Na buvljim pijacama se svašta može naći. Kako kažu, „od igle, do lokomotive“. Od novih novcatih stvari koje su vrlo vrijedne, do otpada koji ne bi trebalo uzeti ni da vam za to plate.
Znam ljude koji često posjećuju buvlje pijace. Neki to čine tek iz radoznalosti, da vide šta se sve tamo nudi, da sretnu druge ljude ili samo da potroše vrijeme. Neki prodaju, a neki kupuju i od toga pojačavaju svoj džeparac ili čak solidno žive. Ja spadam u one koji tamo zavire usputno ili namjerno, možda svake dvije godine. Prošle godine sam tamo bio s namjerom da kupim neku alatku, ali još uvijek pamtim jedan detalj koji sam vidio i koji mi se snažno urezao u sjećanje.
Jedna žena je, uz ostalu različitu robu, prodavala dječju garderobu, sasvim novu. Ne mnogo, tek par stvarčica: cipelice, čarape i mali džemper, čini mi se, ručno izrađen. Pogledao sam ženu, djelovala mi je nekako tužno. Mada likove ljudi teško pamtim, njen i sada imam u glavi, a nisam je vidio nikada prije ni poslije tog susreta.
Nisam mogao nikako od sebe odagnati pitanje – zbog čega ova žena prodaje te dječje stvari? Jesu li joj pretekle? Je li ih imala previše pa ih je dijete prebrzo preraslo i nije ih stiglo nikada ni upotrijebiti? To se može desiti i dešava se u današnjem izobilju. Je li majka dobila te stvari na poklon od nekoga, a da joj se nisu dopadale pa ih nije ni koristila? Ni to mi se ne čini nemogućim kada se ima mogućnost izbora. Možda je sve dobila od nekoga ko nije dobro procijenio veličinu djeteta pa mu je bilo malo od prvog dana i tako ostalo nekorišteno? Da, i to je moguće. A možda je i ta žena kupila poklon za neko tuđe dijete, pa ga kasnije iz nekih razloga nije predala i ostao joj je kao višak koji sad prodaje?
Sve su to pitanja koja su se rojila u mojoj glavi, čini mi se, samo kako bih izbjegao postaviti ono pravo, a koje mi se prvo pojavilo u mislima i koje sam pokušavao već navedenim pitanjima potisnuti. Bilo je to pitanje – je li ova žena, možda, izgubila dijete kome su bile namijenjene stvari koje sam upravo vidio? A kad je ovo pitanje ipak provalilo iz svoga zatočeništva i pokazalo se preda mnom, nahrlila su nova koja se nisu mogla zaustaviti i koja su potpuno nadvladala ona koja sam sebi postavljao u početku: Je li ona i sada tužna zbog tog gubitka? Prodaje li ove stvari zato što želi potisnuti tužno sjećanje? Je li, možda, zapala u toliku financijsku krizu da prodaje sve što može prodati kako bi se izvukla iz nje, pa čak i ove drage uspomene? Ako je izgubila dijete, je li dobila drugo? Ah, da je dobila, ne bi prodavala ove stvari! A možda je dijete drugog spola pa mu ne odgovara boja?
Pitanjima nije bilo kraja. Do odgovora sam mogao doći lako. Jednostavno, mogao sam se vratiti i pitati ženu. Ali bojao sam se odgovora, a nisam znao da ću i bez odgovora biti nezadovoljan. Vjerovao sam da ću ovaj događaj brzo zaboraviti, ali nisam bio u pravu. Evo, i sada mi se ponekad pojave sva navedena pitanja.
Sad postavljam sebi i dodatno pitanje: Ako se ja još uvijek sjećam tog što sam vidio, kako je tek toj majci, ako su istinite moje slutnje da je izgubila dijete?
Neznam šta se dogodilo toj gospođi? Možda i nikada nije i neće postati majka. Sve koje ja poznajem, idu na te buvljake više iz dosade, i što su za to rođeni. Ja poznajem jednu gospođu koja je bila ravnateljica dječijeg vrtića, dala je otkaz i sada hoda od buvljaka do buvljaka. Djeluje tako jadno, i prodaje samo dječije stvarčice. Dao bog da su sve kao ova gospođa. Ako je drugačije, jako mi je žao. Pozdrav!