U pitanjima je znanje

Borba za znanje je jedna od ključnih tamo gdje se želi napredak. Ne kaže se bez razloga da je znanje moć i da investicija u znanje daje najbolje kamate.

Međutim, kako doći do najboljeg znanja, do pravog obrazovanja? Škole su jedan od načina. U školama se uči i kako treba učiti, i šta treba učiti. Ali i škole imaju svoje nedostatke. Albert Ajnštajn duhovito kaže: „Obrazovanje je ono što vam ostane nakon što zaboravite sve što ste naučili u školi.“ Škole imaju programe onakve kakvi odgovaraju njihovim financijerima. Nekada se u školama učilo da je Zemlja ravna ploča i da se Sunce okreće oko Zemlje. I danas se u svijetu u nekim školama uči da je Bog sve stvorio, a u nekima da Bog ne postoji. Zato treba učiti i izvan škole, koristiti vlastiti razum i donositi vlastite zaključke, kako na temelju svojih iskustava tako i tuđih.

Učiti se može čitajući, gledajući, slušajući druge. Provjeravajući i sumnjajući. Ponavljajući i utvrđujući naučeno dok ne postane trajno, ili bar dugotrajno. Ali ono što svakako ubrzava i olakšava proces učenja je postavljanje pravih pitanja. Zašto se nešto desilo baš u tom trenutku? Šta se još dešavalo u to vrijeme? Zašto se desilo u tom mjestu, a ne u nekom drugom? Ko je sudjelovao u događaju, a ko nije? Zašto jest ili zašto nije? Postavljanjem takvih pitanja usmjeravamo se na traženje i pravih, konkretnih odgovora.

Kad su moja djeca bila mala, uvijek sam ih „gnjavio“ takvim pitanjima. Možda sam i pretjerivao u tome, ali želio sam ih navesti na dublje razmišljanje o svemu o čemu govore i na pronalaženje rješenja. Kad mi spomenu loptu, a ja ih pitam: „Šta je to lopta?“ dijete treba smisliti na koji način će mi objasniti. Kada mi kažu da lopta skače, ja ih pitam zbog čega, pa im je to novi problem – kako objasniti, i tako dalje.

Postavljanje pitanja je toliko važno da su u nekim strukama uveli i pravila, poput „Zlatnih pitanja“ u kriminalistici, koja se uvijek postavljaju i na koja se traži odgovor. Kada se postave ova pitanja i na njih dobiju odgovori, slučaj je riješen. Ta pitanja su uglavnom: Šta se dogodilo? Ko je počinitelj? Kada je učinjeno kazneno djelo? Gdje? Zašto? Čime? S kim? Ko je oštećen? Ko je od toga imao koristi? Odgovarajući na ova pitanja ne gubi se vrijeme niti trud na nevažne stvari i brže i uspješnije se stiže do cilja.

Ako, recimo, kod liječenja neke bolesti, postavite sebi pitanje koji bi lijek mogao izliječiti tu bolest i uložite sve na isprobavanje raznih lijekova, to može koštati mnogo i vremena i truda i novaca, a i ljudskih života, i ne dati rezultat. Ali ako postavite pitanje šta je uzrok bolesti, pa se usmjerite na istraživanje uzroka, moguće je da ćete mnogo brže i jeftinije doći do rezultata. Uvijek treba krenuti od pitanja, i ako ih dobro formuliramo, veće su nam šanse za uspjeh. Lu Holc bi rekao: „Nikad ništa nisam naučio pričanjem, nego postavljanjem pitanja.“

„Ko pita – ne skita!“ Ako se pitamo, tražit ćemo i odgovor, a onaj ko ne pita, do odgovora može doći samo slučajno.