Umijeće preživljavanja

Rat u Sarajevu

Puni zamrzivači početkom rata 1992. ulijevali su neko spokojstvo, barem onima koji su se nadali da to neće dugo trajati. Onda je narednih mjeseci počelo nestajati struje. Prvo po nekoliko sati, zatim čitav dan, dva, tri dana…

Neki dijelovi grada ili ulice imale su struju, drugi nisu. Uslijedila je opšta trka u prenošenju zamrznutih namirnica rodbini i prijateljima koji su još dobivali struju. Sve namirnice prevade se u kese i torbe, pa trkom do željene lokacije. Ako ne može stati kod jednih, ideš drugim poznanicima. Ako i kod njih nestane struje, a slučajno stigne kod nas, radnja se odvija u obrnutom smjeru. U međuvremenu, led se topi, namirnice raskravljuju. Kuva se i jede više no što je potrebno samo da se hrana ne baca. Negdje u julu ili početkom avgusta, zamrzivači su bili prazni i posušeni. Zgodna ostava za nešto hrane koja nije bila podložna brzom kvarenju.

Bolje informisani, bliski političkim strankama, koje su više znale o budućem razvoju događaja, obezbijedili su znatne zalihe hrane. Pričao mi je, nakon rata, jedan poznanik da su njegove porodične zalihe bile: pet-šest vreća brašna, po vreća šećera i riže, pedesetak kilograma suhomesnatih proizvoda, desetine litara ulja, dosta tjestenine i graha, stotinjak konzervi, dovoljno raznih začina, zatim, petroleja, svijeća, šibica…

Dok smo porodica i ja konačno shvatili šta se sprema, prodavnice su uglavnom bile opustošene. To što smo imali moglo nam je trajati oko mjesec dana. Doduše, nismo ni imali para za velike nabavke, jer smo u rat ušli sa štednjom od tri hiljade njemačkih maraka. Kasnije smo pomišljali da bi naše veće zalihe svakako bile oduzete prilikom nekoliko pretresa stana koji su vršeni u potrazi na navodno sakrivenim oružjem. Jedan od komšija prijavio me je kao mogućega skrivenog snajperistu, mada sam ja sa svojim „cvikama” teško raspoznavao prolaznike s druge strane ulice.

Najteži period, sa stanovišta ishrane, bio je ljeto – jesen 1992. Blokada potpuna, borbe velike, a humanitarna pomoć nije počela pristizati. Prodavnice su bile uništene, opljačkane ili zatvorene. Umjesto zelene pijace, nastajali su nekakvi „zeleni buvljaci“, gdje se moglo ponešto kupiti. Prodavala se kopriva, listovi rena, po nekoliko listova kupusa, neki list blitve, raštike, maslačka… Sve isključivo za marke po cijenama za plakanje ili smijanje, kako kome.

Neki šverceri sa Stupa donosili su povremeno malo mladog luka, salate, blitve, krompira i mrkve. Ovo su kupovali oni koji su čekali satima i imali čime da plate. Krompir i kupus prodavani su po 20 do 30 maraka za kilogram. Mrkva je prodavana po komadu.

Ratne okolnosti potvrđivale su opravdanost izreke „Sve je hava – hljeb je hrana“. Hljeb udrobljen u neku splačinu uvijek se mogao pokusati. Ali do hljeba se teško dolazilo. Čekalo se satima u redovima. Jedna dodjela ostala je nezaboravna. Dočekao sam svoj red i dobio jednuveknu. Ponovo sam stao na začelje i dočekao drugu. Tako smo radili svi, nekoliko puta, dok hljeba nije nestalo. Donio sam kući tri-četiri hljeba i doživio ovacije.

Hljeb je u „kućnoj radinosti“ pravljen s mekinjama, od samih mekinja ili stočnog brašna. Savremeni nutricionisti bi kazali da je to baš zdravo. Oni ne znaju da smo mi morali prvo prosijavati te namirnice i odvajati mnoštvo crva. Cinici su i tada govorili: „Pa šta, i to su proteini, svakako kukate da nema mesa.“ U potrazi za proteinima, neke porodice su lovile i jele tavanske golubove, ali i završavale u hitnoj pomoći. Oko gomila smeća na ulicama motali su se izgladnjeli psi. Mačke, njihove česte žrtve, oprezno su ih zaobilazile. Nismo čuli da su ove domaće životinje korištene za ishranu. Slušao sam priče preživjelih u opsadi Lenjingrada, gdje su pojeli sve kožno remenje i kućne ljubimce. „Mačke su vrlo ukusne“ – pričala je jedna baka koja je svoga ljubimca žrtvovala za opstanak unuka. Ja ni kuniće nikad nisam volio, jer su me njihove glave neodoljivo podsjećale na mačje. U ratnim okolnostima to mi ne bi smetalo.

