Staje

stala staja obor planina kuca

Svi znaju da su staje nastambe za stoku. Tu stoka boravi i hrani se kada nije na paši. Ljudi se rado sjećaju turističkih putovanja, ljetovanja, sportskih takmičenja, dobrih filmova i pozorišnih predstava, videoigara i druženja. Ja, eto, imam dosta uspomena koje me vežu za obične staje. Svašta! Ili nije? Prosudite sami.

Odrastao sam uz istinitu priču da je moj čukunđed Josif ubio vuka u svojoj staji. Pošao on jednog zimskog jutro da nahrani stoku. Otvori vrata staje a u njoj vuk. Jede zaklanu ovcu. Vuk odskoči. Josif zatvori vrata. Vuk se skloni u ugao. Sijevaju mu oči i očnjaci. Josif je bio mlad i snažan. Zgrabi vile za čišćenje staje i pođe prema vuku. On skoči da zagrize Josifov vrat. Ovaj ispruži vile i probode vuka. Vuk se otimao, čukunđed pritiskao. I vuk je izdahnuo. O ovom događaju dugo se pričalo u mnogim selima, na sijelima i vašarima. – To je onaj što je ubio vuka – pokazivali su na Josifa. Uz njegovo ime uvijek se pominjao vuk. Poneko je govorio vukić. I tako, danas vuk, sutra vukić, pa je Josif dobio nadimak „Vukić“. Njegova djeca promijenila su prezime u Vukičević. Ako se pitate otkud vuk u zatvorenoj staji, znajte da u to vrijeme staje nisu imale prozora, samo jedan mali otvor na zidu za čišćenje. Kroz njega se uvukao gladni vuk, a nije znao da izađe.

Seoska djeca se rano osamostaljuju. Od malih nogu počinju sama da šetkaju u dvorištu, bašti, oko kuće i staje. Druže se i zadirkuju ovce, jagnjad, prasad, kokoši… Jednom sam u tome pretjerao. Naš konj Dorat imao je oko tri a ja možda pet godina. Jednom prilikom, dok je Dorat mirno grickao travu oko naše staje, našao sam neki prut i počeo ga udarati po zadnjim nogama. Udarim jednom, on se pomjeri. Ja opet udarim. On se odmakne još korak-dva. To me je ohrabrilo. Nastavio sam da udaram. I kada sam mu dosadio, ritnuo se. Utonuo sam u mrak. Probudio sam se u ležaju dok je u mene buljilo mnogo očiju. Udaren sam u bradu i nekoliko puta se otkotrljao unazad. Konj je imao potkovicu koja je ostavila duboki trag na mom licu. Dugo su mi privijali razne obloge i mazali lice. Kažu da sam preživio zato što sam imao dug prut. Da je bi kraći, ne bih ovo mogao da ispričam.

U mojoj zemlji često izbijaju ratovi. Otac je preživio tri. Mene su zadesila „samo“ dva. Tokom prvog koji pamtim, neprijateljska vojska hvatala je i ubijala ljude iz mog i drugih sela. Bilo je bolje ne spavati u svojoj kući, jer su vojnici obično dolazili noću. Pričalo se da odvode i mušku djecu, pa me je otac, jedne noći, poveo da zajedno spavamo na staji. Dolje je bila stoka a pod krovom osušena trava – sijeno, na koje smo legli. Zamota me otac u neku ponjavu i ubrzo zaspa. Ja budan. Oko mene je šuškala i mirisala trava. Bockala me je u noge, ruke, vrat… Otac hrče. Onda čujem nove zvukove. Blizu moje glave nešto je strugalo, kuckalo, tiho cijukalo. Jedan zvuk, pa drugi, pa njih nekoliko zajedno. Nije mi bilo do spavanja. Čekao sam hoće li to prestati. Nije. Okretao sam se, prevrtao. Otac se probudi. – Spavaj – veli. – Šta se ovo čuje? – pitam. – Ma, pusti, to su samo miševi – reče on, okrene mi leđa i ponovo zaspi. Majko moja, kako ću spavati s miševima!? Nastavio sam se vrtjeti dok otac nije dozvao baku da me odvede u kuću. Tamo je bilo sve mirno i tiho. Ležeći između mame i bake, ubrzo sam zaspao.

