fbpx

Trebamo li čuvati nepotrebne stvar?

Nepotrebne stvari

„Šta ću, Mujo, s ovom starom, pregorjelom sijalicom?“, pita Fata u vicu, a Mujo joj kaže: „Ostavi je, bona, valjat će nam za po danu!“

Neki ljudi, koji dobro poznaju vrijednost starih i naizgled nepotrebnih, bezvrijednih stvari, zgrnu na njima čitavo bogatstvo. Umiju prepoznati vrijedne predmete u masi otpada i to znaju unovčiti. Imam jednog prijatelja koji ne propušta vikend, a da ne posjeti buvljak. I tamo uvijek nešto kupi vrlo jeftino, a vrijedno. Nekada je to stari foto-aparat koji plati dva-tri eura, a samo objektiv s njega proda za 800 eura; nekada vrlo vrijedna umjetnička slika; nekada album sa starim poštanskim markicama u kojima ima i bar jedna vrlo vrijedna i tako dalje. On iz tih zarada iz hobija financira svoja česta putovanja po svijetu i još neka zadovoljstva, tako da živi lijepo i mnogo raskošnije nego što bi mogao živjeti samo od redovnog posla. Ne nabavlja stare stvari da bi ih zadržao za sebe, nego samo radi trgovine.

Jedan drugi poznanik sakuplja stare radio-prijemnike i ima ih na stotine. Razumije se u tu vrstu tehnike, zna mnogo o karakteristikama prijemnika koje posjeduje, razlike između njih i rado priča o tome. To mu je drag hobi u kome baš uživa, ali koji ga i košta. Mašta o otvaranju muzeja radio-prijemnika. Ali već je star, nema novaca toliko da bi otvorio muzej i postavio ga na zdrave noge i sve je bliže ideji da sve baci na smeće.

Ali neki ljudi čuvaju mnoge nepotrebne stvari, one od kojih nemaju nikakve koristi, koje im samo smetaju i prave im probleme. To nekada ide do te mjere da postaje ozbiljna bolest, da se toliko napune šupe, garaže, a na kraju i sami stanovi da se ljudi jedva mogu kretati po njima. I sama pomisao da bar nešto od toga bace ih uznemirava i zastrašuje, jer svaki predmet im se čini vrlo važan, neophodan. Iznajmljuju novi prostor gdje će ostavljati još nepotrebnih stvari, i tako u nedogled. Tek mali broj njih shvate da su bolesni i podvrgnu se liječenju.

Ima i onih koji stalno povećavaju broj kućnih ljubimaca, što nekada dovede do toga da kuće više sliče štalama. Imaju na desetine mačaka ili pasa i ne mogu se ni jednog odreći. Padaju u siromaštvo izdržavajući ih, žive u smradu i velikim obavezama i brizi oko ljubimaca, ali ih se ne mogu osloboditi, nemaju snage za to.

Bilo kako bilo, nepotrebne stvari, čak i ako su nove, nema potrebe zadržavati, pogotovo ako živimo u skučenim prostorima i nemamo mjesta ni za važnije predmete. Ako nešto godinama ne upotrebljavamo, ima li smisla to držati u kući?  Riješimo se otpada, da ne bismo i sami postali otpad i smetnja onima koji nas okružuju.

0 0 vote
Ocijenite članak
Pretplati se
Obavijest
guest
6 Comments
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Inline Feedbacks
View all comments
gostgost
Gost
gostgost
3 godine prije

istina

pippo444
Gost
pippo444
3 godine prije

Imam komšiju koji ima tri garaže, a nema mjesto da parkira auto. Barem ja nemam problema. Kada treba nešto da bacim, samo njega pozovem i problem riješen. Sve odnese.

Brainstorm
Gost
Brainstorm
3 godine prije

naši slavljeni pretci, stari hrvati i stari srbi, kao i drugi, svih nacija, boja i fela, obicni ljudi kao i kraljevi, zivjeli su u cergama. hrvati cergaši naseljavaše ove prostore, vodeci sa sobom copore djece, djece koja sraše okolo praga, kreveta, lezaljki, spavaše na upišanoj slami, jedoše prljavih ruku, crnih prstiju, sa govnima ispod nokata. dijeliše sobu sa djedovima i bakama, ujacima i strinama, kravama, ovcama, kozama, kokošima. bilo je toplije. djeca od balege praviše kolacice, namakaše istu u svoju pišaku. praše se ljeti ako bi kiše ili su blize rijeci, ako bijahu plivaci. “da peremo djecu il’ pravimo novu?” – pitaše se roditelji. gace mijenjaše kad se poderaše. djeca ih nisu ni imala do puberteta. jedino sve zube imaše jer nisu jeli šecer.
bilo pred 200 godina, pred 100 i pred 50.
tukoše se sa susjednim cergama, prodavaše djevojcice od 10 godina, zenise se jako mladi.
otkriveno porijeklo “slavnih” nacija – od cigana smo.

Brainstorm
Gost
Brainstorm
3 godine prije

mi na selu nikad nismo virovali “gospodi”. mi smo protiv grada, gospode, vlasti, drzave, popova, komunista, televizora, auta … svega i svacega sto se petlja u nas zivot. sve mi to nekako prihvatimo i iskusamo ali opet ne virujemo. zato cuvamo stare zage, sikire, potkovice, zvona, kose, talacke stanove, lonce. mi znamo da ce svit propasti i bolje imati. sve more ponovo zatribati.
takav je osjecaj a mozda smo i u pravu.

Bobi
Gost
Bobi
3 godine prije

Slazem se da se treba riješavati starih stvari, ali uvijek se pojavi onaj nezgodni Murphy. Čuvam nesto godinama i kad bacim prodje koji dan i desi se situacija da ji bas sada trebalo to što sam bacio.
Evo i jedan vic vezan uz tekst
Imala baba 300 mačaka u stanu i dodju jedan dan novinari malo snimiti i vidjeti situaciju, pa pitaju baku: Pa kako ste uspjeli skupiti 300 mačaka
Baka: ah sinko, mic po mic.

Nijebitno
Gost
Nijebitno
3 godine prije
Reply to  Bobi

istina, potpisujem

POVEZANE VIJESTI

Izbornik