U garaži sam imao nekoliko kutija punih suvog, pomalo bajatog hljeba, koji sam uvijek sakupljao za ribolov. Pojeli smo ga do zadnje mrvice. Uz podršku poznanika, kupili smo nešto običnog i stočnog brašna. Mijenjala se hrana za hranu, mada ništa nije bilo višak. Dao sam pet litara benzina za toliko ulja. Prve krizne situacije preživjeli smo zahvaljujući dvama-trima paketima prijatelja ili rodbine. Neke novonikle firme prodavale su robu u takozvanim „paket aranžmanima“. Oni su bili sve manji i sve skuplji. Moralo se uzimati i što ti treba i što ne treba. No ove kupovine su nas nekoliko mjeseci spasavale. Kasnije se ponekad moglo kupiti makarona preko preduzeća a tu su se dobijale i cigarete. Za „šteku” (boks) cigareta valjalo je izdvojiti četiri-pet mjesečnih plata.

Stanje se nešto poboljšalo kada je počela pristizati humanitarna pomoć. Ona je bila skromna, ali presudna. Niko nije znao da li su i kada istekli rokovi trajanja tih namirnica. Takozvani proteinski keks, kojem smo se svi obradovali, bio je proizveden 1964. godine. Neke konzerve ni psi nisu htjeli jesti. Ipak, bez ove pomoći sigurno ne bismo preživjeli. Naravno, sve je to stizalo na „mrvice“. Po osobi: konzerva, kilogram brašna, pola feta-sira, 150 grama šećera, zatim, nešto ulja,riže, makarona… Pomoć je dijeljena u tzv. krugovima, koji su sadržavali različite robe. Nije to bilo redovno. Znali smo se dosta načekati do novog kruga, što je donosilo kratkotrajno olakšanje. Tako se preživljavalo od jedne pomoći do druge, uz dodatne kupovine, bez kojih, takođe, ne bismo mogli opstati.

Pristizanjem humanitarne pomoći javljalo se i „crno tržište“. Na pijacama se prodavala roba iz te pomoći, otuđena raznim kanalima i manipulacijama. Stizala je i kroz takozvani „tunel spasa“. Bilo je nešto namirnica i iz opljačkanih predratnih prodavnica. Zavisno od ponude, cijene su uglavnom bile manje-više „astronomske“: pašteta 10 maraka, konzerva ribe 15, margarin 40, žuti sir 60, svježe meso 60 a suvo 90 maraka. Moja takozvana plata (nadnica za strah) bila je u to vrijeme šest maraka.

Rijetko kada smo bili siti, redovnije gladni ili na ivici gladi. Stalno u potrazi za hranom. Struktura ishrane bila je očajna. Glavni obroci nekako su „skrpljeni“. Supruga je pokazivala veliku umješnost da od jučerašnjih ostataka, dijela konzerve i nekakvog nazovizačina, napravi nešto. Ne znam kako bih ta jela nazvao. Čorbuljci, valjda? Dugo su se pamtili dani kada smo, za te prilike, dobro jeli. Čitav ratni period nismo kupovali svježe meso. Mlijeko, jogurt, kefir – mogli smo samo sanjati.

U kasnijoj fazi opsade žene su smislile mnogo ratnih recepata: pite („sirnicu“ i „krompirušu“) od riže; „eurokrem“ od ulja, kakaoa i šećera; „pavlaka“ od mliječnog praška i ulja; majoneza od sličnih sastojaka. Sjećam se brodeta s purom i ratne pice koju je napravila kćerka. Mnogi su te recepte sačuvali.

Prijatelji su, u svekolikoj oskudici, međusobno iskazivali razumijevanje, pomoć i solidarnost. Poklanjala se glavica luka, neki krompir, malo mliječnog praška, nekoliko oraha, po kašika vegete, senfa… Teško se odvajalo od svojih usta, pa su ti pokloni bili još cjenjeniji.

