Zaključavanje ima katastrofalne posljedice za mentalno zdravlje djece i ona trebaju našu podršku

Samoozljeđivanje, pokušaji samoubojstava i poremećaji u prehrani sve su primjetniji i nastali su kao rezultat zatvaranja djece u domovima. Međutim, moramo biti oprezni da mentalnu bolest ne pobrkamo s racionalnom bijedom naše trenutne situacije.

“Djeca s krizom mentalnog zdravlja dolazila su na hitni bolnički prijem otprilike dva puta tjedno. Od ljeta se to povećalo na kao jednom ili dva puta dnevno. Djeca, čak u starosti od 10 godina imaju probleme sa samoozljeđivanjem, predoziranjem, dok su se neka čak i pokušala ugušiti.” Te riječi, iz liječničkog dnevnika koji je objavio BBC, otežavaju situaciju. Nadzornica na pedijatrijskom odjelu dodaje da je samoozljeđivanje “nekada bilo nešto čemu su pribjegavali stariji tinejdžeri, ali sada vidimo da to rade puno mlađa djeca.”

Dokazi o šteti, koju na mentalno zdravlje djece ostavljaju mjere zaključavanja vidljivi su iz dana u dan. Sve je više slučajeva koji su na bolničkim odjelima za hitne slučajeve, a koja su pokušala samoozljeđivanje ili samoubojstvo. Podaci NHS-a pokazuju porast broja djece koja se liječe od poremećaja prehrane. Doktorica Agnes Ayton, predsjedateljica Fakulteta za poremećaje prehrane na Kraljevskom sveučilištu psihijatara, rekla je: „Ova smrtonosna bolest napreduje jer su ljudi, kao rezultat nametnutih mjera, izgubili veliki segment svoje mreže podrške, kao i pristup uslugama u zajednici.“

U međuvremenu, povjerenica za djecu Anne Longfield upozorila je da službe za mentalno zdravlje u Engleskoj nisu sposobne nositi se s utjecajem kojeg posljedice koronavirusa ostavljaju na djecu. I ne zaboravimo da se iza svake statistike nalaze shrvani roditelji koji se brinu o tome kako da na najbolji način zaštite svoju djecu koja se boje neuspjeha.

Zaključavanje, iako teško za sve, posebno je teško za djecu. Protekla Covid-19 godina predstavlja samo mali dio mog života, ali predstavlja daleko veći dio života moje kćeri tinejdžerice. Konačno se govori o zabrinutosti zbog utjecaja zatvaranja škola, no bez obzira na to, sve aktivnosti, klubovi i bavljenje športom, sve je moralo stati. Otkazani su obredi, rođendani, ispiti i rituali napuštanja škole. Internetska nastava je bolja od ničega, ali kad ta nastava svaki dan uključuje sjedenje ispred prijenosnog računala, koje dijete provodi samo, satima, to postaje usamljeno i zamorno iskustvo. Djeca će tako obaviti školske obaveze, ali propuštaju igre na igralištu, druženja, prijatelje i zabavu. Tinejdžeri koji se mogu prijaviti na nastavu iz svog kreveta možda neće sutra vidjeti smisao u ustajanju. Dok imam rokove koje moram ispoštovati, susjeda za kupovinu i kuću za održavanje čistoće, dani moje kćeri nemaju svrhu. Toliko je sati za ispuniti.

Nažalost, postotak slučajeva samoozljeđivanja i problema s mentalnim zdravljem kod mladih povećavala se puno prije koronavirusa. Na različite se načine pokušavao objasniti ovaj porast, no jedan od glavnih uzroka za probleme s kojima se susreću djeca i mladi su društveni mediji. Mnoštvo ”savršenih” selfija, pritisak za dobivanje što je više moguće oznaka ”sviđa mi se” i neprestanim zahtjevima komunikacijom putem društvenih mreža teško da se koji tinejdžer može nositi. Ali visoka razina upotrebe društvenih mreža može ukazati na drugačiji problem: na ono što djeca ne rade sa svojim vremenom. Sate koje provode gledajući u zaslone ne mogu se usporediti druženjima uživo prijateljima, sudjelovanjem u športskim aktivnostima i sličnom. Zaključavanje je pogoršalo sve ove postojeće probleme.

Zabrinutost za mentalno zdravlje djece treba shvatiti ozbiljno. Nije dovoljno dobro očekivati da se oni koji su u nevolji pridruže dužim listama čekanja, prije nego što mogu dobiti profesionalnu podršku. Ali prečesto se čini da je ono što nudimo djeci najgoru mogućnost: ne uspijevamo pomoći onima koji su u očajničkoj potrebi, a istovremeno stvaramo probleme onima koji se jednostavno nose s normalnim usponima i padovima adolescencije.

Mnoge škole vode radionice i vježbe namijenjene otvaranju rasprave o mentalnom zdravlju i podučavanju mehanizmima suočavanja, kao što su pažnja ili meditacija. Takvi su razredi dobronamjerni, ali mogu dovesti do toga da i najmlađa djeca shvate rječnik stresa, depresije i anksioznosti, kao i sklonost da sami dijagnosticiraju ta stanja. Postoji rizik da će se zbog ovoga neka djeca početi baviti i razmišljati problemima koji su obično rezervirani za odrasle.

Dobro je što se djecu potiče na otvoren razgovor o problemima mentalnog zdravlja s kojima se mogu susresti. Međutim, istodobno je tinejdžerima postalo manje društveno prihvatljivo priznati da se osjećaju usamljeno, jadno, da im je dosadno ili da se osjećaju zabrinuto. Ne samo da ove emocije zvuče manje dramatično od depresije, stresa i tjeskobe, već se mogu činiti i osobnim propustima. To postaje poseban problem tijekom zaključavanja, stanja koje je po definiciji usamljeno i dosadno iskustvo.

Trenutno je osjećaj jada sasvim normalan emocionalni odgovor na krajnje neobičnu situaciju. Važno je da se djeca ne osjećaju kao da su iznevjerili ostale koji se bore sa zaključavanjem, ali ni njihove emocije ne bi trebale biti patološke kao mentalne bolesti. Biti jadan i kada je nekome dosadno nije isto što i patiti od depresije.

Tragično je da je malome, ali sve većem broju djece, zaključavanje tako teško podnijeti do te mjere da ih dovodi do samoozljeđivanja ili čak razmišljanja o samoubojstvu. Dugujemo im najbolju kliničku podršku koja je dostupna. Ali moramo također imati na umu da, bez obzira na to koliko je djeci teško u zaključavanju, većina djece je izdržljiva i može ovo nadvladati. Djeca zaslužuju da im se prvom prilikom omogući da ponovno budu djeca. Kad taj trenutak dođe, odrasli ih trebaju ostaviti na miru da se igraju, smiju i zabavljaju.