U službi nepravde

Bosansko selo

„Kao da je u historiji bilo Sile, koja nije umjela da svoje nasilje obrazloži vlastitim Pravom, i to Pravom koje je nametnula tuđem Pravu po Pravu Jačega. U odnosu spram ostalih snaga kojima je okruženo, na čemu bi jedno pravo moglo da postoji , ako ne na Sili.“ (Miroslav Krleža 1960. godine, Panorama pogleda, pojava i pojmova, NIŠP „Oslobođenje“, 1975)

Ako je neko u istoriji bio, gotovo konstantno, izložen nametanju prava silom i ignorisanju njegovih prava, to su selo i seljaci. Ne upuštajući se u dokaze iz starijih istorijskih razdoblja, i oni koji su u domenu moje dokumentacije i sjećanja, potvrđuju konstataciju navedenu na početku ovog poglavlja.

Takozvani socijalistički period vladavine na ovom prostoru karakterističan je po velikim i uglavnom neuspješnim eksperimentima usmjerenim na razvoj sela i poljoprivrede. Njihovi autori pozivali su se na interes sela i seljaka, ne držeći do njihovog mišljenja, a rješenja su nametana zakonima i odlukama, odnosno silom. Posljedice pogrešnih odluka i mjera nisu snosili njihovi donosioci nego oni u čijem su interesu navodno preduzimane.

Agrarna reforma, nacionalizacija, smanjivanje zemljišnog maksimuma, obavezni otkupi poljoprivrednih proizvoda, prisilno uključivanje u seljačke radne zadruge, ukidanje zadružne svojine i oduzimanje zadružne imovine, zapostavljanje privatnog sektora, stalne reorganizacije i transformacije u poljoprivredi i na selu – sve to zajedno – obilovalo je nepravdama prema seoskom stanovništvu. Uz masovnije zapošljavanje tokom procesa industrijalizacije zemlje, to je jedan od razloga brzog napuštanja sela kao mjesta rada i življenja.

Nekoliko decenija stalno, nerijetko i olako, donosile su se odluke o zaposjedanju poljoprivrednog zemljišta za izgradnju raznih objekata: elektroprivrednih, industrijskih, trgovinskih, infrastrukturnih, komunalnih i drugih. Procjenjuje se da je time ukupna površina poljoprivrednog zemljišta u Bosni i Hercegovini smanjivana za oko pet hiljada hektara godišnje. Takva praksa nije napuštena ni u sadašnjem političkom sistemu.

Odnos države prema selu i seljacima u visočkoj opštini takođe potvrđuje izrečene ocjene o učinjenim nepravdama. Mada sam na početku svog radnog vijeka bio službenik bez ovlašćenja, nezadovoljan sam činjenicom da sam, početkom šezdesetih godina prošlog vijeka, bio u „službi“ nepravde prema seljacima iz mog kraja.

Umjesto da podstiče razvoj voćarstva na posjedima seljaka, država je 1962. i 1963. godine bila zaokupljena podizanjem voćnjaka u društvenom sektoru. Namjeravano je da se u visočkoj opštini podignu dva voćnjaka: jedan na površini od pedeset a drugi na sedamdeset hektara. Prvi je trebalo podići u selu Čekrčići a drugi na Golom brdu. Zemljište na Golom brdu bilo je u društvenom, a u Čekrčićima u privatnom vlasništvu.