Rat je vrijeme otkrivanja i potvrđivanja prijateljstava. Obično se sazna da je broj prijatelja mnogo manji od očekivanoga. Pomognu vam oni od kojih se to niste nadali, a razočaraju pojedinci do čijeg ste prijateljstva držali. Neki raniji, naizgled bliski prijatelji, raseljeni van Bosne i Hercegovine, nisu se tokom rata interesovali ni da li smo živi. Ganuo nas je gest jedne stare samohrane i siromašne poznanice koja nam je poslala skromni paket hrane i dirljivo pismo podrške.

Dobijanje paketa hrane u ratnim uslovima – to je bio događaj za pamćenje. Članovi bliske rodbine su nas u tom pogledu ili podržavali ili su se oglušivali o našu nevolju. Samo gladni ljudi mogu shvatiti šta je za porodicu značilo otvaranje paketa čiji je sadržaj, za to vrijeme, bio praznik za oči, želuce i dušu. Te pošiljke su rijetko stizale. Ali, kad god bi stigle, bilo je „u pravo vrijeme“. Dobrotvorna humanitarna organizacija „Adra” bila je uspješan organizator dopremanja i dostavljanja paketa u Sarajevo. Njeno ime bilježim sa uvažavanjem i zahvalnošću.

Najbliža rodbina nalazila je načina, u drugoj polovini rata, da šalje i novčanu pomoć. Uz svu zahvalnost za dobivanu podršku, u našim dušama ostaje osjećaj nelagode što ne možemo dokazati da bismo i mi njima tako pomagali. Ne postoje gestovi kojima se to može nadoknaditi. Možda samo u nekom, gluvo bilo, budućem ratu.

O vi, koji će te možda dočekati novi rat na ovom prostoru, znajte da ćete i sami biti sukrivci za njegovo nastajanje. Samo su djeca nevina. Ako pak, nekom nesrećom, ostanete u tom košmaru, pokušajte se blagovremeno obezbijediti artiklima koji su u ratu dragocjeni.

najnoviji najstariji najviše ocjenjeniji
Obavijest
giordano bruno
Gost
giordano bruno

Dve stvari se namecu, ovako mali nestacemo sa ovih prostora, drugo ne smemo dozvoliti da nas svadjaju.
Pitanje je kako to ostvariti.
Jedan od nacina je Panslavizam (panslavenski pokret).
Siromasni smo i bicemo uvek ako smo mali, jer privreda zahteva veliku drzavu.
Zasto su nastale velike drzave, a zasto su nastale male drzavice.
Sa malim drzavicama je se lako igrati i izazvati netrpeljivost.
Zamislimo da smo na severu gde je 6 meseci noc, niko ne bi obracao paznju na nas, jedino ako bi bilo nesto da se otme.

Zen
Gost
Zen

Dižem palac gore za Panslavizam. Ideja panslavizma je itetkako bila raspostranjena na ovim prostorima za vrijeme Ilirskog pokreta recimo. Vjerujem da čak ideja panslavizma je i bila moguća u 19om stoljecu. Ako ćemo uzet u obzir da je Ilirski pokret nastao u 1830-tih, a 1878 je održan Berlinski kongres, mislim da je to vrijeme između bilo plodno vrijeme za razvoj te ideje na ovim prostorima….Opet ću krivnju baciti na naš Hrvate. Poslije Berlinskog kongresa Rusi su pregovarali s tadašnjih hrvatskim vlastima o suradnji na mnogim područjima. S obzirom da su Hrvati se bojali da nakon 500 godina opet ne mogu uživati u “svom katoličanstvu i katoličkim vrijednostima” ( čitaj Vatikan je odigro svoje ) naravno nisu pristali na suradnju s Rusima nego su se priklonili kao kuje Austrougarskoj.. Taj potez smatram izdajom svih drugih Slavena od strane nas Hrvata..Nakon toga Rusija se okreće Srbiji i onda kreće to famozno rusko-srpsko bratsvo i jedinstvo..Ako ste primjetili možda sam malo prekritičan prema Hrvatima a i sam sam kao Hrvat, ali smatram da od svih jugoslavenskih naroda mi Hrvati smo najgori.

giordano bruno
Gost
giordano bruno

Ako pogledamo navijace fudbalskih klubova, vidimo kako se razvija mrznja prema drugom klubu, a klubovi su iz iste drzave.
A sto se tice naseg podnevlja svako mora da kontrolise svoje talibane, pod talibanima podrazumevam one koji nisu za prijateljsku saradnju na dobrobit svih, vec su iskljucivi.
Crkva mora biti samo u domenu kulture, inace nista necemo moci uraditi.

