Tihe patnje

Tužan čovjek

Ne vjerujem da neko od nas nema neku svoju, ako ne veliku, a ono bar malu, sitnu patnju za koju, možda, znaju i drugi ili onu koju samo mi znamo ili samo još neko nama blizak, a koja nas svuda prati i koju patimo u tišini i samoći.

Često se sjetim Branka Ćopića, ne samo po tome što je pisao ili po činjenici da se ubio baš na moj rođendan, nego i po jednom detalju vezanom za njegovu smrt. Pročitao sam negdje priču njegovog prijatelja kako ga je Branko nekoliko dana prije smrti uporno zvao da se vide, ali ovaj baš u to vrijeme nije nalazio vremena. Branko se ubio, a prijatelja sada izjeda to što nije našao vremena da se vide, da porazgovaraju, jer možda je taj razgovor mogao spriječiti ono što se dogodilo. I nakon toga, kaže, sve vrijeme ga progoni razmišljanje o tome kako je tada teško pogriješio.

Ovih dana sam ponovo čuo priču o ocu Gorana Bregovića koji je također imao svoju patnju, otkrivenu tek nakon što je umro. Goranova maćeha je ispričala kako je njegov otac danima nestajao noću iz kuće i ona je odlučila jedne noći pratiti ga. Vidjela je da je otišao do bolnice i sjeo na klupu ispod prozora sobe u kojoj je ležala bolesna njegova prva žena, Goranova majka, koju je davno ostavio, a koja je tih dana i umrla u bolnici. Samo je sjedio gotovo cijelu noć i pušio. Očito je bilo da je patio zbog svog odnosa prema njoj, ali nije imao snage, ili iz nekih drugih razloga, to je krio u sebi i patio, ne govoreći ništa ni najbliskijima o svojoj muci.

Ja se i sada povremeno sjetim jednog dobrog poznanika s kojim nikada nisam razgovarao o nečemu o čemu smo, možda, trebali razgovarati. U jednoj prometnoj nesreći, sa samo materijalnom štetom, koju je skrivio vozač vozila u kom je bio i moj poznanik, on je na sudu krivo svjedočioo detaljima nesreće, pokušavajući prebaciti krivicu na drugog sudionika nesreće. Znam, taj njegov vozač mu je bio i prijatelj koji ga je, pretpostavljam, pritiskao da ga ovakvim svjedočenjem spasi. Neočekivani problem je nastao na sudu kad je moj poznanik shvatio da je vozač na kog svaljuje krivicu – moj otac. Zbunio se, ušeprtljio, ali u toj fazi bi mu bilo teško promijeniti iskaz i ostao je pri svojoj tvrdnji. Sreća po mog oca što je bilo i drugih činjenica i svjedoka pa je ipak presuda bila u njegovu korist. Nakon toga moj poznanik je ispočetka krio pogled od mene, ali ništa nije progovarao o svom svjedočenju. Ja sam smatrao da je on taj koji treba početi razgovor i tako je vrijeme prolazilo. Mi smo se i dalje viđali svakodnevno, takve su okolnosti bile, ali su naši odnosi ipak bili manje drugarski nego ranije. Tako se dogodilo i da se on jednog dana ubio, a da nikada nismo porazgovarali o ovoj temi. I eto, sad se ponovo sjetih tog poznanika i postavih sebi pitanje – jesam li pogriješio što ja nekada nisam započeo razgovor, a za to je bilo bezbroj prilika? Možda bih njega bolje razumio i rasteretio ga, a i sebi olakšao?

Da, teško je naći nekoga ko nema neku svoju patnju. Ne mora to biti ogromna tajna, skriveni ratni zločin, pronevjera ili ko zna šta takve vrste. Jednom mi se moja kolegica, kad smo ostali sami, isplakala i povjerila, onako, čini mi se iz čista mira, kako je progoni jedan njen abortus i kako to sebi nikako ne može oprostiti. Nekada se probudi noću, ne može spavati zbog toga. Eh, razmišljam, koliko je takvih i muških i ženskih koje ta muka muči?

Ali ne moraju to biti ni takve patnje, mogu biti one naizgled tako sitne, gotovo beznačajne, a koje nam mira ne daju. Došao je, recimo, susjed tražiti od nas bicikl, a mi mu ga nismo dali pa se poslije toga kajemo, ne možemo sebi oprostiti što smo tako postupili. Patimo, povukli smo dijete za uho, pa kad smo vidjeli njegov pogled, tugu i strah u očima, odjednom smo bili ljuti na sebe da se i sada sjećamo te svoje grubosti. Bili smo drski prema roditelju, a da to ničim nije zaslužio. Narugali smo se nekome zbog nečega zbog čega se, sasvim sigurno, nismo smjeli rugati. I tako, u nedogled.