Mada je bilo logično da prioritete dobije podizanje voćnjaka na zemljištu u društvenom posjedu, vlast je nastojala da prvo otkupi zemljište u Čekrčićima, opsjednuta tadašnjom političkim gledištem da, po svaku cijenu, treba osnažiti društveni sektor. Kako je to bilo selo u kojem sam rođen i imao određeni ugled i povjerenje među mještanima, bačen sam u „vatru“ ubjeđivanja vlasnika da prodaju svoju zemlju. Bio sam u nezavidnoj situaciji da ubjeđujem svoje školske drugove i njihove roditelje. Utvrđene su i otkupne cijene: dvanaest do četrdeset osam hiljada dinara za jedan dunum. Ilustracije radi, moj mjesečni lični dohodak (plata), kao mladog agronoma, iznosio je tada oko četrdeset hiljada dinara. Moji šefovi i opštinski politički funkcioneri stalno su insistirali da ubjeđujem svoje seljane. Gledano sa duže vremenske distance, argumenti su bili prilično neuvjerljivi, da ne kažem banalni, jadni. Trebalo je objašnjavati da je to u velikom društvenom interesu, da će doprinijeti razvoju sela, da vlasnici trebaju pokazati svoju političku svijest i patriotizam. Posebno se to odnosilona članove Saveza komunista. Kada to nije bilo dovoljno, najavljivano je da će se izvršiti eksproprijacija a onda bi zemlju mogli izgubiti, i to po znatno nižim cijenama.

Mještani Čekrčića bili su mahom zaposleni u raznim preduzećima odnosno posjedovali su tzv. mješovita gazdinstva. Znači da su sticali prihode iz radnog odnosa i iz poljoprivrede. Oni sa većim prihodima van poljoprivrede lakše su se odlučivali da prodaju neku svoju njivu. Pravi poljoprivrednici teže su donosili takve odluke. U cjelini gledano, i pored svih nastojanja, nije otkupljeno dovoljno zemlje za podizanje planiranog voćnjaka. Moj ugled i uticaj u selu znatno su opali. Kasniji, još nekorektniji postupci vlasti prema meni, kojima sam se uzaludno suprotstavljao, tome su još više doprinijeli.

Javila se nova inicijativa: izgradnja peradarske i svinjogojske farme u Mokronoškom polju. Opet na zemljištu u privatnom posjedu. To je veliko polje uz put Visoko – Kakanj, površine oko 140 hektara. Bilo je u vlasništvu stanovnika Buzić Mahale i okolnih zaseoka. Svi vlasnici bili su protiv oduzimanja zemlje i izgradnje tih objekata, što se posebno odnosilo na svinjogojsku farmu.

Investitor objekata bio je tadašnji Industrijsko poljoprivredni kombinat Sarajevo (IPK). Opština Visoko donijela je odluku o postojanju društvenog interesa za eksproprijaciju zemlje u Mokronoškom polju za izgradnju te dvije farme. Prvo je utvrđena otkupna cijena zemlje od sedamdeset hiljada dinara po dunumu, tako da nisu eksproprisane nego djelomično otkupljivane zemljišne parcele vlasnika koji su se odlučili za prodaju. Ostalo zemljište je eksproprisano, s tim što je to prvo učinjeno za Farmu brojlera.

Ponovo mi je bila dodijeljena nezahvalna uloga. Kao radnik Kombinata, imenovan sam za člana komisije za eksproprijaciju. Pri eksproprijaciji zemlje za izgradnju Farme brojlera to je bilo kolikotoliko snošljivo.

Međutim, eksproprijacija zemlje za izgradnju Farme svinja nailazila je na opravdano nezadovoljstvo i veliki otpor seljana u Buzić Mahali. Otpor je bio opravdan i trebalo je da bude shvaćen i uvažavan, jer: vlasnici zemlje bili su isključivo Muslimani; na starim temeljima, u selu je izgrađena nova džamija, čijem je otvaranju prisustvovalo okopetnaest hiljada vjernika, a džamiju je nekoliko puta posjećivao i tadašnji reis; trebalo je uvažavati vjerska osjećanja Muslimana, a postojala je mogućnost pronalaženja neke druge lokacije za svinjogojsku farmu, poput Golog brda ili zemlje u Dobrinju koja je bila u društvenom vlasništvu. Od izgradnje voćnjaka na Golom brdu već se bilo odustalo, pa je to, mada nešto skuplja varijanta, bilo izvodljivo. Uz redukovanje projekta, i Dobrinje je bilo prihvatljiva lokacija.

