Vješti govornik

Neki ljudi su tako snalažljivi u komunikaciji da su u stanju gotovo i svaku svoju nepovoljnost iskoristiti kao prednost i tako preuzeti inicijativu.

Ponekad se sjetim nekih svojih doživljaja pa me, zahvaljujući njima, misli odvuku ko zna u kom pravcu, što je samo indirektno u vezi s tim doživljajima. Tako se sjetih jednog svog sumještanina, Franje Blažanovića. To je, u svakom slučaju neobičan čovjek, u nekim stvarima netipičan za naše selo. Odrastao je uz oca koji je bio pismen, što je u to vrijeme bila velika stvar. Ali on je bio više nego pismen. Govorio je njemački jezik i učio i sina ne samo pričati njemački, nego i gramatiku. U ono vrijeme spominjati particip futura bilo je veće čudo nego sad znati nešto konkretno o vanzemaljcima, a Franjin otac, pa tako i Franjo, to su činili. Franjin otac je poznavao gotovo sve ljude u okolini, i njihove osobine, a znao pješice preko njiva otići do Gradačca, nekoliko desetina kilometara, i znao je ime vlasnika svake njive kroz koju bi prošao. Bio je vrlo vješt govornik.

Ovo sve pričam kako bih ukazao na korijene Franjinog intelekta i sklonosti govornoj vještini koja je daleko nadrasla njegovu formalnu naobrazbu. On ima rječnik intelektualca. Dikcija mu je savršena. Strane riječi koristi uvijek ispravno, na pravom mjestu, u pravom trenutku, ne razbacujući se njima, ali odajući dojam da mu nisu nepoznate. Sjećam se jednog sastanka vlasti iz našeg sela s predstavnicima općinskih struktura na kom su nas općinari pokušali slomiti da platimo povelik iznos za nešto što smo mi smatrali da nismo dužni. Franjo je prvi tražio riječ i počeo približno ovako: „Oprostite, ja sam običan, polupismeni seljak i možda se neću umjeti izraziti na najbolji način, najodabranijim riječima. Ali ću to pokušati nadoknaditi iskrenošću i argumentima onakvima kakvim ih ja vidim.“ Kad je nastavio priču u svom uvjerljivom stilu, svi su se samo zgledali i imali smo osjećaj da se pitaju: „Ako im je ovaj polupismeni ovakav, kakvi li su tek ostali?“ Naravno, sastanak se završio povoljno po nas.

Kad sam radio u školi, bio sam razrednik objema Franjinim kćerkama. Jedna od njih je u jednom razredu pred kraj godine bila zapela s matematikom, i ja sam našao Franju i rekao mu za to, ali umjesto da on nešto poduzme, on je sve samo okrenuo naglavačke. Rekao je: „Pa šta ja imam s tim? Jesam li joj ja profesor ili ti? Jesam li ti na početku rekao da ti je predajem u ruke i da imaš sva ovlaštenja? Treba li sad da te ja vadim iz problema? Ako, brate, ne znaš raditi svoj posao, šta ti ja mogu?!“ I tu je priča završena. Nisam htio objašnjavati se i eventualno napraviti situaciju da se sve rješava preko leđa učenice. Sve se završilo tako da je moja žena neko vrijeme instruirala njegovu kćerku dok ova nije savladala propušteno. Ali nije Franjo ovako slučajno nastupio. On je odlično znao da ja neću dopustiti da neko dijete izgubi godinu ako to zaista ne mora i samo je našao put do rješenja, ali na svoj način.

I moj kolega Jovo, koji je bio razrednik Franjinom sinu, imao je slično iskustvo. Franjin sin je imao neki neopravdan izostanak i Jovo se požalio na to ocu, očekujući da ovaj nešto poduzme. Ali Franjo je bio u svom stilu: „Dobro, kakav si ti to profesor ako ti učenik bježi sa sata? Jučer je moj sin bio kod mene na satu kupljenja sijena. Nije pobjegao, niti bi se ikada smio to usuditi. Zašto? Zato što sam se ja tako postavio, što sam izgradio autoritet. E, izgradi ga i ti, ili se nemoj baviti tim poslom!“ I Jovo se nije upuštao u dublju polemiku nego je sve dalje rješavao direktno s učenikom.

Sada je Franjo bolestan, i kao u inat, baš mu je stradalo grlo. Ipak, naučio je pričati nekako iz dubine, iz jednjaka i nije u potpunosti ostao bez svog glavnog oružja. Pravi je rudnik podataka o ljudima i događajima, i kad god sam u prilici, navratim do njega da još ponešto iz tog rudnika izvadim. Volio bih da što duže poživi, makar me opet „nasamario“ nekom svojom vještom govorničkom fintom, jer i iz toga se uvijek nešto nauči.