Svi imamo svoje patnje, samo svoje, koje smo sami zaslužili. Zato ih i dalje patimo sami. Drugi ih nisu ni zaslužili.

Ako vam se članak svidio, podijelite ga ->

najnoviji najstariji najviše ocjenjeniji
Obavijest
Iza_horizonta
Gost
Iza_horizonta

Depresiju u psihologiji karakterišu kao nešto što svoje uzroke vuče iz prošlosti, a stres kao strah od budućnosti. Nisu stvari tako jednostavne. Stres ima veze sa strahom od budućnosti ali sa bliskim. Depresija može da ima okidač iz prošlosti ali ne nužno. Ona nastaje kad čovjek izgubi svrhu svog življenja, i kad izgubi svaku nadu, što znači da depresija ima veze sa budućnošću a ne sa prošlošću. Da bi ljudsko biće funkcionisalo stabilno moraju biti zadovoljene određene potrebe. Kad većina njih nije ispunjena onda se aktivira mehanizam za destrukciju. Nazovimo to rak duše. On funkcioniše tako što prvobitno počne da razara svijest. Tad čovjek prestaje da bude u stanju da funkcioniše normalno u socijalnim interakcijama, sa velikim naporom uspjeva da vodi normalni razgovor, teško se koncentriše ni na šta što za posljedicu ima da je nefekisan u najbanalnijim situacijama i poslovima. U prvim stadijumima depresije podsvijest počinje da nadomješta gubitke svijesti, podsvijest najšečće čine automatski procesi koji su ograničeni ali izuzetno brzi, tako da osobe sa blažom depresijom nekad budu u stanju da određene stvari rade bolje od običnih ljudi jer su određene procese prebacile na ‘autopilot’. Sledeća faza depresije je razaranje podsvijesti, i tu bol postaje neizdrživ. On se pojačava protokom vremena. Lomi svakoga, pa i najjače. Tad smrt postaje blagoslov. Da bi vam dočarao o čemu se radi, samo se pitajte koliko se ljudi ubije zbog ostalih teških bolesti, a koliko zbog depresije.

Šok
Gost
Šok

Depresija je obrambeni mehanizam našega mozga, imaju je svi, manje ili više, dublju ili pliću, bez nje nema normalnog života.

Siniša
Gost
Siniša

Depresija je opasna po čovjeka, ona zahtjeva veliku snagu da bi se stavila u okvire nepostojećeg i da se sputa u sputavanju života čovjeka. Po meni su čak i napadi panike puno lakši od depresije.

Siniša
Gost
Siniša

Drug….to je opasno razmišljanje, protiv depresije čovek se mora svim sngama boriti jer to je veliko zlo;ne daj Bože da čovjek padne u depresiju ili apatiju a nema s kim da se razonodi ili da se stidi otići doktoru…..depresija/apatija su ne normalno stanje uma, brana da se čovjek uzdigne iznad problema.

Šok
Gost
Šok

Depresija je normalni dio procesa žalovanja.

Siniša
Gost
Siniša

A to…slažem se, ali ne treba se prepustiti.

udav
Gost
udav

a ko je lekar dusa ljudskih, i Spasitelj nas?
ili, zasto se u krajnjoj instanci, kada je dusa zaposednuta ne zove neki psiholog/psihijatar, vec egzorcist?
ma, samo nastavite da ucite psihoanalizu ignorisuci da je frojd bio kokainski zavisnik – lekaru izleci sebe prvo, da vasa nauka psihologija ne vredi pisljiva boba.

Piretis
Gost
Piretis

@Iza_horizonta- Dobro rečeno za depresiju. Ali, mislim da Ivo ne govori o tako radikalnom stanju. Prije će biti da misli na crva u nama koji se ponekad javi i neda nam mira, pa se sjetimo nečega od prije puno godina gdje smo trebali drugačije (ili još bolje nikako) a eto, mi smi baš tako kako ne valja. I više neznamo ni gdje je taj netko, jeli uopće još živ i ako jeste sjeća li se naše nepravde. Izleti riječ, poklopi se slušalica, napravi se da ne vidimo, a poslije se kajemo. Još ako to možemo popraviti, dobro, ali često je kasno.
Ima nešto dobro u tom crvu. Tada lakše razumijemo da nismo savršeni, da i zbog nas netko pati, pa barem na jedno vrijeme pokušamo biti bolji.

