Staje

stala staja obor planina kuca

Svi znaju da su staje nastambe za stoku. Tu stoka boravi i hrani se kada nije na paši. Ljudi se rado sjećaju turističkih putovanja, ljetovanja, sportskih takmičenja, dobrih filmova i pozorišnih predstava, videoigara i druženja. Ja, eto, imam dosta uspomena koje me vežu za obične staje. Svašta! Ili nije? Prosudite sami.

Odrastao sam uz istinitu priču da je moj čukunđed Josif ubio vuka u svojoj staji. Pošao on jednog zimskog jutro da nahrani stoku. Otvori vrata staje a u njoj vuk. Jede zaklanu ovcu. Vuk odskoči. Josif zatvori vrata. Vuk se skloni u ugao. Sijevaju mu oči i očnjaci. Josif je bio mlad i snažan. Zgrabi vile za čišćenje staje i pođe prema vuku. On skoči da zagrize Josifov vrat. Ovaj ispruži vile i probode vuka. Vuk se otimao, čukunđed pritiskao. I vuk je izdahnuo. O ovom događaju dugo se pričalo u mnogim selima, na sijelima i vašarima. – To je onaj što je ubio vuka – pokazivali su na Josifa. Uz njegovo ime uvijek se pominjao vuk. Poneko je govorio vukić. I tako, danas vuk, sutra vukić, pa je Josif dobio nadimak „Vukić“. Njegova djeca promijenila su prezime u Vukičević. Ako se pitate otkud vuk u zatvorenoj staji, znajte da u to vrijeme staje nisu imale prozora, samo jedan mali otvor na zidu za čišćenje. Kroz njega se uvukao gladni vuk, a nije znao da izađe.

Seoska djeca se rano osamostaljuju. Od malih nogu počinju sama da šetkaju u dvorištu, bašti, oko kuće i staje. Druže se i zadirkuju ovce, jagnjad, prasad, kokoši… Jednom sam u tome pretjerao. Naš konj Dorat imao je oko tri a ja možda pet godina. Jednom prilikom, dok je Dorat mirno grickao travu oko naše staje, našao sam neki prut i počeo ga udarati po zadnjim nogama. Udarim jednom, on se pomjeri. Ja opet udarim. On se odmakne još korak-dva. To me je ohrabrilo. Nastavio sam da udaram. I kada sam mu dosadio, ritnuo se. Utonuo sam u mrak. Probudio sam se u ležaju dok je u mene buljilo mnogo očiju. Udaren sam u bradu i nekoliko puta se otkotrljao unazad. Konj je imao potkovicu koja je ostavila duboki trag na mom licu. Dugo su mi privijali razne obloge i mazali lice. Kažu da sam preživio zato što sam imao dug prut. Da je bi kraći, ne bih ovo mogao da ispričam.

U mojoj zemlji često izbijaju ratovi. Otac je preživio tri. Mene su zadesila „samo“ dva. Tokom prvog koji pamtim, neprijateljska vojska hvatala je i ubijala ljude iz mog i drugih sela. Bilo je bolje ne spavati u svojoj kući, jer su vojnici obično dolazili noću. Pričalo se da odvode i mušku djecu, pa me je otac, jedne noći, poveo da zajedno spavamo na staji. Dolje je bila stoka a pod krovom osušena trava – sijeno, na koje smo legli. Zamota me otac u neku ponjavu i ubrzo zaspa. Ja budan. Oko mene je šuškala i mirisala trava. Bockala me je u noge, ruke, vrat… Otac hrče. Onda čujem nove zvukove. Blizu moje glave nešto je strugalo, kuckalo, tiho cijukalo. Jedan zvuk, pa drugi, pa njih nekoliko zajedno. Nije mi bilo do spavanja. Čekao sam hoće li to prestati. Nije. Okretao sam se, prevrtao. Otac se probudi. – Spavaj – veli. – Šta se ovo čuje? – pitam. – Ma, pusti, to su samo miševi – reče on, okrene mi leđa i ponovo zaspi. Majko moja, kako ću spavati s miševima!? Nastavio sam se vrtjeti dok otac nije dozvao baku da me odvede u kuću. Tamo je bilo sve mirno i tiho. Ležeći između mame i bake, ubrzo sam zaspao.

Negdje krajem rata, njemački vojnicu su granatama gađali moje selo. Seljani su se sakrili u nekoliko podruma. U jednom od njih bila je i moja baka Mara sa više žena i djece. Nadali su se da će pucnjava uskoro prestati. Ali nije. U selo su ušli Nijemci i ustaše. Počeli su ubijati sve koji se nisu sklonili, spaljivati kuće i staje. Gorjela je i naša staja. Iz nje se čula rika povezane stoke zahvaćene vatrom. Baka to nije mogla da sluša i podnese. Izašla je iz podruma u nadi da će moći spasiti krave, konja i ostalu stoku. Dočekao ju je vojnik i vratio u podrum. Među žene i djecu ubacio je bombu. Preživjele je poubijao iz šmajsera, kako se zvalo njihovo automatsko oružje.

Poslije rata, kao poveliki dječak, ponovo sam dolazio u svoje selo. Nas nekoliko drugara spavali smo jedne noći na obnovljenoj staji. Bilo je veselo. Igrali smo se u sijenu, borili, rvali, zatrpavali jedni druge i gušili. Onako umorni, nastavili smo prepričavati ono što smo čuli od starijih. Od nekih priča hvatala nas je jeza, pa smo se zbijali jedni uz druge. Onda je počela da pada kiša. Sve jača i jača. Kapi su jednolično kuckale po krovu i uspavljivale nas. Ovaj put mirisalo mi je bezbroj suvih poljskih trava. Miševe nisam čuo. Daleko negdje čuo se lavež pasa. Naš pas uz staju nije se javljao, što nam je ulivalo sigurnost. Svi smo utonuli u san.

