Tako je umro Čabro

Posljednji pozdrav
4 komentara

Naslušao sam se raznih priča o smrti. Neke od tih priča bile su mi posebno zanimljive.

Recimo, sjećam se priče mog profesora iz gimnazije koji nam je ispričao kako je njegov djed pred samu smrt glasno zapjevao: „’Ustaj, sine, prolaze djevojke!’ ‘Nek’ prolaze, moja proći neće. Ako prođe, moja biti neće’“, i umro.

Bila mi je zanimljiva priča mog sumještanina koji je pričao o smrti njegovog rođaka, koji je bio potpuno svjestan da će za koji trenutak umrijeti. On je pred smrt ovako govorio: „Znaš, rođače, da osjećam da ću sad umrijeti! Osjećam se još punim snage, a samo što nisam umro. Eno, pogledaj kroz vrata tamo pod šumom moju Maru. Sad ću je zovnuti i ona će čak tamo čuti da je zovem, toliko imam snage. Ali džaba je sve, moram umrijeti.“ Da bi dokazao istinitost svojih riječi, iz sveg glasa je zovnuo: „Maro!“ Uistinu, Mara je čula poziv i požurila u kuću, ali on je nije živ dočekao.

Neobično mi je bilo čuti i priče moje poznanice koja je radila u staračkom domu u Njemačkoj, a rekla mi je da je nekoliko puta doživjela da su se neki od njenih štićenika navečer sa njom pozdravljali i zahvaljivali za sve što je za njih učinila, „jer se više neće vidjeti“. Do ujutro bi umirali.

Ali meni je posebno zanimljiva priča o smrti moga prike Ive Ivanovića zvanog Čabro iz Grebnica koji je umro u Holandiji. Razlog tome je ne samo što je njegova smrt neobična, nego što mi je taj čovjek bio blizak i što sam se i ja na neki način nalazio u blizini njegove smrti.

Još neko vrijeme prije nego što će umrijeti, moj prika je nagovještavao da mu se bliži kraj, ali niko od nas koji smo s njim bili u kontaktu to nije suviše ozbiljno shvaćao. Pogotovu zato što on to nije činio sa strahom ili čak panikom, nego kao najavu sasvim prirodne pojave. Ali kako se dan smrti približavao, on se sve konkretnije pripremao za taj događaj. „Čekao“ je da mu kćerka dobije stan i trajno riješi stambeno pitanje, i kao da je nakon toga definitivno postao „spreman“ za odlazak, baš kao da on sam bira dan kada će to učiniti.

Doslovno mi je rekao da sad može i umrijeti. Ubrzo nakon toga svojoj kćerki je rekao da će uskoro, za koji sat umrijeti, ali da se ona ne brine, on će sve pripremiti što bude trebalo prije smrti. Ona se prepala, ali on joj je rekao da se ne plaši, da to nije ništa nenormalno niti strašno i da neće još umirati dok ne završi sve što treba. Ispričao joj je sve što je mislio da joj još treba reći. Napisao je svojom rukom šta od svoje imovine ostavlja kome od nasljednika i kako će oni raspodijeliti novac kada ga dobiju, računajući i onaj koji je dao na zajam nekim ljudima. Zatim je uzeo telefon i pozvao svoje najbliže prijatelje da se s njima pozdravi. Nakon toga rekao je kćerki da će se on sada sam okupati, obrijati i spremiti kako se niko ne bi morao oko toga brinuti kad umre. Okupao se i već sporim pokretima, posljednjim snagama, uredno se obrijao i obukao posljednji put u odjeću koju je već pripremio. Rekao je samo da neće sam vezati kravatu, ali je odabrao koju će mu svezati kad umre, prije nego što se počne kočiti, i stavio je pored ležaja. „Eto, ja ću sad umrijeti“, rekao je kćerki, pozdravio se s njom, legao i umro. Kao da odlazi na planirani i pomno pripremljeni put.

Otišao je zadovoljan, kao čovjek koji je obavio sve poslove baš onako kako je želio pa sad zadovoljno ide na počinak. U životu nije imao velikih životnih želja, bio je sretan samo da ima zdravlja i za osnovne životne potrebe. Nije bio gramziv, nikoga nije oštetio. Ni na odlasku nije kukao niti je žalio za bilo čim.

Neka počiva u miru!

Pričasmrt
Pretplatiti se
Obavijesti o
4 Komentari
Najstariji
Najnoviji Najviše komentiran
Inline povratne informacije
Pogledaj sve komentare
ešref zaimbegović
6 godine prije

Ivu “Čabru” sam osobno znao. Tošin otac. Upoznali smo se početkom sedamdesetih godina kad sam ja bio mladi potpredsjednik Skupštine opštine Bosanski Šamac a on odbornik ispred Grebnica. Bio je rječit, uvijek veseo, toša je toga puno naslijedio.

ciso
6 godine prije

Neka pociva u miru

Istvan
6 godine prije

Volio sam ga, kao sto se vole najdraži.
Prvo ime sam dobio po njemu (i njegovom djedu, a mome pradjedu).
Bio mi je ne samo čiča, nego veliki prijatelj, savjetnik, učitelj i uzor; teško dostižno oličenje jednostavnosti, poštenja i čovječnosti. Kao i svi veliki ljudi, nije bio bezgrešan, ali način na koji ih priznavao i o njima otvorno pričao, činio ga je velikim čovjekom. Često ga se sjetim, “zageldan u uzburkane daljine” poput moreplovca koji traži svjetionik na nemirnome moru i svaki puta sažalim što je ljudi takvog kova, sve manje među nama.
Drugar, hvala ti što si ga se sjetio.

Keri
6 godine prije

Moj dobri komsija.Za zivota je zasluzio da zivot okonca bez patnjeMedju prvima je kupio televiziju “E.I.Nis Ambasador,svaku vece bih isao kod njih i nakada im nije bilo krivo sto se mi djeca okupimo u njihovoj maloj sobici.

© 2023 – Portal Logično

POVEZANE VIJESTI