Maja
Gost
Maja

a kako ces kontrolirati talibane, kad su umrezeni u sve pore vlasti i medija, plus crkve?

Lucija
Gost
Lucija

Nije ih se moglo kontrolirati ni prije, kada ih je bio daleko manji postotak.
Trideset godina indoktrinacije učinilo je svoje.
Osnovno pitanje: Ako se netko bori za preživljavanje, jer, da se razumijemo, to je to, npr u jednoj kući se bori protiv neprijatelja, je li mu bolje samom ili da je u toj istoj kući luđak koji će otvoriti stražnja vrata neprijatelju?
Zato jer ovi na nebu pišu parole kao na aeromitingu, da mu je neprijatelj onaj u kući.

Djole
Gost
Djole

Mislim da je mrtva trka kad je u pitanju ko je gluplji, Srbi ili Hrvati. Mad i drugi ne zaostaju za nama.
Pozdravljam

Maja
Gost
Maja

ah da, hrvati su uvijek imali apetite na podrucje svojih susjeda i pravili genocide nad njima, hrvati su vodili glavnu rijec u kraljevinama i jugoslavijama, hrvati su sami sebe ( najmanhe 500.000) nakon 2. svj. rata poklali, ubijali po svijetu, hrvati si ti koji dopustaju i danas vec preko 25 g da im nonstop vladaju neprijatelji hrvatstva, da im kroje ” kulturu” i medije. aha. e, sad mi objasni, kako to da su bas ti grozni hrvati tokom povijesti izgubili najvise terena, banat, backu, vojvodinu, pola crne gore, najveci dio bosne. kako to da ta grozna u. hrvatska ne otkopava svojih ca 1000 jama sa pobijenim ” smecem”, da nikad nije smjela pisati svoju vlastitu povijest, da se vjecno mora posipati pepelom po glavi za nesto za sto nisu otkrivene kosti niti otvorena dokumentacija. kako to, da je grozna hrvatska jedina ratom obuhvacena drzava koja nije slala dokumentarne filmove o tom klanju o pljacli po evropi? kako to da u njenoj politici sjede i upravljaju ratni huskaci i zlocinci, da se uopce secu naokolo. covjece, na cemu si? hrvat nisi. pljuc.

Delboy
Gost
Delboy

Ti si fulala medij. Bujica je na drugom kanalu. Kupi kuću u toj istoj Vojvodini pored vojvode Šešelja pa divani s njim, očito ste na istom fonu.

Lucija
Gost
Lucija

Majo.
Većina vjerojatno nema volje odgovarati.
Mislim da ti, kao i većina ovdje, znaš nešto o ‘ispiranju mozga’.
A postoji jedno koje traje 200 g. Od 1.srps.ustanka kada se Austrougarska počela bojati Južnih Slavena.
Predlažem pogledati povjest navedenih krajeva, svakog posebno.
Također predlažem uvijek i osnovno – gledati brojke.
Kolika su bila ulaganja u Hrvatsku u prvoj Jugoslaviji?
Veća ili manja nego u ostale djelove?
Kako je izgledao Zagreb 1918. Kao, recimo, Bjelovar.
Nedavno je jedna doktorirala u Njemačkoj na temu lažne povjesti.
Ali to je druga tema, iako bliska ovoj.
Pitanje je, ako je nešto lažno, zašto, i gdje su pravi podaci. Hrvati imaju misu na narodnom jeziku. Zašto? To je netko nekad tražio.
Srbi imaju krsne slave, nitko nezna zašto.
I na kraju, metode upravljanja državom su upravo to. I odnose se na svakoga.