Negdje krajem rata, njemački vojnicu su granatama gađali moje selo. Seljani su se sakrili u nekoliko podruma. U jednom od njih bila je i moja baka Mara sa više žena i djece. Nadali su se da će pucnjava uskoro prestati. Ali nije. U selo su ušli Nijemci i ustaše. Počeli su ubijati sve koji se nisu sklonili, spaljivati kuće i staje. Gorjela je i naša staja. Iz nje se čula rika povezane stoke zahvaćene vatrom. Baka to nije mogla da sluša i podnese. Izašla je iz podruma u nadi da će moći spasiti krave, konja i ostalu stoku. Dočekao ju je vojnik i vratio u podrum. Među žene i djecu ubacio je bombu. Preživjele je poubijao iz šmajsera, kako se zvalo njihovo automatsko oružje.

Poslije rata, kao poveliki dječak, ponovo sam dolazio u svoje selo. Nas nekoliko drugara spavali smo jedne noći na obnovljenoj staji. Bilo je veselo. Igrali smo se u sijenu, borili, rvali, zatrpavali jedni druge i gušili. Onako umorni, nastavili smo prepričavati ono što smo čuli od starijih. Od nekih priča hvatala nas je jeza, pa smo se zbijali jedni uz druge. Onda je počela da pada kiša. Sve jača i jača. Kapi su jednolično kuckale po krovu i uspavljivale nas. Ovaj put mirisalo mi je bezbroj suvih poljskih trava. Miševe nisam čuo. Daleko negdje čuo se lavež pasa. Naš pas uz staju nije se javljao, što nam je ulivalo sigurnost. Svi smo utonuli u san.

Samo sam još jednom, kao odrastao mladić, bio na staji. Moji ujaci i rođaci ubacivali su suvu slamu na staju. Nas trojica mladića bili smo pod njenim krovom i slamu smo prebacivali u sve uglove da je što više stane. Radili smo to ljeti, tokom najvećih vrućina. Pod krovom je bilo nesnošljivo. Odozdo žure i zatrpavaju nas slamom. Krov vreo. Mi goli do pojasa i mokri od znoja. Za nas se lijepe prašina i slama. Bockaju nas dosadne muve i mušice. Nos, usta i oči pune se prašinom. Teško se diše. A odozdo samo nabacuju novu slamu da bi je sklonili prije kiše. Činilo mi se da ovom poslu nema kraja. Ipak – završen je. Sjurili smo se na rijeku Bosnu i uživali u njenim brzacima.

Prošle su mnoge godine. I sada ponekad odem u svoje selo. Nema tamo moje kuće, ni rodbine ni nekadašnjih drugara. Bistri riječni brzaci davna su prošlost. Nema ni staja, konja. Ni krava. Samo se broj pasa povećava. I njihov lavež mi izgleda nekako drugačiji.

najnoviji najstariji najviše ocjenjeniji
Obavijest
28.juni
Gost
28.juni

Savo,imas još uspomene,ali zlata vrijedne.U njima su :otac , ,majka,baka,djed,drugovi…U njima je bosonogo djetinjstvo!Pojavilo se probudjeno tvojim traženjem i nastala je ova topla priča.Danas je sve drukčije,došla su neka druga,zla vremena.Djeca se i ne znsju igrati kao sto smo mi znali.Bauk tehničkih dostignuća guta sve pred sobom. I sama ,vrlo često zalutam u ta lijepa prošla vremena i nahranim svoju dušu mirisima djetinjstva,majčinim i očevim poljupcima,milovanjima,nježnim glasovima.A kada odem u rodnu ravnicu (posebno ljeti) medju suncokretima proživim puno toga .Probude se i ožive sve one ljepote od kojih je bilo satkano moje djetinjstvo. Žuta boja suncokreta po ko zna koji put izazove u meni toplinu i prizove drage osobe kojih više nema.I,zato,ne dirajte mi ravnicu…

Helena
Gost
Helena

Divna priča, Savo. Staja iz mog detinjstva bila je jedinstvena u okruženju. Kamena i stamena, odolela i surovim i lepim vremenima i ljudima, zaštićena planinom i šumama. Tamo već 25 godina nema ni konja, ni drugog blaga. Čovek tek poneki živi u okolini, a psi, nenaviknuti na ljude, podozrivi kao i vlasnici, zaista laju drugačije. Lepo je upoznati svet, ali miris detinjstva je magično privlačna sila. Kamena staja postaće kuća. ?