Šok
Gost
Šok

Brankno Ćopić i Miodrag Petrović Čkalja su bili ljudine, drugi put stavi njegovu sliku da ljudi vide koliki osmjeh veličine imaju.

Siniša
Gost
Siniša

“Muko moja pređi na drugoga.”…naravno,svi misle da je njegova muka najveća;nema živog insana bez problema.

Majk Majers
Gost
Majk Majers

Tiha patnja tiho dere. Ne usudiš se ostvarit je jer ćeš pogazit vlastita moralna načela, povridit nekog do koga ti je stalo. Ne prepuštaš se sirovim strastima, ostaviš ih da čuče u tebi, da te povremeno bocnu iznutra. Isplati li se (opet!) prepustit struji? Jel to ono šta nas odvaja od životinje? Taj osjećaj za uzročno posljedičnu vezu. Ili je to ono šta nas sputava, taj korak kojeg nikad ne napravimo i ostajemo vječni robovi svojih želja.

Alen
Gost
Alen

Ne kaze se dzaba da se stvari rjesavaju dok je vakat , da te ne bi stigle kasnije..

000
Gost
000

Nema veze s temom (možda kao terapija teme), ali smatram da ovo treba medju naslovnice:

Dunja

Lepo je što priče koje prve pročitam sada imaju i “lice”…kao da sam Vas zaista upoznala i dodaću ono što me podseća na Vas i na to da ima oko mene zaista sjajnih ljudi
“Lazar Preljić sa planine Golije koji ima 90 godina uživa u životu. Britko razmišlja, a na pitanje šta je zajedničko svim ljudima na svetu – odgovora:
Što im je detinjstvo dosadno, žure da odrastu, a potom bi želeli ponovo da budu deca. Što troše zdravlje da bi stekli novac, pa potom troše novac da bi ponovo vratili zdravlje. Što žive kao da nikada neće umreti, a onda umiru kao da nikada nisu živeli.
A na pitanje koje bi životne pouke dao deci? Starac osmehujući se odgovori:
Da nauče da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli.
Da nije najvrednije ono što poseduju, nego ko su u svom životu.
Da nauče kako nije dobro da se upoređuju s drugima.
Kako nije bogat onaj čovek koji najviše ima, nego onaj kome najmanje treba.
Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se duboko povredi voljeno biće, a potom su potrebne godine da se izleči.
Da shvate kako postoje osobe koje ih nežno vole, ali to ne znaju da kažu, ni da pokažu.”

Moj zaključak je ipak ovaj ? NIJE BOGAT ONAJ KO MNOGO IMA, VEĆ ONAJ KOME MALO TREBA….pozdrav i gospodinu Ivi i ostalima na poprtalu

udav
Gost
udav

u usa rekordan broj samoubistava u poslednjih 50 godina
u nekim stambenim zajednicama zabranjeni kucni ljubimci osim uz potvrdu lekara da sluze kao stress relief
covek coveku vuk
——-
za mene je sve to normalno, jer sam svedok obezbozenosti, a isto tako znam sebe dok sam bio nevernik, i sebe znam koliko sam dobio postajuci vernik, hriscanin, a nije malo… ja sam cak dobio mnogo vise od drugih, te sam srazmerno i mnogo vise duzan… a kamoli da ljubomorno cuvam svoju patnju??? ili kao isav da propagiram plakanje bez nalazenja mesta pokajanju, kao neki koji se ceo zivot kaju, a nikad ne pokaju… ili, za ciju vajdu je oprostaj od samoubice, satanovu? ne valjam nikome ko ne priznaje Hrista, jos ce mi se prebaciti da nemam duse, da sam bezdusnik jer nemam razumevanja za samobice, da cu pre da se narugam nego da podilazim/snishodim gresniku.

Pizistrat Nelson
Gost
Pizistrat Nelson

Odnijela te tama, oslobodićes se tek kad se makneš od “hrisćanstva”. Vjeruješ u zlo koje se predstavlja kao ljubav, naivac samo takav, nisi ni svjestan da si prije bio slobodan a sad si rob.

kiki
Gost
kiki

Ni ruganje ni podilaženje nije dobro…
Razmišljala sam da li da ovo napišem…ali mislim da sam :)) dokazala da sam tip ‘science first’…
Dakle, biciklirao moj frend po mostu: vidi, jedan hoće skočit. Uspije se on ‘smandrljat’ s bicikla i – uhvati čovjeka za ruku…klizi mu.
Ono radi čega pišem: ovaj mu je takvim čudnim i zastrašujućim glasom rekao: ‘pusti me’, glasom koji po godinama nikako nije mogao pripadati toj odobi, da se frend grdno prepao. Čovjek pao, frend zbrisao, nije ni čekao policiju…