Zašto sve ovo nije sagledavano i uzimano u obzir 1964. godine? Zašto to nisu imali u vidu: Nail Bato Alajbegović, tadašnji generalni direktor IPK-a; Ismet Pinjo, sekretar Opštinskog komiteta Saveza komunista; Maksim Balorda, predsjednik Opštine; Nikola Radosavljević, predsjednik Opštinske organizacije Socijalističkog saveza, i institucije kojima su bili na čelu? Nažalost, oni više nisu među živima, pa će pravi odgovori izostati.

Kao jednom od operativnih izvršilaca tadašnjih političkih i poslovnih odluka, čini mi se da uzroke treba tražiti u dominantnoj političkoj, a time i državnoj, orijentaciji na širenje društvenog sektora poljoprivrede nauštrb privatnog; traženju lokacije koja će naizgled biti jeftinija i u dominantno ateističkom neshvatanju vjerskih osjećanja uopšte, a u ovom slučaju mještana Buzić Mahale i okolnih zaseoka.

Postupci eksproprijacije zemlje za svinjogojsku farmu praćeni su pojedinačnim i opštim nezadovoljstvom, protestima, brojnim sastancima, žučnim raspravama i odugovlačenjima. Bio sam u središtu tog košmara: mlad čovjek, srpske nacionalnosti, ekspropriše zemlju muslimanskih vlasnika za izgradnju svinjogojske farme!? Nešto zemlje je otkupljeno, veća površina je eksproprisana. Zaposliće se domaće stanovništvo – bio je jedan od argumenata Opštine i Investitora. Sagledavan je socijalni položaj domaćinstava kojima je oduzeta zemlja, utvrđivani su prioriteti i pravljeni spiskovi osoba koje je trebalo zaposliti u svinjogojskoj farmi.

Bez obzira na to što je zaposlenje u blizini mjesta stanovanja bilo vrlo primamljivo, zbog vrste tog posla, razumljivo je da od muslimanskog stanovništva sela ono nikad nije prihvaćano sa zadovoljstvom. Sličan odnos imali su čak oni koji su se zaposlili, kao i stanovništvo u cjelini. Izgradnja ove farme bila je nesumnjivo pogrešna politička odluka. Vrijeme koje je uslijedilo pokazalo je da je ta odluka bila pogrešna i uposlovnom pogledu. Šteta je pričinjena vlasnicima zemljišta, cijelom selu, pa i društvenoj zajednici u cjelini. Malo je izgleda da se ona na neki način ublaži. Ovo kazivanje skroman je pokušaj da se, barem naknadno, naznače zablude zbog kojih su oštećeni vlasnici zemlje u Mokronoškom polju.

I autor ovog zapisa nosi neprijatne utiske i posljedice okolnosti da je bio u službi nepravde koja je učinjena vlasnicima zemlje u rodnom selu i Mokronoškom polju. Otkupljena zemlja u mom selu plaćena je upola manje (i jeftinije) nego ona otkupljena ili eksproprisana u Mokronoškom polju. Tako su odlučili funkcioneri Opštine i Kombinata, ne vodeći računa o ranijim zajedničkim dogovorima koje sam morao realizovati. To su mi moji seljani, pa i prijatelji, dugoročno zamjerili.

Ni vlasnicima oduzete zemlje u Mokronoškom polju nisam ostao u lijepom sjećanju. Kada su održavani kandidacioni zborovi u ovdašnjim selima, na pominjanje mog imena i prezimena, nerijetko se čulo objašnjene: „To je onaj što nam je oduzimao zemlju za izgradnju svinjogojske farme.“ Treba li dodati da tu nikad nisam imao nikakvu podrške. Opravdano. Može mi se postaviti pitanje: zašto si radio poslove koje si smatrao neopravdanim, zašto nisi dao otkaz? A to bi tražilo šire objašnjenje. Umjesto njega, dovoljno je reći kako bi davanje otkaza u tadašnjim društveno-političkim okolnostima značilo dugoročni gubitak zaposlenja i izvora egzistencije. Nisam imao snage suočiti se s takvim iskušenjem u vrijeme kada sam započinjao vlastiti porodični život.