DeProggy
Gost
DeProggy

hm….kako možeš izgubiti nešto što nikad nisi imao?

luni lunovic
Gost
luni lunovic

dizi ti palac palac zen koliko hoces ali najgorra stvar koja ti se moze desiti u zivotu je kad te nazovi tvoji pozovu na obradivanje onda nisi prispio nikome adrugo rusima medu slavenima nesmeta religija

Son of Alerik
Gost
Son of Alerik

Skoro da nema dana u kojem na ovom portalu ne osvane nekoliko komentara koji pozivaju na rat, ako ne konvencionalnom onda barem po par nuklearnih bombi da je baciti na njima trenutno omrznute neprijatelje.Mora da je rat uzbudljiva video igrica, nešto na ekranu, vrijedno zurenja i gubljenja vremena. U video igricama ne ginu nevini, nitko nije gladan, nitko osakaćen, a ako netko i strada, igrica se samo resetira. Mora da je tako i u stvarnom ratu.
U slučaju rata, sigurno je pametno imati ušteđevinu u čvrstoj valuti. Kad imaš para, onda možeš i kupiti. Osim? Osim ako se nema što kupiti. Osim ako revolucionari, ‘naši’ ne provale i opljačkaju ušteđevinu.
Bilo bi pametno imati zlato. Ono je podloga za sve. Ujutro za doručak svakom po nekoliko grama zlata…Ne, zamijeniti zlato za hranu. Koliko zlata za koliko hrane? Valjda ovisi o stupnju gladi. Gradacija gladi – mala glad, srednja glad, velika glad, ima li još koja?
Glupi nikad ne znaju cijeniti ono što imaju prije nego li to izgube.
Možda i nisu glupi, možda je rat prilika za njihove karaktere, prilika da isplivaju iznad drugih.

Mr.No
Gost
Mr.No

@of Alerik:,,Možda i nisu glupi, možda je rat prilika za njihove karaktere, prilika da isplivaju iznad drugih.” Jel to nama ili ,,njima”, odnosno prosvijescenom i demokratskom , naprednom, humanom evropsko antaltskom savezu?

Son of Alerik
Gost
Son of Alerik

Vjeruj, neće te biti briga koji je savez u pitanju kad padne prva granata.

Senad Alen Dušan
Gost
Senad Alen Dušan

#giordano bruno
slažem se s tvojim tekstom iz jednog logičnog razloga zato što svi imamo zajedničkog neprijatelja.
E sada, treba ljudima prvo objasniti tko je neprijatelj, tek tada možemo stvari pokrenuti na bolje.
Vječna mržnja i rat među ljudima potaknuta je od strane jedne male internacionalne skupine koja ne želi da mir vlada među ljudima. To je jedna polu-rasa koja nema svoje krojene, državu već živi svugdje i uvijek se osjeća kao da su doma. E vidiš samo se ta polu rasa može okarakterizirati kao jedna internacionalna klika, koja profitira od ratova.
Dokle god oni budu printali novac, kontrolirali medije itd. neće biti mira na zemaljskoj kugli.
Kad njima stanemo na kraj na ovaj ili onaj način svijetom će vladati 1000 godina mira.

Emiliano Zapata
Gost
Emiliano Zapata

U pravu si, samo sto njih stiti vise od pola covjecanstva a da toga nije ni svjesno…

Maja
Gost
Maja

ja vec 3 g imam zalihe, sad obnavljam istekle rokove, 3 petrolejke, karton ulja za petrolejke, kozmetika, upaljaci, prva pomoc, suhi kruh, malo kuhalo, sklopive posude za vodu, benzin, kirurski pribor, nesto usitnjenog srebra i zlata, vrecu za spavanje itd. vec godinama nas upozoravaju na big krah, ne doduse u mojoj zemlji, ali naokolo. neki mi se smiju, drugi gleda ko da sam pala sa marsa. ali znam neke informirane ljude, koji su takodjer spremni. tako treba. i da, narod je uvijek znao prezivjeti i podijeliti. to su junaci. danas na temu prezivljavanja sve vise knjiga. nije slucajno.

Son of Alerik
Gost
Son of Alerik

S jednim prijateljem sam razgovarao na sličnu temu pa kaže – Mogu li ja to spriječiti? Ne mogu. Hoće li drugima biti bolje nego meni? Neće. Pa što ću ja onda sad o tomu misliti? Napola mislim kao i on, a s drugom polovicom znam samo da ću s ovim što imam preživjeti koji mjesec duže od onih koji nisu spremni.