Son of Alerik
Gost
Son of Alerik

Ispod kreveta, u paketima od cipela su nerazvrstane slike, one koje nisu uspjele ući u foto albume. Ako ih kojim slučajem i nehotice zakačimo tražeči tko zna što, nakupljena prašina nas odvrati od zagledanja u njih. Nemamo vremena, a i sad se vraćati u neka doba od prije 20-40 godina nema smisla jer upravo moramo nešto. Bilo što. Eto, moramo biti skoncentrirani jer nas čeka neki jaako bitan razgovor, mada nebitan u ukupnom tkanju ovog što zovemo životom.
Na fotografijama je nešto što nam je u trenutku snimanja bilo jako važno, nešto što smo željeli učiniti trajnim jer ‘ćemo ga se uvijek sjećati’. Nikad se ne sjećamo tih ‘važnih trenutaka’. Oni se smjenjuju, uvijek dolaze novi važni trenuci koji po važnosti nadilaze stare. Život nam se svakog jutra isporučuje na traci i moramo zauzeti svoju poziciju, uzeti svoje ključeve i zavrtati neke vijke poput Charlia Chaplina u nijemom filmu.
Sve je dobro dok nam je um zaposlen, tijelo napeto. Na putu do posla i s posla moramo paziti, misli ne smiju odlutati, psovat ćemo glasno ili nečujno ‘divljake u prometu’ koji nisu savjesni poput nas. Cijelog svog budnoga dana zapošljavat ćemo vlastiti um, a da mu nismo poslodavac. Gledati TV, čitati, družiti se, razgovarati, odgađati odlazak u krevet sve dok nas umor ne svlada. A onda zaspati, jutrom ponovo zauzeti mjesto na traci i biti važni samima sebi i drugima.
Ne dolazi li san, makar onaj obični u kojem nas valjaju nemoguće situacije i nadrealni događaji (jer nas nitko nije učio lucidnom sanjanju), negdje u blizini je sigurno normabel. Sigurni smo, skoro pa spašeni.
Jedan od većih strahova je ostajanje samim. Onako – sam sa sobom. Rijetki se usude ostati s tom zvijeri oči u oči. Ne zato što bi bili zločinci, što bi vlastitu povijest slagali od manjih ili većih zloća, možemo biti (uglavnom i jesmo) obični bogobojazni ljudi. Sigurno je – u osami će nam doći pitanja, pitanja će nas tjerati na razmišljanja, ona na uvide, uvidi upućivati na (be)smislenost onog što činimo.
Osama je teška disciplina i nije za svakoga. Tamo nas čekaju slike koje su doista važne, koje nisu zabilježene fotoaparatom, ali su zato utisnute u nas, u svaku stanicu i njih prekrivamo zaboravom. Mnogi, koji se slučajno nađu u osami, toj razornoj pojavi, vidjevši s kim/čim se moraju suočiti, bježe glavom bez obzira. Baš kao u onom snu koji nas kontrolira, u kojem bježimo, a ne mičemo se s mjesta. Da nas je tko naučio lucidno sanjati, onda bismo lucidno i živjeli. Na taj iskorak je malo tko spreman.

otpisani
Gost
otpisani

Son of Alerik
Zašto ti je tekst pisan u 1. licu množine ? ( Nemamo vremena… moramo biti…nas čeka…smo željeli… Život nam se…dok nam je um….itd.)
Je li se to sve odnosi na tebe i na tvoj alterego, ili insinuiraš da se sve što si napisao događa i “nama”, te da se to i na “nas” odnosi?
Ograđujem se od svega što si napisao!
Niti slike držim pod krevetom, a prašina se ispod kreveta briše redovno, a ne svakih 20-40godina (?) Ne živim na pokretnoj traci, bezbrižno spavam bez budilice pored glave i ne lupam glavu smislom onoga što radim, a “normabel” ili bilo koja slična tvar nije nikada bila u mojim ustima. itd. itd.
Moja preporuka: – piši u 1. licu jednine.