najnoviji najstariji najviše ocjenjeniji
Obavijest
Piretis
Gost
Piretis

Lijepo je vidjeti kad čovjek prizna svoje greške i zablude. Za to nikad nije kasno. Od toga je još ljepše kad oštećeni, onaj koji je trpio nepravdu ili štetu oprosti.
U prošlom sistemu mojima je činjena nepravda. Takav je bio “vakat”. Ali su oprostili, oprostili zato što se mora i što je sa osjećajem da mi je učinjena nepravda teško stalno živjeti.
Ljudi griješe. Griješe svjesno, slučajno ili zato jer misle da drugačije ne može. A vlast griješi jer može, jer joj nitko ništa ne smije a ponekad griješi zbog brzopletosti. Cijenu tih pogrešaka obično plate mali službenici koji samo rade svoj posao. Na njih se sruči sav bijes i vika i još ih doživotno grize savjest.
Zato je dobro, ako već ne možemo zaboraviti, barem oprostiti.

Siniša
Gost
Siniša

Mene čudi da ti ljudi što su bili protiv farme svinja nisu završili na Golom ostrvu ili nisu troeli neke sankcje…ipak za ono doba insistirati na vjeri je bila reakcionarna ideja.

Piretis
Gost
Piretis

@Siniša- Nije ondašnja vlast uvijek, dapače rijetko je, činila nepravdu nekoj skupini zbog zloće nego zbog šeprtljavosti. Ako je trebalo izgraditi dvije farme, farmu pilića i svinja, mogle se bez puno problema jednu (ovu svinjogojsku) smjestiti kraj kršćana a drugu (pilići) kraj muslimana. Tada to nikom ne bi bio trn u oku. Ali eto, nekom padne na pamet da stvar mora biti točno takva, a poslije je teško ispravljati krive drine.

Siniša
Gost
Siniša

Nema to veze sa tim šta je kome palo na pamet….to je tada bilo nazadno i to su htjeli dokazati. Zamisli onda Agrokomerc, Jugoslvenski gigant.

shumadinac
Gost
shumadinac

“Socijalizam je dokazano loš sistem”. Drugi su išli još dalje i tvrdili da je došao “kraj istorije”, da se više ništa neće menjati što znači da se o socijalizmu neće ni razmišljati.

Tačno je da je socijalizam imao loših tačaka a ovaj tekst odlično objašnjava neke od njih. Tako su partijski funkcioneri “bili bogovi, gospodari naših mišljenja, želja a samim tim i sudbina”. Znači kao “najpametniji” nisu imali šta da bilo koga pitaju već su donosili odluke “u interesu naroda”. Da su zaista bili najpametniji to opet ne znači da su SVE najbolje znali – takvi ne postoje a dobro znamo (i u tekstu je pokazano) stepen njihove sposobnosti.

Kada ljudi razmatraju dostignuća socijalizma po pravilu ignorišu profil ljudi koji ga je “sprovodio”. Bili su to ljudi slabog obrazovanja i nedovoljnog znanja koji su postali vrlo moćni i tako se našli u “zamci ljudske prirode” – moćni ne žele da priznaju da ima neko bolji od njih čak kada i sami vide da je tako što uglavnom dovodi do inata i represije prema onima koji pokažu da su bolji. Tu dolazimo do paradoksa: socijalizam je napredovao u početku uprkos neobrazovanom vođstvu da bi sve više propadao kako su stručnjaci osvajali čelne pozicije. Opet mnogi ovo pogrešno tumače kao nedostatak socijalizma a i dalje se radi o psihologiji – stručnjaci su bili dovoljno pametni da shvate da ne smeju da se suprotstave nadređenima bez obzira koliko nadređeni grešili, brzo su usvajali filozofiju “veži konja gde gazda kaže pa nek crknu i konj i gazda” i na kraju potpuno zapostavljali interese društva baveći se samo svojim interesom. Disciplina je popuštala da bi 80tih sve otišlo van ikakve kontrole… Sve bi se to izbeglo da je narod imao značajnu ulogu u odlučivanju ali sa pravima I ODGOVORNOSTI a ne kao u samoupravljanju – uništiš preduzeće a država pokriva gubitak i nisi te na leđima “iako si odavno leš”.

