Teljenje – događaj koji se pamti

I sada, kad sam na samom kraju radnog vijeka, još uvijek u meni žive tako jasne slike iz djetinjstva vezane za teljenja krava.

Nije to bio samo običan događaj. I nije trajao sam taj jedan dan, kad se krava teli. Nekakva svečana atmosfera se osjećala danima prije dolaska prinove. Znalo se približno kod je očekivani termin, ali se i prije njega češće zavirivalo u štalu i provjeravalo ima li znakova koji nagovještavaju skori važni događaj. Vime je postajalo sve nabreknutije i tvrđe, a kada bi se iz krave pojavio sluzavi visuljak, to je već značilo da svakog trena može početi teljenje.

Svakako, već prije je otac pripremio sve što treba. Štala je bila besprijekorno čista, a na samom ulazu već su bila spremna dva konopca, pljosnata, kako ne bi previše žuljala, od mekog materijala ali dovoljno jaka. Oni će poslužiti ako bude trebalo pomoći izvlačiti tele iz majke, a to je gotovo uvijek bilo potrebno. I kad je bilo sve spremno, kad se došlo u fazu da svakog trenutka može početi teljenje, počinje mala strepnja – hoće li sve krenuti kako treba, hoće li se prvo pojaviti prednje noge? Ako krenu zadnje, to nije dobro, a negdje se i to događalo. Na sreću, kod nas nikada. Kad se pojave prednje noge, onda se još iščekuje njuška, što je značilo da i glava stoji pravilno, da se nije zavratila, što bi također bilo opasno. Ako je krava bila prvotelka, i oprez je bio veći.

Ako je sve pošlo kako treba, prvo se ostavljalo malo vremena kravi da se sama pokuša oteliti, ali ako je išlo teže, onda bi se oni pripremljeni konopčići zavezali za prednje noge i vuklo vani. Nekada je bilo potrebno samo malo pomoći, a nekada su i po dva čovjeka izvlačila tele. U tom poslu sam i ja, kad sam malo porastao, sudjelovao. Ispočetka sam se plašio da teletu ne otkinem nogu, ali kasnije sam shvatio da se to ne može tako lako učiniti. I moralo se paziti da tele ne stoji dugo napola izašlo, da mu nije prikliješten pupak.

E, kad bi tele bilo vani, onako sluzavo, odmah bi ga privukli prema kravinoj glavi. Neko bi već posipao tele mekinjama, da kravi bude ukusnije lizati, što bi ona odmah počela raditi i uskoro bi ga svojim jezikom sasvim umila, pri tome mučući tako tiho, kratko, oprezno i s ljubavlju kako samo majka može. Ljudi ne mogu razumjeti šta krava tada govori, ali sigurno razumiju koliko je topline, nježnosti i ljubavi u tom glasu. I samo teletu se krava obraćala takvim glasom, glasom koji ostaje u sjećanju za sva vremena i koji mi i sada odzvanja u ušima, kao da ga u ovom trenutku čujem.

Majka je uz to sve činila da tele ohrabri ustati. Gurkala bi ga njuškom, bodrila nježnim glasom, dok ono napokon ne bi stalo na nesigurne noge i nepogrešivo se uputilo u pravcu vimena. Uvijek sam se čudio kako svako tele tako samouvjereno zna gdje i šta će jesti? Odmah je znalo kako treba sisati, a to vrijeme je uvijek korišteno da se krava pomuze, jer tele ispočetka ne bi moglo isprazniti cijelo vime, a krava ne bi dozvoljavala da je muzu ako tele ne sisa, jer je ljubomorno čuvala hranu za svoje mladunče.

I mlijeko odmah nakon teljenja je drukčije nego obično, zvali smo ga gruša. Bllo je toliko gusto da se od njega pravila pita koja se jela samo tog dana, kad se krava otelila. To je ujedno bila i kruna svečanosti, znak da je sve prošlo kako treba i da je u domaćinstvo došao novi život.