubicima od najranijeg djetinjstva do likvidacije moga oca 2001. koji je maknut samo zato što je znao previše. Osveta izvršena i tu je moja moralna dužnost završena. U zadnje vrijeme sve više mojih prijatelja i suboraca (mislim na one odozgor) odlučuje se na suicid. Možda je lakše donijeti takvu odluku kad znadeš. Nakon tolikih gubitaka slomiš u sebi, znaš da im je bolje tamo i da to nema veze s religijskim lažima. Zato sam ravnodušan prema fizičkoj smrti kojoj sam puno puta gledao u oči i meni to djeluje kao nešto pozitivno i oslobađajuće. Imao sam iskustvo kliničke smrti pa je možda zbog toga drugačiji doživljaj. Najviše me boli što je moj otac koji je prezirao popovsku kastu i religijske laži imao katoličkog fratra na sprovodu ali morao sam udovoljiti praznovjernoj majci iako se tu radi o kršenju volje pokojnika. Indoktrinacija je tako duboka da znam primjere gdje su ljudi prije suicida napisali da ne žele popa ili hodžu ali familija je to ignorirala. Smatram da treba poštovati volju pokojnika bez obzira na privatni stav ali sektaški umovi razuma nemaju. Moje saučešće ti ništa ne znači a ja nisam formalističan. Ako je tebi lakše što si stavio na internet meni je drago. Ja sam površno dodao neka svoja iskustva ali inače rijetko pričam o tome i samo s osobama koje poznajem u dušu.

Piretis
Gost
Piretis

Imao sam veliku sreću da u mladosti ne izgubim nekoga ko mi je posebno blizak. Da, umirale su neke polupoznate rodice i daleki rođaci koje sam vidi samo par puta do tada, no oni su meni značili malo. Tek sam oko pedesete doživio prave gubitke. U kratko vrijeme umrlo ih je petero.
Sve se to poklopili s mojim nemalim godinama i počeo sam, prvi put ozbiljno misliti na prolaznost uopće ali i o svojoj. Susrećući se sa smrću drage osobe postajemo svjesni da sve što u životu vrijedi je dobrota. Ne sjećamo se dragih ljudi jer su bili uspješni u poslu i znali zaraditi, nego jer su nas voljeli, tješili, mislili na nas, jer su bili dobri ljudi. Tek kad ih nema shvatimo koliko su bili dio nas. I ostali taj dio.
Dobro je što vrijeme liječi sve. Što se vremenom bol smanji. Ali je dobro što sjećanje na njih ostaje trajno, jer dokle god žive u našim mislima oni postoje.
Ivo, moja sućut.

Umpah Pah
Gost
Umpah Pah

Prelijepo napisan bratski oproštaj!
HVALA FRANKA !

Rabotnik
Gost
Rabotnik

Dragi Ivo. Primi moje saučešće/sućut.
Kada nas osoba fizički napusti, veze se ne prekidaju.

Lucija
Gost
Lucija

Moja sućut.
Lijep život. Lijepi odnosi.
Nije kod mnogih tako. I onih koji će ovo čitati…

jezevakucica
Gost
jezevakucica

Moje saučešće gospon Ivo.

Mirjana
Gost
Mirjana

Primi sucut Ujko !!

POVEZANE VIJESTI

Izbornik