Siniša je dao odličan primer kako planska privreda može uspešno da funkcioniše. I Kina radi isto samo što nema prirodne resurse kao Rusija a sa razvojem naoružanja (obrazovanjem stručnog kadra) kasni. Dakle, državno kontrolisana privredda može uspešno da funkcioniše ukoliko je vode sposobni ljudi, potrebno je pronaći i postaviti takve ljude… ali to je tema za neku drugu priliku.

Maja
Gost
Maja

socijalist. planska privreda = drzavna hijerarhija, mijesanje u sve, pojedinac se gubi, nema veze sa potrebama i promjenama na trzistu, korupcija, stagnacija.
trzisna privreda = konkurencija, brzo prihvacanje promjena i potreba trzista. odrzala se do danas.
uz to ide i socijalna trzisna privreda sa kakti vise prava radnika i konzumenata ( koja se bas zbog globalizacije takodjer raspada).
gotovo sve socijalist. drzave, iako su odustale od drzavne kontrole, danas grcaju u dugovima. ne samo spanjolska, italija, francuska, grcka, vec i jedna austrija kojoj su drzavne firme popile dobar dio poreznog novca, sa 300 mrd duga. danas plansku privredu sprovode uglavnom sjev. koreja, kuba, kina. da li kineski bdp ista govori i o kvaliteti zivota tamo? o karakteru tog drustva? kineska privreda takodjer pokazuje znakove stagnacije, zato se prebacila na tehnol. izume. najbolji pokazatelji su tamo bas mali i srednji sektor, gdje se drzava ne uplice previse. rusija vise nije planska, vec trzisna privreda u fazi razvoja. vlada je cak poklanjala zemlju, ili jeftinije prodavala, samo da se tu radi. prima rado investore izvana o gotovo svatko sposobniji moze tamo otvoriti biznis.
kako sam ja kao kupac imala mogucnosti iskoristiti trzisnu privredu? dodjem u ducan namjestaja i velim, kupujem ormar, krevet, madrac, komodu. dajte mi povoljnu ponudu. musterija sam. i dobijem povoljnije. onda kasnije, uzimam ovu izlozenu kuhinju, kupila sam vec to i to, dajte mi rabat. i dobijem vise stotina € jeftinije, pa kasnije tako dalje. nije isto jel kupis 1 kom ili vise komada necega. tako i u apoteci, kod kupnje auta, osiguranja i sl. u jugo sistemu nezamislivo. imas jednu cijenu sa cak vise kvaliteta, pa plati. jel danas na balkanu zamislivo da putem interneta otvoris firmu za pola sata, sa godinu dana gratis pratnje? ili kupujes direktno kod seljaka, gdje su preprodavaci manjina?

Helena
Gost
Helena

Iz ličnog iskustva i promatranja sveta, mislim da su naši strahovi naši najveći neprijatelji. Strah dolazi iz nedostatka vere u sebe, svoje potencijale, koji se projektuje na nepoverenje prema ljudima, životu, bogu… Mnoge bi smo stvari drugačije birali, drugačije uradili da smo manje strahovali. Čovek uči i osvešćuje se, manje ili više, dok je živ. Neki su izbori manje, neki više fatalni po nas i druge i nekad je posledice teško ispraviti. Ipak smo mi samo ljudi. Možda pamtimo, ali imamo i sposobnost osvešćivanja i sposobnost praštanja. Sebi je takođe potrebno oprostiti, jer kad bi čovek znao gde će pasti seo bi. Ali u svim pričama o dva čoveka obojica donose izbore i svako je odgovoran za svoje postupke. Ti misliš, Savo, da si morao postupati kako jesi. Oni će reći da su takođe morali. A niste, alternativa uvek postoji, al se ljudi plaše težeg puta, i za svoje greške uvek im je lakše naći krivca u drugima, nego u sebi. Za to tebi nisu krivi drugi, a ni njima ti. Ni prvi ni poslednji.

