fbpx

Tiha voda brijege dere

Tiha voda brijege dere 1

Ovom izrekom se želi reći kako se i malim, sitnim ali upornim i dugotrajnim pomacima može uraditi veliki posao.

Može to biti baš bukvalno onako kako se u izreci kaže – da negdje neka voda, noseći mrvicu po mrvicu zemlje, odnese cijele njive i naselja. Tako upornim radom su nastali i ogromni stalaktiti i stalagmiti, rastući po možda samo milimetar godišnje. Tako su mnoge planine postale niže nakon što su vjetrovi s njih odnosili sitne čestice milionima godina.

Ali i ljudi svojim djelovanjem mogu napraviti neke promjene koje se ne uočavaju odmah jer su toliko sitne da trebaju godine proći da bi bile uočene. Obilazeći neke višestoljetne građevine koje posjećuje mnogo turista, uočio sam kako su mnoge kamene stepenice vidno istrošene nakon ko zna koliko miliona cipela koje su ih pregazile. Neke su već mijenjali, ali su se ponovo istrošile. Zamislite kako su sitne čestice skidane s tih stepenica kada su ih ljudi gazili i koji je broj tih čestica! Mala promjena bi se mogla uočiti tek nakon mnogo godina, a kako su prošla stoljeća kako ljudi hodaju po njima, sad se promjene očito vide.

Često vidimo kipove za koje neki ljudi smatraju da im donose razne povoljnosti ako ih dotaknu na određeno mjesto. To mjesto je od brojnih dodira sjajno, s njega je ili obrisana boja ili patina ili je izglačano toliko da se očito razlikuje od ostatka kipa. Mjesta na kartama koja se češće dotiču ubrzo se izbrišu. U jednoj ustanovi ovdje u Nizozenskoj u Apeldoornu postoji stara karta na kojoj je ime ovog grada potpuno izbrisano zbog čestog doticanja prstima.

Ali šta je mene navelo da se sjetim izreke iz naslova i da pišem o ovj temi? Danas sam, vraćajući se s posla gledao volan svog automobila koji odavno gazi drugu polovicu miliona kilometara. Mjesta gdje načešće držim prste su se istrošila i udubila od silne upotrebe. Ko bi rekao da se od dodira može uništiti, istrošiti toliko materijala? Prosto mi je nevjerojatno da sam ja, gotovo samo ja, samo svojim dodirima „pojeo“ toliki dio volana. Onda stvarno nije čudo što se, nakon više stoljeća upotrebe, pohabaju i kamene stepenice.

I čemu se onda čuditi što i mi starimo, što se trošimo i što se jednom toliko istrošimo da nas više ne mogu popraviti niti uz pomoć najvećih ljudskih dostignuća?

0 0 vote
Ocijenite članak
Pretplati se
Obavijest
guest
8 Comments
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Inline Feedbacks
View all comments
otpisani
Gost
otpisani
2 godine prije

Eh Ivo, za tako dugotrajnu upotrebu, volan tvoje Škode si trebao presvući sa pi.inom kožom, pa se nikada ne bi istrošio 😉

Umpah Pah
Gost
Umpah Pah
2 godine prije
Reply to  otpisani

Sto se deres,
tiha vodo?

jasmin
Gost
jasmin
2 godine prije
Reply to  Umpah Pah

Umpah Pah:Divan oksimoron!

Umpah Pah
Gost
Umpah Pah
2 godine prije
Reply to  jasmin

@ jasmin:Igram se.Hvala!

jasmin
Gost
jasmin
2 godine prije
Reply to  jasmin

Umpah Pah:Svaki tvoj komentar me nasmije.Izuzetno si duhovit. A svima nam treba smijeha …

jasmin
Gost
jasmin
2 godine prije
Reply to  otpisani

Otpisani: Ne bih se smio kladiti da i te koze nema na Ivonom volanu!????

Umpah Pah
Gost
Umpah Pah
2 godine prije
Reply to  otpisani

@otpisani:
Da li Ga ima ili Ga nema?
Nevidjam ga ali raspitat cu se.

čitatelj portala
Gost
čitatelj portala
2 godine prije

Sve se troši, stari pod djelovanjem vremena. Sve možemo riješiti, ali protok vremena ne možemo.
Čini li vam se da kao da smo u snu prolaze lijepi trenutci, a loši, nikada proći?

POVEZANE VIJESTI

Izbornik