Son of Alerik
Gost
Son of Alerik

Pod punom materijalnom i krivičnom odgovornosti, pri punoj svijesti i bistrom razumu izjavljujem kako se zamjenica 1.lica množine koju sam upotrebljavao u mojem prethodnom komentaru NE ODNOSI na komentatora pod nickom ‘otpisani’, kao ni na bilo koga drugoga koji slučajno pročita komentar. Zadržavam pravo da i dalje koristim zamjenice po vlastitom nahođenju uz iste uvjete.

Pajo
Gost
Pajo

Naporan si.

Pajo
Gost
Pajo

Kada shvatis da ne pises sebi niti nama, vec vlastitome egu, pisat ces manje.

Helena
Gost
Helena

Onaj ko je pun ljubavi u svemu nađe dobro, a onom ko u sebi nema ljubavi on u svemu vidi zlo. Svako od nas ima svoj pogled na svet i stvari u njemu i tako treba da ostane, jer MI NAJBOLJE ZNAMO ŠTA JE DOBRO ZA NAS, a ako ne znamo naučićemo. Čitav je život jedna velika lekcija.

STEVO
Gost
STEVO

Ljudske emocije su kao i sam mozak za znanost još uvijek ogroman misterij pored svih sofisticiranijih pristupa i metoda proučavanja istih. Ne postoji osoba koja nema svoj “kamen na duši” kao što ne postoji osoba koja identično emocionalno reagira na određene vanjske faktore te upravo niti jedna osoba nije ni po čemu niti može biti ni po čemu apsolutno identična. Emocije i tegobe ili teret na duši koje naše emocije trpe su najintimniji dio naše prirode. “Otvoriti i rasteretiti” dušu barem djelomično ogroman je korak za mnoge opet sve zavisno od osobne percepcije i percepcije emocija drugih osoba i kompletne njihove osobnosti a što bi ujedno značilo istovremeno ogoliti svoju dušu kao i svoje tijelo.. Nažalost podneblje i kultura nas čini takvim uz to što je u muškoj prirodi samim odgojem na neki način predodređeno da puno teže otvaraju svoju dušu jer ili to doživljavaju slabošću ili sramotom ili manjkom muškosti te je i to jedan od većine razloga zašto se mnoge osobe odlučuju do kraja svojeg života nositi svoj emocionalni teret ma koliko god on ogroman bio. Također ne postoji čovjek koji nikada nije postupio malodušno ili bezobzirno prema nekoj drugoj osobi bilo svjesno ili nesvjesno neovisno o uzroku ma koliko god ta osoba sebe prezentirala u društvu kao plemenitu i pravednu sa “ogromnom strašću” za borbu za promjene u svijetu na bolje i za plemenitije i suosjećajnije međuljudske odnose. Te iste osobe su bilo svjesno ili nesvjesno činile i loše i činiti će, jer sve zavisi od individualne percepcije etike života i vlastite osobnosti. Kad govorim o percepciji vlastite osobnosti mislim prvenstveno o vlastitoj objektivnosti obzirom da je u ljudskoj prirodi nažalost više prisutna vlastita subjektivnost a ne objektivnost. Svi ti samoprozvani strastveni borci za pravdu i plemenitost u međuljudskim odnosima koliko god plemenite postupke imali na jednom području uskratiti će tu plemenitost i pravednost na nekakvom drugom području, tako da je to sve i kompletna ljudska priroda vrlo diskutabilna tim više jer svi na nekakvim područjima života djelujemo prvenstveno po principu opstanka te shodno tome upravo prema tim subjektivnim stavovima i biramo “sredstva” i metode bilo to direktno ili indirektno, suptilno ili podmuklo, svjesno ili nesvjesno nažalost ne misleći kako će to utjecati i na druge osobe već prvenstveno na nas same. Nažalost tako djeluje ljudska priroda a da je suprotno; društvo bi vjerojatno bilo kudikamo homogenije i suosjećajnije, jer ne bi razmišljalo samo na ostvarivanje vlastitih ciljeva u isključivo osobnom interesu i to na svim područjima života ali mnogi bi to naravno tumačili nekakvom ideološkom iluzijom. Borba za pravdu i plemenitost kao i sve ostale vrijednosti života zavisne su od individualnih osjećaja i percepcije tih istih vrijednosti stoga će uvijek postojati osobe koje će manje biti shvaćene ili uopće neće biti shvaćene u svojim tegobama kao i one koje će podijeliti svoj teret na duši i one koje neće; te ostati vječno zarobljene u vlastitim emocijama. Da; šteta da u ljudskoj prirodi nije više izražena potreba suosjećajnosti ili empatije koliko je izražena potreba vlastitog opstanka a… Pročitaj više »

POVEZANE VIJESTI

Izbornik