Son of Alerik
Gost
Son of Alerik

Priča je ogledna, govori o tomu kako se održavaju, kako funkcioniraju i zašto propadaju autoritarni sistemi. Autoru ne pomaže u pokušaju pranja savjesti ni citiranje Krleže na početku, kako je pravo u sili, a sila definira što je pravo.
Upitamo li se kako je moguće da sistem traži svoje napredovanje kroz činjenje nepravdi prema svima izvan ideološke orbite na vlasti, u gornjem tekstu ćemo naći objašnjenje. Zove se ucjenjivost. Ako ne radim ono što od mene traže da radim, dobiti ću otkaz. Ne samo otkaz, nego ću dobiti i trajnu zabranu ikakvog zapošljavanja.Neću imati od čega živjeti. Ako još imaš obitelj, onda se tvoja ucjenjivost najmanje množi s faktorom djece pa na kvadrat.
Svakoj ideologiji je kamen u cipeli neovisni pojedinac. Nije li ovisan o sustavu, može biti samo neprijatelj sustava. Radnička klasa (u ondašnjem besklasnom društvu) i radnici danas su ovisnici, time i vojnici sustava. Samo što je to zbog mogućnosti iseljavanja manje vidljivo.
Seljaci su uvijek smetali, naročito oni neovisni.
Kako je moguće da danas, nakon 30 godina još uvijek netko glasa za HDZ, odgovor ćemo također pronaći u ucjenjivosti. Samih državnih zaposlenika ima više od 300 000, oko pola milijuna je onih koji su u invalidskoj mirovini, ove ili one vrste, oko 100 000 ljudi je u mirovini po posebnim pravilima. S 800 000 glasova se osvaja vlast.
Govoriti o svojim greškama i ne baš časnim radnjama, kao što čini autor u tekstu ga ipak koliko toliko amnestira od odgovornosti, netko drugi bi svoju ulogu (u održavanju sistema) prešutio.

Siniša
Gost
Siniša

Zašto pranje svijesti, da nije on uradio uradio bi neko drugi a možda bi bilo i gore po njih. Razgovarao sam sa desetinama poznanika i svi do jednog bi se vratili u ono doba “ucjene”;ono vrijeme radničke klase staviti u ravan sa današnjim vremenom je krajnje neuspješam pokušaj pravdanja frustracije sa onim vremenom.
Seljak sam, otac nas je odgajao a nikda nije bio u firmi što je ogromna greška bila;odlično znam šta je država bila prema seljacima a šta radničkoj klasi a šta danas li to šta ti pokušavaš taviti u isti koš je krajnje apsurdno.

shumadinac
Gost
shumadinac

I ja se Siniša odlično sećam tog vremena, posebno onoga što mi se nije sviđalo. Ljudi često zaboravljaju loše stvari a u sećanju ostaju lepe. Da li se sećaš da je polovan auto kod nas koštao 10 000 dem dok je na Zapadu isti takav bio ispod 1000? Da li se ćaš da je i elektronika bila 10x skuplja – a primanja 10x manja??? O privatnom sektoru da ne govorim, mogao bih napisati roman – od opstrukcije do korupcije.

Zašto Rusi i Kinezi napreduju? Zato što sve pamte, uzimaju najbolje a greške ne ponavljaju – jednostavno, zar ne?

