Kad sam bio mali, bilo mi je neobično što je moj otac uvijek volio jesti baš ono što mi, djeca, ne volimo, a ono što mi volimo, on nije volio.
Trebale su proći godine da bih shvatio kako je i njemu, po svoj prilici, bio draži pileći batak od vrata i trtice, ali je njegovo zadovoljstvo bilo veće da mi pojedemo ono što nam je ukusnije. Tada nismo mogli svi dobiti što smo htjeli i koliko smo htjeli, a djeca su uvijek imala prednost. „Samo vi jedite kobasicu, ja više volim čvarke“, uvjeravao nas je, mada smo kasnije, kad smo i mi mogli jesti po izboru, vidjeli da je i njemu više prijala kobasica.
Nije ovo usamljen primjer da su roditelji spremni uraditi više za svoju djecu nego za sebe. U većini slučajeva je tako. Vidim samo sebe i suprugu kako otkidamo svaki mogući trenutak koji možemo posvetiti djeci i pomoći im. Da me neko tjera da u svoje slobodno vrijeme radim za nekoga drugoga ono što činim za svoju djecu, smatrao bih to robovanjem. Vjerujem da bih kukao i proklinjao sudbinu što je baš meni dodijelila da moram i ovo malo slobodnog vremena provesti rintajući. A ovako, čak sam sretan što radim to što radim i radujem se vikendima da im mogu više pomoći.
Slušao sam mnogo roditelja kako kukaju što rade za djecu, obećavaju sebi i drugima da je toga dosta, da neće više, a onda ih samo vidiš kako su sve što su obećali zaboravili i kako ponovo rade isto kao i prije. Želja da zaštite i pomognu svoje dijete jednostavno nadjača sva obećanja. Pitanje je štite li roditelji tako djecu, pomažu li im, ali oni vjeruju da je tako i tako se ponašaju. U stvari, oni uglavnom samo kopiraju ponašanje svojih roditelja.
Čudno je to kako roditelji osjećaju potrebu pomagati djeci i kada ona odrastu. Žele umjesto njih uraditi fizički posao i kada je to djeci neusporedivo lakše; žele im pomoći financijski iako djeca više zarađuju; žele umjesto njih uraditi nešto što škodi zdravlju da bi zaštitili djecu, mada su djeca zdravija. Kada bi se moglo umirati umjesto djece, mnogi roditelji bi to učinili bez mnogo razmišljanja. U velikom broju slučajeva, roditelji su jedno divno čudo na ovom svijetu.
I tako, prisjećajući se svog oca i njegovog jelovnika, kao i svega što je činio za nas, sjećam se i one izreke: „Čovjek je dijete sve dok su mu živi roditelji.“
I to je bilo kako gdije, moje iskustvo je ipak nesto drugacije, Za oca je moralo biti ono sto i koliko on voli i zeli, potom za nas dijecu, a majci je uvijek bilo ono preostalo. Ja sam nastojao u svojoj obitelji do prije raspada sistema da za sve bude podijednako i isto, svi smo bili ravnopravni kod stola, mada su to onda dijeca nastojala ponekada iskoristiti i birati ovo hocu ovo necu. Kod nas se stavila zdijela na stol pa si je uzimao koliko je tko zelio, no pravilo je bilo; nesmije ostati na tanjuru kada se odlazi od stola, hrana se ne baca, a pocinjalo se jesti tek kada smo svi za stolom, nismo imali religijski obred ali i to sa susretao. Ali imam iskustava i sa pohlepnima, tako sam jednom zgodom za jedan susret bio pozvan da pripremim zakusku – meze, i napravio sam jedan broj sendvica… Čitaj više »
Nema bolje radosti i blagostanja za roditelje nego sto su djeca koja su “na pravom putu”, ali isti tako nista roditelja ne slomi kao dijete koje”zastrani”. Hvala Bogu za svako dijete koje je redost svojim roditeljima, a ove druge neka Uzviseni spasi iskusenja koja ne mogu izdrzati. Sasvim mi je logicna i normalna roditeljska zrtva prema djeci. Uvijek mi je tesko kada se razbole ,pa da mogu i to bih prebacio na svija pleca,samo da njih ne boli. Oba roditelja sam izgubio ,sa njihovim odlaskom izgubio sam dio sebe i nikada vise nisam isti. Odlazeci u zavicaj,i posle mnogo godina ucini mi se da vidim majku kako me ceka ispred kuce.I sada placem dok ovo pisem,ali neka suza…Placem da ne zaboravim ko mi je ko u zivotu. Jedini pravi i iskreni prijatelji u zivotu jesu roditelji.Oni su prijatelji bez interesa !I kada ih ,mozda ,nenamjerno uvrijedite ,oprostit ce.
Ja ću biti bolji, kad budem imao djecu, onda će moći ići vani kad god žele i ostajati dokle hoće…a onda, kad stvarno postaneš roditelj, gori si, stroži u očima svoje djece, nego li tvoji roditelji. Zato jer znaš za sve opasnosti kojih dijete nije svjesno. I ne treba očekivati da će te dijete razumjeti. Ne prije, nego li se nađe i samo u ulozi roditelja.Kad se jednom sjeti, kad mu se dogodi scena u kojoj sebe prepoznaje kao svog oca,a svoje dijete kao sebe, oblit će ga suze. Kad uvidi da je ono o čemu je godinama mislio da je nerazumijevanje, da je bezrazložna strogost, da nije pošteno…u stvari bila bezgranična i bezuvjetna ljubav. Kad smo sposobni imati djecu, nismo sposobni, nismo dovoljno zreli da bismo ih odgajali. Jer smo i sami djeca koja ne znaju ništa, koji imaju toliko materijalnih problema, kako doći do posla, stana, kuće, kako… Čitaj više »
Autoru članka čista 5.
U vruce ljetne dane i s lubenicom na stolu, uvijek isto ocevo pitanje: “Djeco hocemo li sa srcem ili bez srca?” I onda zna se, lubenica ne prerezana nego zarezana tako da se srednji saltki i socni dio odvoji kako bi otac mogao uzivati, a mi djeca smo se zabavljali odvajajuci sjemenke iz preostalih, osakacenih kriski lubenice.
I danas je isto, samo sto srce ide mojoj djeci a ja otpljujujem sjemenke!