fbpx

Vješti govornik

Franjo Blazanovic

Neki ljudi su tako snalažljivi u komunikaciji da su u stanju gotovo i svaku svoju nepovoljnost iskoristiti kao prednost i tako preuzeti inicijativu.

Ponekad se sjetim nekih svojih doživljaja pa me, zahvaljujući njima, misli odvuku ko zna u kom pravcu, što je samo indirektno u vezi s tim doživljajima. Tako se sjetih jednog svog sumještanina, Franje Blažanovića. To je, u svakom slučaju neobičan čovjek, u nekim stvarima netipičan za naše selo. Odrastao je uz oca koji je bio pismen, što je u to vrijeme bila velika stvar. Ali on je bio više nego pismen. Govorio je njemački jezik i učio i sina ne samo pričati njemački, nego i gramatiku. U ono vrijeme spominjati particip futura bilo je veće čudo nego sad znati nešto konkretno o vanzemaljcima, a Franjin otac, pa tako i Franjo, to su činili. Franjin otac je poznavao gotovo sve ljude u okolini, i njihove osobine, a znao pješice preko njiva otići do Gradačca, nekoliko desetina kilometara, i znao je ime vlasnika svake njive kroz koju bi prošao. Bio je vrlo vješt govornik.

Ovo sve pričam kako bih ukazao na korijene Franjinog intelekta i sklonosti govornoj vještini koja je daleko nadrasla njegovu formalnu naobrazbu. On ima rječnik intelektualca. Dikcija mu je savršena. Strane riječi koristi uvijek ispravno, na pravom mjestu, u pravom trenutku, ne razbacujući se njima, ali odajući dojam da mu nisu nepoznate. Sjećam se jednog sastanka vlasti iz našeg sela s predstavnicima općinskih struktura na kom su nas općinari pokušali slomiti da platimo povelik iznos za nešto što smo mi smatrali da nismo dužni. Franjo je prvi tražio riječ i počeo približno ovako: „Oprostite, ja sam običan, polupismeni seljak i možda se neću umjeti izraziti na najbolji način, najodabranijim riječima. Ali ću to pokušati nadoknaditi iskrenošću i argumentima onakvima kakvim ih ja vidim.“ Kad je nastavio priču u svom uvjerljivom stilu, svi su se samo zgledali i imali smo osjećaj da se pitaju: „Ako im je ovaj polupismeni ovakav, kakvi li su tek ostali?“ Naravno, sastanak se završio povoljno po nas.

Kad sam radio u školi, bio sam razrednik objema Franjinim kćerkama. Jedna od njih je u jednom razredu pred kraj godine bila zapela s matematikom, i ja sam našao Franju i rekao mu za to, ali umjesto da on nešto poduzme, on je sve samo okrenuo naglavačke. Rekao je: „Pa šta ja imam s tim? Jesam li joj ja profesor ili ti? Jesam li ti na početku rekao da ti je predajem u ruke i da imaš sva ovlaštenja? Treba li sad da te ja vadim iz problema? Ako, brate, ne znaš raditi svoj posao, šta ti ja mogu?!“ I tu je priča završena. Nisam htio objašnjavati se i eventualno napraviti situaciju da se sve rješava preko leđa učenice. Sve se završilo tako da je moja žena neko vrijeme instruirala njegovu kćerku dok ova nije savladala propušteno. Ali nije Franjo ovako slučajno nastupio. On je odlično znao da ja neću dopustiti da neko dijete izgubi godinu ako to zaista ne mora i samo je našao put do rješenja, ali na svoj način.

I moj kolega Jovo, koji je bio razrednik Franjinom sinu, imao je slično iskustvo. Franjin sin je imao neki neopravdan izostanak i Jovo se požalio na to ocu, očekujući da ovaj nešto poduzme. Ali Franjo je bio u svom stilu: „Dobro, kakav si ti to profesor ako ti učenik bježi sa sata? Jučer je moj sin bio kod mene na satu kupljenja sijena. Nije pobjegao, niti bi se ikada smio to usuditi. Zašto? Zato što sam se ja tako postavio, što sam izgradio autoritet. E, izgradi ga i ti, ili se nemoj baviti tim poslom!“ I Jovo se nije upuštao u dublju polemiku nego je sve dalje rješavao direktno s učenikom.

Sada je Franjo bolestan, i kao u inat, baš mu je stradalo grlo. Ipak, naučio je pričati nekako iz dubine, iz jednjaka i nije u potpunosti ostao bez svog glavnog oružja. Pravi je rudnik podataka o ljudima i događajima, i kad god sam u prilici, navratim do njega da još ponešto iz tog rudnika izvadim. Volio bih da što duže poživi, makar me opet „nasamario“ nekom svojom vještom govorničkom fintom, jer i iz toga se uvijek nešto nauči.