Umpah Pah
Gost
Umpah Pah

Hvala Savo,odlična priča !
Moj mali prilog na ekavici za Dobro Jutro:

Života je bio vozač
koji nikome ne STAJE,bre!
Ako bi i stao,rekla bi mu žena:
Šta si stao?
Pa nisi Smrtoje,bre !

Običan tip
Gost
Običan tip

Kao seosko, bosansko dijete koje je sticajem okolnosti obišlo puno svijeta i vidjelo svašta reći ću da ipak djetinjstvo na selu ostaje zauvijek u osobi, da se to ne može izbrisati!I dan-danas, kada sam najopušteniji pred oči mi izlaze slike jahanja konja kao šestogodišnjak, čuvanja krava poslije škole, spremanje sijena, klanje svinja ujesen…Nešto što mi nedostaje.Ako bude kao što planiram, kad odem u mirovinu, u Bosni negdje na planini (gdje sam rođen i najranije djetinjstvo proveo) ću imati kućicu (ne mora biti velika, naprotiv, 8×6 je dovoljno), staju, psa, mačku, kravu i konja!!!

Son of Alerik
Gost
Son of Alerik

Svatko u sebi nosi svoje svjetove, svoja sjećanja o prošlim vremenima. To dođe kao nekakva izražajna figura. Meni to nije figura i svjetovi u meni nisu prošlost. Postoje, stvarni su i siguran sam kako se može pronaći neki put, skrivena staza koja vodi do njih. Popeo bih se na brdo i sve bih vidio ih tamo, Mahao bih im s brda. Prijateljima, braći, svima kojih u ovom svijetu više nema. Nisu dospjeli do njega. Netko bi to nazvao samoobrambenim mehanizmom, ali me nije briga, ne padam na psihoanalitičke fore.
Davni svjetovi se probijaju u ovaj kroz bljeskove, kadrove slične filmskim. Kulise su nešto drugačije. Tamo gdje je bila štala, sad je nešto drugo. Tamo gdje je bio zid, sad je nogostup.
Zvone jutrom zvonca na ovnovima predvodnicima. Svako ima svoj zvuk i svatko svačije zvono zna. Zna i blago. Ide za svojim zvoncem. Stada će na pašnjacima tražiti travu, onu kakve već ima. Zelene ili suhe. Jest će brzo, strići travu kao škarama i bacati u sebe. Kasnije će u staji preživati, ono što nisu samljele kako treba, samljeti ponovo. Da, trebat će bacati i slamu pod njih, da im budu suhi ležaji, koje će opet ispišati i napraviti vlažnim. Nema veze. To će biti gnojivo. Ono što je blago uzelo s pašnjaka, vratit će se natrag, kao gnojivo. Opet će rasti biljke, trave. Ali i trave su se dosjetile kako hodati, kako se proširiti. Hodaju u blagu, ovcama, kravama. Sjemenke nisu probavljive, nađu se kasnije u gnojivu i tako se šire.
Recikliranje, prije nego li se itko dosjetio toga, je trik kojeg Priroda odavno koristi.
A mi? Kako ćemo se mi prebacivati kroz vrijeme, tko će nas nositi? Znamo. Mi nosimo svoje pretke u genima.. Nasljednici nose naše gene i tako premoštavamo provalije nad vremenima. Te provalije ne mogu proći naše osobnosti, ta iznošena odijela se odbacuju. Nikomu ne trebaju i mi smo jedini koji ih se drže rukama i nogama.

Histrion
Gost
Histrion

Idem ja sad planinariti, a vi filozofirajte i tugujte.

Umpah Pah
Gost
Umpah Pah

@Histrion:
Pazi da ne sklizneš dok slaninariš(tovariš) !
Mona Kliza

28.juni
Gost
28.juni

Histrion:Pa šta ako ponekad i tugujemo!? Ponekad i suzu pustimo ,ali samo ponekad.Da se ne zaboravi ko nam je ko u životu.

deki
Gost
deki

Prelepo napisana prica.
Komplimenti!
Budi emocije i secanja na drage ljude,draga mesta i davne godine.
Neko davno vreme koga nikad vise biti nece.
A onda iz par redaka price kao citalac dobijes takvu samarcinu,proradi jedan nevidjeni bes, kad shvatis koliko ratova i patnji je bilo na svim nasim prostorima.
Jos jednom sve pohvale za ovako lep i nostalgican tekst.