Samo sam još jednom, kao odrastao mladić, bio na staji. Moji ujaci i rođaci ubacivali su suvu slamu na staju. Nas trojica mladića bili smo pod njenim krovom i slamu smo prebacivali u sve uglove da je što više stane. Radili smo to ljeti, tokom najvećih vrućina. Pod krovom je bilo nesnošljivo. Odozdo žure i zatrpavaju nas slamom. Krov vreo. Mi goli do pojasa i mokri od znoja. Za nas se lijepe prašina i slama. Bockaju nas dosadne muve i mušice. Nos, usta i oči pune se prašinom. Teško se diše. A odozdo samo nabacuju novu slamu da bi je sklonili prije kiše. Činilo mi se da ovom poslu nema kraja. Ipak – završen je. Sjurili smo se na rijeku Bosnu i uživali u njenim brzacima.

Prošle su mnoge godine. I sada ponekad odem u svoje selo. Nema tamo moje kuće, ni rodbine ni nekadašnjih drugara. Bistri riječni brzaci davna su prošlost. Nema ni staja, konja. Ni krava. Samo se broj pasa povećava. I njihov lavež mi izgleda nekako drugačiji.

Priča
Pretplatiti se
Obavijesti o
12 Komentari
Najstariji
Najnoviji Najviše komentiran
Inline povratne informacije
Pogledaj sve komentare
28.juni
5 godine prije

Savo,imas još uspomene,ali zlata vrijedne.U njima su :otac , ,majka,baka,djed,drugovi…U njima je bosonogo djetinjstvo!Pojavilo se probudjeno tvojim traženjem i nastala je ova topla priča.Danas je sve drukčije,došla su neka druga,zla vremena.Djeca se i ne znsju igrati kao sto smo mi znali.Bauk tehničkih dostignuća guta sve pred sobom. I sama ,vrlo često zalutam u ta lijepa prošla vremena i nahranim svoju dušu mirisima djetinjstva,majčinim i očevim poljupcima,milovanjima,nježnim glasovima.A kada odem u rodnu ravnicu (posebno ljeti) medju suncokretima proživim puno toga .Probude se i ožive sve one ljepote od kojih je bilo satkano moje djetinjstvo. Žuta boja suncokreta po ko zna koji put izazove u meni toplinu i prizove drage osobe kojih više nema.I,zato,ne dirajte mi ravnicu…

Helena
5 godine prije

Divna priča, Savo. Staja iz mog detinjstva bila je jedinstvena u okruženju. Kamena i stamena, odolela i surovim i lepim vremenima i ljudima, zaštićena planinom i šumama. Tamo već 25 godina nema ni konja, ni drugog blaga. Čovek tek poneki živi u okolini, a psi, nenaviknuti na ljude, podozrivi kao i vlasnici, zaista laju drugačije. Lepo je upoznati svet, ali miris detinjstva je magično privlačna sila. Kamena staja postaće kuća. ?

Son of Alerik
5 godine prije

Svatko u sebi nosi svoje svjetove, svoja sjećanja o prošlim vremenima. To dođe kao nekakva izražajna figura. Meni to nije figura i svjetovi u meni nisu prošlost. Postoje, stvarni su i siguran sam kako se može pronaći neki put, skrivena staza koja vodi do njih. Popeo bih se na brdo i sve bih vidio ih tamo, Mahao bih im s brda. Prijateljima, braći, svima kojih u ovom svijetu više nema. Nisu dospjeli do njega. Netko bi to nazvao samoobrambenim mehanizmom, ali me nije briga, ne padam na psihoanalitičke fore. Davni svjetovi se probijaju u ovaj kroz bljeskove, kadrove slične filmskim. Kulise su nešto drugačije. Tamo gdje je bila štala, sad je nešto drugo. Tamo gdje je bio zid, sad je nogostup. Zvone jutrom zvonca na ovnovima predvodnicima. Svako ima svoj zvuk i svatko svačije zvono zna. Zna i blago. Ide za svojim zvoncem. Stada će na pašnjacima tražiti travu, onu… Čitaj više »

deki
5 godine prije

Prelepo napisana prica.
Komplimenti!
Budi emocije i secanja na drage ljude,draga mesta i davne godine.
Neko davno vreme koga nikad vise biti nece.
A onda iz par redaka price kao citalac dobijes takvu samarcinu,proradi jedan nevidjeni bes, kad shvatis koliko ratova i patnji je bilo na svim nasim prostorima.
Jos jednom sve pohvale za ovako lep i nostalgican tekst.

Piretis
5 godine prije

Lijepa i nostalgična priča. Moja, urbana, generacija je staje (štale), dok smo bili djeca, doživljavala samo za praznika kada se odlazilo baki i djedu na selo. Ali kako su čudni putevi gospodnji tako se desilo da već trideset godina živim na selu. I štale su oko mene. Nije da je uvijek ugodno biti u njihovoj blizini, posebno za ljetnih vrućina, ali je nekako prirodno. Ljudi i životinje jedni sasvim blizu drugih. Ovise jedni o drugima. A priča o ručnom okretanju sijena i spremanju pod krov ili u “parmu”, znoju i prašini, je priča o druženju, jer nas je puno moralo biti , nije to posao za jednog ili dva. Uveče, kad se čovjek poslije toga otušira osjeća se lagan i čist, ne umoran. A ta prašina i trina koja nam se lijepila za tijelo, ulazila u nos i oči, tek danas shvatam bila je ljekovita. Nije bilo alergija, kožnih problema,… Čitaj više »

mladen3x
5 godine prije

Lijepa priča!Svaka čast.

© 2023 – Portal Logično

POVEZANE VIJESTI