Sve za slavu

Svakodnevno smo svjedoci šta su sve neki ljudi u stanju učiniti samo da bi postali slavni. Ako ne planetarno, a ono bar u svojoj zemlji, u svom mjestu, u svom kolektivu…

Ne bore se oni uvijek konvencionalnim sredstvima. Po pravilima, znanjem, poštenjem i korisnim vještinama koje zahtijevaju trud i sposobnost. Ne! Njihova sredstva su uglavnom skandali, gluposti, grubosti i slično. Čega se pametan stidi, budala se time ponosi – izreka je koja njihovo ponašanje najbolje može opisati. Razni rijaliti su mjesta gdje se sve može vidjeti na jednom mjestu. Ali tamo nema mjesta za sve koji žele takvu promociju pa možemo vidjeti da neki pokušavaju privući pažnju, recimo, javnim tučama. Neki snimcima na opasnim mjestima pri čemu nerijetko i stradaju. Neki se istetoviraju toliko da gotovo nemaju na tijelu mjesta koje nije tetovirano. Ima onih koji već ne znaju ni koliko su operacija izveli da bi promijenili izgled. Tako, kažu, „rade na sebi“. Bitno je samo privući bar djelić pozornosti na sebe, nije bitno kolika je cijena.

Sjećam se jednog podavnog događaja koji ima veze s ovim što pišem. Bio sam na jednoj kraćoj ekskurziji sa svojim učenicima na Fruškoj gori u isto vrijeme i u istom hotelu s Tadijom Kačarom, poznatim jugoslavenskim boksačem koga se stariji čitatelji sigurno sjećaju, koji je tada bio trener Radničkog i doveo je svoje boksače u karantenu na Frušku goru, kako bi bili što spremniji pred predstojeći važan meč. Dobar dio noći smo Tadija i ja proveli skupa sjedeći i pričajući na holu odakle smo mogli kontrolirati izlaze iz soba, da bismo bili sigurni da naši sportaši i učenici spavaju. Pričali smo o „svemu i svačemu“, a on mi je, između ostaloga, ispričao kako je jedno vrijeme imao neobičan problem: jedan momak ga je stalno proganjao i provocirao otvoreno ga pozivajući da se potuku. Pratio ga je u stopu, pred drugima ponižavao i nazivao kukavicom. Ne samo da taj nije bio dostojan protivnik za fizičku borbu protiv čovjeka koji je bio u svjetskom vrhu upravo u „zanatu“ borilačkih vještina, nego je bio ispodprosječan i Tadiji je bilo jasno da to ne bi ni bila nikakva tuča, da bi se dogodio samo jedan udarac i tu bi bio kraj priče. Naravno, bilo je to jasno i momku koji je izazivao. Ali on je u obračunu vidio šansu. Ono što bi za Tadiju bilo sramota, to da se u novinama pojavi naslov kako je bio sudionik nereda, fizičkog obračuna, to bi za ovog momka značilo slavu. On bi tim novinama mahao i pokazivao ih, hvalio se kako se on tukao, zamislite, s Tadijom Kačarom!

Eto, ta priča me uvjerava i podsjeća da je i ranije bilo onih koji su bili spremni sve učiniti da bi postali poznati, slavni. To je normalno, jer osobine ljudi se ne mijenjaju lako, njihovo pokazivanje se samo prilagođava uvjetima u kojim se čovjek trenutno nalazi. A sadašnji uvjeti su takvi da ovakve osobine imaju više šanse da se vide i zato ima i sve više pokušaja da se pokažu. Što se više pokazuju, ljudi se sve više na njih navikavaju i počinju ih prihvaćati kao normalne, čak i poželjne. Kao, „treba se boriti za sebe“.

Ne mogu se oteti dojmu da je ovakva „borba za sebe“ u biti više „borba protiv sebe“. Da je i spomenuti „rad na sebi“ više „rad protiv sebe“. A ako pojedinac radi protiv sebe, on time radi i protiv društva, pošto je i sam dio društva. To znači da je štetan. Ili ja to ne vidim dobro pa sam možda ja štetan s ovakvim svojim pogledom na ta pitanja? (Uh, postajem li to već i ja obično, staro čangrizalo?!)