Piretis
Gost
Piretis

Lijepa i nostalgična priča. Moja, urbana, generacija je staje (štale), dok smo bili djeca, doživljavala samo za praznika kada se odlazilo baki i djedu na selo. Ali kako su čudni putevi gospodnji tako se desilo da već trideset godina živim na selu. I štale su oko mene. Nije da je uvijek ugodno biti u njihovoj blizini, posebno za ljetnih vrućina, ali je nekako prirodno. Ljudi i životinje jedni sasvim blizu drugih. Ovise jedni o drugima.
A priča o ručnom okretanju sijena i spremanju pod krov ili u “parmu”, znoju i prašini, je priča o druženju, jer nas je puno moralo biti , nije to posao za jednog ili dva. Uveče, kad se čovjek poslije toga otušira osjeća se lagan i čist, ne umoran. A ta prašina i trina koja nam se lijepila za tijelo, ulazila u nos i oči, tek danas shvatam bila je ljekovita. Nije bilo alergija, kožnih problema, bradavica, nije nas svaka prehlada sustizala, upala sinusa, pa bila i kronična, nestajala je ko rukom odnesena. Posao sa sijenom nestao je prije nekih 20-ak godina. Naše ruke zamijenili su “blicevi, pauci, sunčanice, samoutovarke. Mi sada na livadu ni nogom ne moramo stat a sve spremimo. I to je super. Ali nije to što se više ne družimo, što smo alergični, što smo od seljaka postali proizvođači. Zemlja nam je sve više izvor prihoda a sve manje majka koja nas hrani.

Son of Alerik
Gost
Son of Alerik

U ovim modernim, nepismenim vremenima ‘staje’ znači ‘što je’. Nema kvačica, a onda sigurno nema ni razmaka:)

Piretis
Gost
Piretis

@Alerik- Iskreno, ja već dulje vrijeme čekam da Ivo Kobaš napiše nešto na tu temu. A bilo bi dosta toga za reći. O tome kako smo u samo tri generacije “omutavili” i postali polupismeni zahvaljujući promijeni načina života i tehnološkom napretku.
Naši su roditelji, u najboljem slučaju, odrastali uz radio, odlazili subotom popodne u kino (no i ti odlasci su znali biti motivirani upoznavanjem anatomskih detalja ako je npr mladić pozvao djevojku u kino, a ne sadržajem filma), a svo drugo slobodno vrijeme družili su se sa drugim ljudima. Razgovarali su. Kada nisu, čitali su. Pa su znali reći, opisati ili napisati to što misle. Odličan je primjer upravo gornji tekst. Čitajući ga čovjek gotovo vidi sliku i osjeti ono što autor pripovijeda.
Naše je generacije osakatila televizija već krajem 60-ih godina. U kratko je vrijeme postala centralno mjesto okupljanja, počela je zamjenjivati čitanje i jedan je od glavnih razloga nestanka večernjih druženja uz duge priče. Za kratko vrijeme postalo je besmisleno čitati 300 strana ako je snimljen film po tom romanu u trajanju od 1,5 sat. Manje se čitalo, više se šutjelo uz TV pa je našim generacijama počelo ponestajati riječi kad su slučajno nešto morale opisati. Ali smo zato znali sve o filmu, glumcima i ostalo što je nevjerojatno bitno.
I najposlije, generacija naše djece je izgubila potrebu za svaki zahtijevniji govor. Sve što ih interesira sažeto je napisano na internetu, trebaju li nekom nešto poručiti (nema smisla nalaziti se s njim ako može on-line) tu je email, SMS, društvene mreže.
Neki dan informacija na radiju. Netko je (zaboravio sam tko) pratio vokabular srednješkolaca. Većina se svakodnevno služi sa tek 300-tinjak riječi. Da ih se razumije trebalo bi angažirati kriptologa.
“Čuj stari, kužiš, ne? Ma nema frke, sve pet.”

mladen3x
Gost
mladen3x

Lijepa priča!Svaka čast.

POVEZANE VIJESTI

Izbornik