Uh što smo se osramotili

Košarkaš

Jedan momak iz Bosne, veliki ljubitelj sporta, bio je na školovanju u Osijeku. Slobodno vrijeme je uglavnom provodio na obližnjem igralištu zajedno sa svojim prijateljem koji je također bio veliki zaljubljenik u loptu.

Sve su im igre išle od ruke, ali najviše su igrali košarku. Imali su i dva „ljuta protivnika“ sa kojima bi najčešće odmjeravali snage na igralištu. I tog dana su poslije predavanja otišli na igralište nadajući se da su „ljuti protivnici“ već tamo i da će ih ponovo dobro isprašiti u novoj partiji basketa. Ali na na igralištu su bila samo neka dva starca koji su malo pričali malo dodavali loptu jedan drugom. Mladi Bosanci su našli svoje mjesto pod drugim košem, malo se zagrijali, ali „ljutih“ nigdje nije bilo. Onda se jedan od njih, više u šali, obratio onoj dvojici staraca:

„Nisu nam došli protivnici, želite li možda vi odigrati sa nama jednu partiju basketa?“ Starci su se pogledali, ovlaš, činilo se otužno, osmijehnuli se i rekli: „Može“.

Mladići su se već zastidjeli što su im tako nešto i predložili, jer kad bolje pogledaju i izračunaju, čini im se da bi im ovi mogli biti djedovi, triput su stariji od njih. Možda je bilo pošteno reći da se razvrstaju – jedan stari i jedan mladi protiv druge dvojice istih takvih, ali ovako – stvarno nije bilo fer. No, kako su starci pristali bez „cjenkanja“, jedino što su mladi sada mogli to je bilo da su im velikodušno poklonili prvu loptu, da starci krenu s igrom.  I posluži starce sreća: jedan se vješto otkri, drugi mu doda loptu, i ovaj je ubaci u koš „bez kosti“, kao kakav pravi igrač. Ponovo je bila njihova lopta, i sve se ponovi. Treći puta uz neku novu finesu ponovo postigoše koš.

E, sad se mladima činilo da se već i oni mogu uključiti u igru, ali im to ne pođe za rukom. Pokušaše i ozbiljnije, ali opet bez uspjeha, sve u svemu, nisu se dobro ni okrenuli, a već su izgubili. Zato odlučiše drugu partiju zaigrati ozbiljnije. Ali rezultat je bio više nego jadan po njih. U treći pokušaj odlučiše ući sa svim svojim znanjem, voljom i sposobnostima, čak pokušavajući i pomalo prljavom igrom dočepati se lopte i tako postići častan rezultat. Ali dvojica staraca su bili kao supermeni. Jednostavno, sve im je polazilo za rukom, ubacivali su u koš sa svih pozcija kao da su im ruke programirane, mladići su se od njih odbijali kao o stijene, a starci su uz to bili potpuno ravnodušni, kao da im taj meč ne znači baš ništa u životu.

Nikada nisam saznao kojim rezultatom su završena ove tri partije basketa, jedan od momaka koji su izgubili kad mi je ovo pričao rekao mi je da mi „ne želi priznati tu sramotu“, ali mi je samo rekao da nikada u životu nije bio tako nadigran, tako osramoćen. Bilo kako bilo, nakon trećeg pokušaja mladići su se predali, čestitali protivnicima i rekli da su se toliko osramotili da nikome neće smjeti reći kako su ponižavajuće izgubili. Da su poraženi od kakvih „pravih“ igrača, pa hajde-de, ali od dvojice staraca! „Svi bi nam se smijali“, odmahujući rukom govorio je. „Možda vam se neće smijati ako im kažete da ste izgubili od Praje i Kiće“, šeretski mu namignu i prišapnu jedan od staraca.

Mladići su se samo zgledali, ta imena im ništa nisu značila, okrenuli su se i kao pokisle kokoši otišli u svoju sobu u domu. Ipak ih je nešto kopkalo pa su pitali portira, prvog starijeg čovjeka koji im je bio pri ruci. „Možda mislite na košarkaše, Dalipagića i Kićanovića? Oni su vam danas u Osijeku“, kao iz topa im je on odgovorio. „Ne znamo, možda…“, bili su zbunjeni. Nikad nisu čuli za njih. Onda im je portir rekao kako su to bili najbolji igrači na svijetu, osvajači zlatnih medalja, i evropskih i svjetskih i olimpijskih, i to više puta. Da su to bili „vanzemaljci“ u košarci. Mladići su se tek tada osjećali osramoćenima. Hajde što tako izgubiše, ali zar je moguće da oni, zaljubljenici u košarku, nisu znali, nisu nikada čuli za ove ljude? Brzo su potrčali na igralište da isprave šta se ispraviti može, ali Praje i Kiće tamo više nije bilo.

Dragan Kićanović - Dražen Dalipagić
Dragan Kićanović – Dražen Dalipagić

Svidio vam se članak i
pitate se što možete napraviti?
PODIJELITE ga s PRIJATELJIMA

VAŽNA PORUKA ZA LOGIČARE

Vrijeme uvjeravanja prolazi. One koji ne shvaćaju što se događa, treba ignorirati i ne gubiti vrijeme na njih. Poštene, empatične i logične osobe se trebaju okupiti, bez obzira na osobna uvjerenja i svjetonazore. Osim raskrinkavanja, dolazi vrijeme djelovanja brojnim i legalnim sredstvima u gospodarstvu, zdravlju, autonomiji… U protivnom, sve će nas porobiti.

Pitate se što učiniti nakon čitanja ovog teksta? Jednostavno, šaljite i dijelite tekst poštenim, empatičnim i logičnim osobama. Informirajte bližnje o postojanju portala Logično. Priključite nam se na našem Telegram kanalu tako što ćete kliknuti na Vijesti.  Od danas možete komunicirati i pisati nam u Telegram grupi Zajednica. Budimo složni, mudri i jaki.


Posjetite naš novi video kanal na platformi Odysee i obvezno se registrirajte, kao i najveću arhivu alternativnih video snimaka Jubitu.

*Stavovi izneseni u kolumnama su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Logicno.com

Pretplati se
Obavijest
guest
5 Komentara
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Inline Feedbacks
View all comments
Sovoranola

Košarka? Šteta što se Juga raspala.

mars

Hahahahaha, baš po onoj narodnoj “od stare koke je najbolja supa” ili “bez starca nema udarca”.

jonbonjovi

S vermena na vrijeme mi padne na pamet moj basket sa Miloradom. Cesto smo igrali jedan protiv drugog, ja sam cesce pobjedjivao. Ali igru toga dana necu zaboraviti do kraja zivota, a vjerovatno ni on. Igrali smo na neobiljezenom terenu, ali smo znali odakle se bacaju trice, ali ih nismo… Pročitaj više »

Bilo kuda, kiki svuda

Luna vasa, zlata nasa…
Vrlo dobra kosarka se je igrala i jos se igra na Balkanu…

Ivan orsolic

Autor ovog texta je zaboravio napomenuti da su sve slicnosti sa likovima i dogadjajima iz pravog zivota slucajne. Igrom slucaja poznam ove mladice. Pozz autoru

POVEZANE VIJESTI