Svako svoje potrebe ima

Boravak u šumi me uvijek osvježi. Tamo misli teku drukčije, lakše, opažaju se detalji koji se inače previde i tamo se nikada nije u žurbi.

Prvo što sam osjetio ulazeći u šumu je miris. Miris opalog lišća. Miris truleži tog istog lišća, otpalih grana i srušenih stabala. Iz te truleži buja novi život. Na jednom dijelu borove šume, gdje je prije nekoliko godina posječeno svako stablo i ostalo mnogo iverja i grana, poput korova su iznikli mladi borići. Već sada se među njima naslućuju pobjednici, oni koji će preživjeti, jer oni su viši i deblji. Brže osvajaju svojim krošnjama prostor oko sebe. Pravila u šumi su takva da prežive samo najjači.

Prosječenom stazom kroz šumu, oivičenom bukovim drvoredima, idem svojim ritmom, ni prebrzo ni presporo. Povremeno zastanem i zagledam se u nisko raslinje borovnice. Puno je i sada zrelih bobica. Kad smo došli u Nizozemsku, ovdje gotovo niko nije ni pokušavao jesti plodove borovnice. Ali naši ljudi su odmah izmijenili tu praksu, a onda su se priključili i drugi. Ipak, borovnice je toliko da njenih zrelih bobica i sada ima u izobilju. Svi šetači koji ih kušaju prepoznaju se po poplavjelim usnama, a ako s njima zastanete, primijetite da su im plavi i jezici i prsti.

Pogledam krošnje drveća i zapazim koliko su različite po mnogim detaljima. Bor, tanak i visok, prav kao igla, tek pri vrhu ima nekoliko grana i to mu je sva krošnja. Grane do blizu vrha su davno otpale i kako se ide niže prema zemlji sve je manje i tragova gdje su nekada bile. Krošnja je okićena igličastim čekinjama vrlo male površine, i pitam se kako mu je to dovoljno, s tako malo listova, tako male površine, uhvatiti dovoljno svjetlosti? Pored njega je bukva, tako razgranate i moćne krošnje, s neusporedivo većim brojem listova mnogo veće površine. Je li njena potreba za svjetlošću toliko veća od borove? Zašto je tako kad se i jedno i drugo drvo slično hrane i rastu, jedno pored drugoga? Očito, svako ima svoje potrebe koje se razlikuju od potreba drugih.

Ta ko je i s ljudima. Žive jedni pored drugih. Približne su visine i težine, sličnog izgleda. Ipak, tako su različiti i imaju tako različite potrebe. Jedan čovjek živi bez novca, čak ne zna niti šta je to, drugome je dovoljno deset eura dnevno da bi bio zadovoljan, a trećeg ni hiljada ne čini zadovoljnim. Jedan je zadovoljan ako ima vlast, makar i besplatno radio, a drugi samo vlast ne želi, pa makar crnčio ne znam kako neki drugi posao. Dok se jedni užasavaju zlostavljanja slabijih, drugi u tome uživaju. Svako, opet, ima svoje potrebe koje se toliko razlikuju, a svakome se njegove čine razumnima i normalnima. Razumljivo je da se ljudi razlikuju i u tom smislu. Samo, moralo bi se uvijek paziti da naše potrebe ne budu na štetu drugih.

Eto, kako samo jedna šetnja kroz šumu navede čovjeka da razmišlja i izvodi zaključke o temama koje mu, možda, da nije u šumi, ne bi ni pale na um. I kako nas šetnja kroz šumu odvodi od uobičajenih misli i poslova.