0 0
Ocijenite članak
Pretplati se
Obavijest
guest
11 Comments
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Slagerpjevac
Gost
Slagerpjevac
2 godine prije

Je preveslao vas je. Ja bih rekao da imam 30 đaka i da svi imaju isti tretman. Ja sam tu da im otvorim vrata, a oni sami da prođu kroz njih. Odgoj i radne navike se vježbaju i doma. Ako je njemu svejedno kao ocu da joj kćer ide na popravni, zašto bi mene bilo više briga. Sve je to klasifikacija. Potrebno je imati i prodavače na trafici, čistače, konobare, kuhare, glumce, pjevače, slikare.. sve poštena zanimanja za koje treba vrlo malo matematike.. Nabijem ga lijenog slatkorječivog.

veseli
Gost
veseli
2 godine prije

nije svaki svrseni profesor nastavnik i ucitej dorasto svom poslu za mog skolovanja samo mi je natavnik tadsnjog s-h bio predavc na nivou a ostali su bili il prosjecni od kojih se nesto i moglo nauciti ili frigidni izvodci monologa ni kuvani ni peceni da nekazem dsadni do bola

Slagerpjevac
Gost
Slagerpjevac
2 godine prije

Slažem se. Ja pišem o ovom slučaju iz članka gdje se učitelj očito dorasto svom poslu nije htio konfrotirati preko leđa učenice sa “vještim govornikom”. Sad kategorija dobrog učitelja o kojoj govoriš bi se trebala promatrati kroz cijeli razred.. ako u razredu većina đaka bez problema usvaja gradivo onda ne možemo prozivati na odgovornost učitelja.

Ekrem
Gost
Ekrem
2 godine prije

Ovo je primjer koji nam govori da diploma Univerziteta, privatnog ili državnog, nije bitna. Svatko od nas se može obrazovati onako kako želi. A vaspitanje je do roditelja.

zlatan
Gost
zlatan
2 godine prije

EKREME,potpuno točno. Nekada, u prijašnjim stoljećima, recimo u vrijeme Prosvjetiteljstva u 18-tom stoljeću, formalno obrazovanje je bilo bitno. Bez škole nisi znao ništa. Seljaci, daleko od grada i škola bili su nepismeni i na nivou kamenog doba.
No, u današnje doba formalno obrazovanje ništa ne znači. Zašto? Jednostavno zato jer svakome tko je završio neko minimalno obrazovanje, dato je da sam sebe izgradi. Mogućnosti samoobrazovanja u današnjem su vremenu nesagledivo velike. Životno iskustvo me uči, da formalna naobrazba nema ama baš nikakve veze sa osobnom kulturom pojedinca. U smislu neke opće načitanosti, znanja………….
Takvih ljudi, bez velike formalne naobrazbe, bilo je jako puno kroz povijest. Koju je visoku formalnu naobrazbu imao jedan Leonardo da Vinci? Ili u novije doba jedan Nikola Tesla? Ili Jospi Broz-Tito? Konstantin Ciolkovskij? Ili jedan Staljin, Hitler, nitko od njih nije bio bez znanja i visoke opće kulture.
No, danas, barem bi tako trebalo biti, svatko bi trebao imati neku visoku opću kulturu, a svi znamo da nije tako. Mnogi su i pored završenih visokih škola i dalje po općoj kulturi na nivou ameba, papučica i ostalih jednostaničnih bića.

RBAJKANA
Gost
RBAJKANA
2 godine prije

Svaki roditelj želi za svoju djecu sve najbolje. Ali nisu svi za sve. Slagerpjevac, nikoga netreba nabijati. Hvala bogu pa smo svi drugačiji. Kako bi bilo da svi samo sjedimo i obavljamo svoj posao? Tko bi nam: gradio, orao, plovio, kuhao, glumio, itd. Superda smo različiti!

Slagerpjevac
Gost
Slagerpjevac
2 godine prije

? pa ja nisam nigdje napisao da je dobro da svi sve znamo. samo sam skrenuo pažnju da ako želi rezultate onda bi i on trebao brinuti oko djeteta, a ne očekivati da mu sustav izbaci super dijete iz škole i još bahato prozivati nekompetenciju učitelja. Jbt.. koja ironija.. od oca je znanje uzeo, a vlastitom djetetu.. jbg. snalazi se.

Har Megiddo
Gost
Har Megiddo
2 godine prije

Ovo mene podsjeća na onu anegdotu gdje je jedan roditelj otišao u školu informirati se o ocjenama za svog sina, a ovaj ima skoro sve jedinice, a jedino iz vladanja pet, pa otac kaže razrednom, ono što ga ja doma učim, iz toga ima pet, a iz onog što ga vi učite, ima sve jedinice.

otpisani
Gost
otpisani
2 godine prije

Nakon ovog, pročitanog članka, nameću mi se dva zaključka 🙂

– u vrijeme Franjinog oca i Franje u đačkoj dobi bili su bolji nastavnici….
– ona stara poslovica, da “jabuka ne pada daleko od stabla”, očigledno u ova “moderna” doba ne vrijedi više…

zlatan
Gost
zlatan
2 godine prije

OTPISANI, često puta je bolje da jabuka padne daleko od stabla. Koji put što dalje, da se otkotrlja u dolinu. Ako je takav teren. Ako je npr.otac, bio propalica i alkoholičar, što je u naših patrijarhalista bio čest slučaj, onda je bolje da sin padne daleko od stabla i postane jedna zdrava ličnost.
Ako bi svi trebali biti kao roditelji, pa šta bi bilo od ljudi? Onda ne bismo ni bili ljudi, jer ipak nismo amebe-:))
Svatko tko je npr.uzgajao kanarince, zna vrlo dobro, da se iz istog gnijezda znaju itekako razlikovati jedni od drugih. O mačkama, psima da i ne govorim. Ipak je životinjska svijest u mačaka i pasa daleko razvijenija, nego u ptica.

Vera
Gost
Vera
2 godine prije

Ivo , svakako napiši nešto o kćeri koja je imala problema s matematikom. Bit će više nego zanimljivo.

POVEZANE VIJESTI

Izbornik