Siniša
Gost
Siniša

Ne sikiraj se Šumadinac, ja daleko bolje živim danas sa mnogo manje rada,ja ne radim niti se patim ni četvrt koliko su moji roditelji imali patnje i muke;zato si Stojadina, Golfa, Renoa 5 mogao bez problema kupiti,stanovi, doplatci, ljetovanja, plata, BEZBRIŽNOST i svašta nešto (elektronika je bila i vani skupa)….želim reći, ne pamtim ja onaj sistem po nekom do dobrom životu ali kada se sjetim da nas je mobilizacija zatekla u žetvi žita, svi onako veseli i raspjevani a dolaze pozivi onda mi nekako mio onaj sistem kada se sjetim kako se sve radilo sa elanom i ojesmom.

Siniša
Gost
Siniša

Da…slažem se sa zadnjom konstatacijom;pametan čovek uči na greškam a dalabu ih ponavlja.

prije
Gost
prije

Zašto se na skoro svaki komentar mora javiti netko sa hrpom laži i gluposti kao sada ti shumadinac? Koliko je ljudi bilo pod ovrhama u ono vrijeme koliko je ljudi ostalo bez kuća i stanova zbog stranih banaka, samo da ti jedan primjer navedem, znam čovjeka koji je u tom mraku na mandarinama zarađivao godišnje 100 000 DM ( njemačkih maraka) danas ih mora gledati kako trunu ili ih poklanjati .

Mucke
Gost
Mucke

Kolega,ja se sjecam da je sredinom 80-ih novi Yugo 55 kostao 4200 DEM(oko 9 prosjecnih placa) ,novi Renault 5 6500 DEM(oko14 prosjecnih placa) te novi Golf oko 10000 DEM (oko 20 prosjecnih placa).Pokusajte sami izracunati koliko prosjecnih placa danas trebate dati za inacice istih automobila!O elektronici ne zelim pricati da ne duljim.Da je tada bilo losih odluka drzavnog vrha nije tajna,pogotovo u poljoprivredi,ali primjeri i brojke koje ste naveli pokusavajuci podebljati argument su potpuno promaseni.
Da ne spominjem da tada nije bilo moguce ,radi kupnje automobila,dozivjeti “Osobni bankrot” ,biti “ovrsen i ostati bez jedine nekretnine ” ili ” izgubiti posao radi reformi i restrukturiranja”.

Lucija
Gost
Lucija

Mene to podsjeća na one tvrdnje da se ‘moralo’ biti u Partiji.
Sorry, nije.
Ako si htio biti neki diša, onda se moralo.

tihobl
Gost
tihobl

Prica ne govori o autoritarnim sistemima, vec o tome da je uvijek isto. Prije su postojali PIK-ovi koji su bili domace kompanije. Ponasali su se kao sve kompanije, sebicno, gledjuci samo svoj interes. Imali su podrsku politicara. I sad je isto, dosle su strane kompanije koje gledaju samo svoj interes i imaju politicare u dzepu.

Siniša
Gost
Siniša

Zadruge, PIKovi, kooperanti….svega je bilo, moglo se živjeti u svakom slučaju a ko je znao bio je gazda;radnicima je bilo daleko lakše, država je baš obraćala pažnju na njih tako da je krajnje apsurdno reći da su bill ucijenjeni kao danas.

Lucija
Gost
Lucija

Ti isti radnici stvarali su dohodak. Iz kojeg se uplaćivalo, npr za zdravstvo i školstvo.
Koliko su plaćali seljaci ili ‘gastarbajteri’?
Nedavno sam imala jednu takvu diskusiju: tata je radio u Njemačkoj i izgradila se kuća.
Njegovih 6 djece je ostalo živo, zdravo i školovano.
Tko je sve to platio?

Siniša
Gost
Siniša

Hm…a šta misliš kako su seljaci imali zdravstveno?