Donat Mg
Gost
Donat Mg

#Maja
gledaš previše američke bolesne serije o onima koji se spremaju za preživljavanje, šta će ti to sve kad se zarati silom će ti sve oteti oni koji su jači i imaju oružje.
Bilo bi ti bolje da se naoružaš,.
Samo ti nastavi gledati bolesne američke serije. SVO ZLO DOLAZI IZ BOLESNE amerike

Maja
Gost
Maja

nemas pojma. elita je uvijek unaprijed upozorsvala jer zna da masa ne konta. iz city of london, iz mmf, iz svj. banke itd. cak je i merkelica bila po tom pitanju otvorena, pa putin, iranac itd. insideri i investori koji dobro prate tabele i financ- poteze zadnjih desetljeca, vide sto se nagomilalo. nema sance to izbjeci, elita treba krah i to je pitanje vremena. bit ce gorje od ( izazvane) krize 29- 30- tih. a da masa upozorenjima ne obraca paznju, nije prvi put.

Novo
Gost
Novo

Clanak je odlican, ali mislim da nece doci rata opet ovdje, barem ne regionalno, osim ako je svjetski. Mislim mi ljudi smo sada obrazovaniji informiraniji da nam tako netko nametne rat a da ne uspijemo to prepoznati. Kao sada u Venezueli, ljudi su prepoznali tko je iza toga i sto to znaci po njih i drzavu, a tu je propaganda radila maksimalno zajedno sa sabotazama i svojim strasnim posljedicama pa opet nije narod nasjeo. Zanima me dakle i od vas ovdje misljenje kako bi nas ” posvadjali” kao prije 30godina, danas u doba interneta

DeProggy
Gost
DeProggy

želio bi i ja dijeliti tvoj optimizam….još 90. u BiH se govorilo, kako u Bosni rata ne može bit, jer bi ratovali svi protiv sviju…kako je na kraju bilo, znamo svi. Zavaditi nas temperametne, naivne i iskrene Balkance za ovu bjelosvjetsku bagru najmanji je problem; pošalješ nekoliko komandosa u uniformama protivnika, da počine jedan pokolj, onda mediji/propaganda odradi svoje i eto ti novog pokolja. Narod je toliko isfrustriran, da to nikad nije bilo lakše. Jedino nas neka (polu)nova jaka ideologija/diktatura može spasiti od novih sr.nja. Panslavizam, bi mogao biti jedno od boljih rješenja, pod uslovom, da se ušutkaju pacovi u službi euroatlantista i Vatikana.

Moreno
Gost
Moreno

Tek san pri kraju shvatija kako se radi o Sarajevu.
Neki su se i tad usrid Sarajeva častili kavijarom i šampanjcem, a i onih danas nelegalnih usluga i roba je bilo u izobilju.
Okay, danas fala bogu bar niko nije kruva gladan, a da su svi siti i nisu baš.
Međutim ništa se u biti nije prominilo, kako je demokracija došla, tako je i ostala do dana današnjega, vrlo tanki sloj vezan na politiku i prateći kriminal, tajne službe, famoznu međunarodnu zajednicu i sve njezine udruge i organizacije . . . živi dobro i ne fali in ni tičjega mlika . . . a rulja neka laje na misec

Lucija
Gost
Lucija

Avlija je dvorište. Back yard ili front yard. Okućnica.
Bašta je vrt.
Nisu baš sinonimi.
Btw, fiksiran si ti davno. U 0,5 g.

bobo
Gost
bobo

Ja sam bježeći od ljudske gluposti s Balkana stigao do Australije da bih skonto da se od ljudske gluposti pobjeći ne može ali se čovjek može skloniti bar tamo gdje je nešto mirnije a mora to učiniti na vrijeme. Narod pati od akutog nedostatka svjesnosti i ljudskosti a istovremeno je podložan programiranju i reprogramiranju. Svjetska patokracija može izazvati lokalne ratove gdje hoće i kad hoće a sve to će biti uredno „racionalizovano“. Između ratova se uspješno održava neka vrsta „maske trezvenosti“. Spašavanje je na individualnom nivou.

Emiliano Zapata
Gost
Emiliano Zapata

Bilo kakav rat treba izbjeci po svaku cijenu. Ratovi su orude za depopulaciju, uz njega dolaze razaranja nakon cega slijedi zaduzivanje pa gradnja i popravci, pa ulaganje u vojsku itd.,sve s ciljem da sve strane u sukobu ostanu duzne i njihovi narodi generacijama dalje robuju…

zime
Gost
zime

“rat je biznis a obnova dobitak na lutriji.”
nepoznati kamatar

POVEZANE VIJESTI

Izbornik