Treba li biti “zadnja rupa na svirali”?

Odavno se ljudi pitaju je li bolje “sjediti na bundevi, osjećajući se kraljem, ili na plišanoj fotelji u strahu da će ti je neko oteti ako ustaneš”?

Mnogo je ljudi koji žude za vlašću, za moći, za željom da odlučuju o tuđim sudbinama. Ima i onih koji baš to ne žele; koji žele samo da ih ostavite na miru, da ih ništa ne pitate i da i ih držite podaleko od mjesta gdje se odlučuje i kroji bilo čija sudbina. Jesu li u pravu jedni ili drugi, ili ni jedni ni drugi, ili čak i jedni i drugi, o tome se nikada svi ljudi ne bi mogli složiti.

Stjecajem raznih okolnosti, bio sam u prilici imati i u rukama dio vlasti i moći, ali i biti na dnu, „niko i ništa“, onaj ko ne odlučuje ni o čemu. Dok sam imao vlast, a i kad sam bio „niko i ništa“, imao sam priliku dobiti još više vlasti i moći, ali to nisam prihvaćao. Neki moji iskreni prijatelji, koji su bili upućeni u ono što mi se nudilo, govorili su mi da sam „lud“, da se takve prilike u životu ne propuštaju, ali ja nisam imao dileme i ni sada se ne kajem što sam odabrao „ništa“. Sve one „velike“ šanse koje su mi bile nuđene su zahtijevale ili da donosim odluke po tuđem diktatu, a za koje nisam bio uvjeren da bi bile u skladu s mojim uvjerenjem, ili bih morao živjeti život mimo svojih pogleda na život i biti neko drugi u svom tijelu. Činilo mi se da je to previsoka cijena.

Jesam li pogriješio? Ako mene pitate – nisam. Znam da sam se više puta preispitivao. Bilo je i trenutaka kad sam osjećao da mi nedostaje i odgovornijih zadataka, kad sam se osjećao kao lokomotiva koja vuče samo jedan vagon u kom je jedna vreća cementa, a da bih mogao povući pedeset punih vagona, ali to su bili samo trenuci. Dakle, ostajem pri tome da vjerujem da nisam pogriješio, mada nije malo onih koji bi, da se upoznaju s detaljima, rekli da jesam, da sam „lud“, kako su mi već govorili. I vrag bi ga znao ko je tu u pravu. Ali nije ni važno ko je u pravu, važno je da svako donosi svoje životne odluke. Bilo da se pokažu dobrima, bilo lošima, sam će snositi posljedice. Pravda je ionako rastezljiva i prilagodljiva.

Ova me priča podsjeti na onaj vic kad žena kaže mužu da ne treba nipošto pustiti kćerku na izlet na koji, po njenom, idu samo narkomani i skitnice, a muž joj odgovara kako je potpuno u pravu. Onda dolazi kćerka da ga pita da je pusti na taj izlet, naglašavajući kako se majka protivi i tretira je kao balavicu, mada ona to odavno nije, na što joj otac kaže da je potpuno u pravu i neka ide na taj izlet. Sve to čuje sin i pita oca kako je moguće da kaže i majci i sestri da su u pravu kad imaju potpuno suprotne stavove, na što mu otac kaže: „Da znaš da si i ti u pravu!“

Dakle, i ovoj mojoj priči svi mogu biti u pravu, i oni koji su izabrali biti „zadnja rupa na svirali“, i oni koji su iskoristili „šansu“, ali nisu u pravu ako za svoje odluke kasnije okrivljuju druge.