Helena
Gost
Helena

Školovanje i zdravstvene usluge su bile besplatne za sve, osim gastarbajtere i njihove porodice. Zdravstveno osiguranje njihovog oca gastarbajtera važi i za maloletnu decu i suprugu. Naše socijalno osiguranje skida sredstva sa njegovog osiguranja u Nemačkoj. Udžbenike, sveske, školski pribor, ekskurzije plaćao je otac. Besplatna letovanja, zimovanja, na koja su mnoga deca išla kolektivno za tu decu nisu važila. Itd. Uz to, unosio je devize, novac koji je zarađivao tamo trošio se uglavnom ovde. To je moje iskustvo, jer moji su bili gastarbajteri, otac do penzije, a mama do moje desete godine, nakon čega se vratila i bila sa mnom.

Maja
Gost
Maja

a zasto mogu te strane kompanije u jednoj hrvstskoj, bosni i rumunjskoj ( koja je takodjer izgubila polja), a ne u jednoj ” crvenoj” austriji. zasto je nutela ( primjer) tako lose kvalitete u hrvstskoj i rumunjskoj, a ne u austriji, ili drugdje sjevernije? jer su vec naucili bili podanici- poslusnici, jer nisu nista bili naucili o vlastitoj odgovornosti ( tabu, nepoznanica u ” sistemu ” i zbog opce korupcije, tipicne za sistem. koncerni nisu socijalne sluzbe vec gledaju svoj profit. tko si dozvoli, dozvoli. molim lijepo, sluga sam pokoran, hvala lijepo….kao sado-mazo. i na koncu, ljudi iz tog sistema i dalje drze üoluge moci, pa ti sad napreduj. zasto moze jedna ceska?

Lucija
Gost
Lucija

Poznati su mi slučajevi iz društvenih znanosti, iz kojih su neki morali izaći.
Tek kad se dobije uvid u mišljenje obje strane – u ovom slučaju poznavala sam oba čovjeka, može se donijeti neka prosudba. “Neuvažavanje znanstvene argumentacije” neki su nazivali – ne uvijek opravdano – ‘ideološkim razlikama’. Ipak nije bilo problema da pronađu posao u gospodarstvu.
Za razliku od danas.
Doduše, pitanje je jesu li ovi danas uopće sposobni izaći na tržište.

don
Gost
don

Seljak je žilavi stvor, Kurosawa ga je najbolje opisao u 7.samuraja, plač,nemoć, sažaljenje, a na kraju bitke otvara se sake:) Tko je uzgojio svoj bio paradajz i probao ga zna da je u “drugom svemiru”.

ewkmfvrjoewnvnqewrvnqewvw
Gost
ewkmfvrjoewnvnqewrvnqewvw

Savo sjedi pet, podsječaš me na Ivu iskrenošću i plemenitošću.

Siniša
Gost
Siniša

Mene samo jedno interesuje…kako čoveče sačuva živu glavu, mislim u zadnjem ratu!
Elem….
“”… Rusija je postala jedna od vodećih zemalja po pitanju izvoza ribe, suncokretovog ulja, a polako ali sigurno izbija na vodeća mesta po pitanju izvoza proizvoda od živine, mlečnih prerađevina, ali i slatkiša.

„Sa sigurnošću možemo reći da je Rusija povratila status agrarne zemlje. Ko bi još pre pet godina mogao da kaže da će izvoz agrarnih proizvoda prestići izvoz naoružanja? Međutim, to se dogodilo prošle godine, ukupno je izvezeno proizvoda u vrednosti od 25,9 milijardi dolara, što je 20 odsto porast u odnosu na 2017. godinu“, istakao je.

Patrušev je dodao i da je pred Rusijom sada ambiciozan cilj – da se izvoz do 2024. godine poveća na 45 milijardi dolara godišnje.

„Potencijal postoji, potrebne su tehnologije i mehanizmi državne pomoći, međutim najbitnija je potražnja koja se osigurava visokim kvalitetom“, zaključio je.””

28.juni
Gost
28.juni

Kada KRIVDA zavede PRAVDU bude ovako…

Šok
Gost
Šok

Zašto ne pišeš o herojima koji su zadužili čovječanstvo sa svojim djelima i životom?

POVEZANE VIJESTI

Izbornik