Nekada čovjek nepotrebno zakomplicira jednostavnu stvar i umjesto prostog, lakog i brzog rješenja napravi golem problem koga kasnije rješava čitava sila ljudi i tehnike. Zapetljamo se kao pile u kučine, kako bi se to u narodu reklo.
Ovakvo ponašanje je posebno izraženo u politici gdje neki ljudi, u nedostatku problema kome su oni vični i dorasli i u kome se mogu nekako snaći, sami naprave problem, da bi ga kasnije mjesecima ili godinama rješavali i od njega lijepo živjeli. Na primjer, pitanje može li se Makedonija zvati tim imenom ili nekim drugim je pitanje oko koga se godinama zabavljaju neki ljudi i od toga lijepo žive. Ili pitanje mogu li u nekim krajevima kršćani zvati Boga Allahom ili muslimani Allaha Bogom. U biti, to su pitanja koja bi trebala biti potpuno sporedna. Čemu se sporiti oko toga kako će se neko zvati ili kako će neko nekoga zvati? Šta mi imamo od toga ako, recimo, prugu nazovemo cestom, a cestu prugom? Ali onaj ko želi nerazumijevanje, on uvijek nađe oko čega će se sporiti.
Nekada ljudi zakompliciraju i rješavanje krajnje jednostavnih i banalnih stvari u svom svakodnevnom životu i skučenom prostoru, pa umjesto jednostavnog posla od dvije minute naprave posao od nekoliko sati ili dana. Promijenimo gumicu na odvodu ispod sudopere, a ne provjerimo dobro je li sve stegnuto koliko treba, i za nekoliko dana imamo uništen čitav dio kuhinje koji treba mijenjati, a košta nas ko zna koliko. Nekada uputimo kompliment nekoj osobi, ali ona to razumije drukčije i moramo joj danima objašnjavati šta smo željeli reći, a što joj više objašnjavamo, sve više tonemo i sve više kompliciramo naše odnose dok konačno ne postanemo neprijatelji.
Nekada u želji da ugodimo kućnom ljubimcu ulažemo mnogo truda i sredstava s namjerom da mu učinimo život ljepšim i ugodnijim, a rezultat je sve pogubniji dok životinja ne ugine. Mi smo mislili da joj treba što čistije i toplije mjesto, željeli smo je zaštititi od kiše i vjetra, hraniti je samo skupocjenom i zdravom hranom, a ona je željela svoju logu iskopanu u zemlji, grickati prljavo korijenje i stresati sa svog krzna kišu. Željela je ne biti sama i zatvorena, nego slobodu i druženje u okvirima svoje vrste. Da smo je samo ostavili da ide mirno svojim putem, niti bi nas koštalo truda, niti vremena i novaca, niti bismo išta zabrljali, ali ne – mi smo se ponovo zapetljali kao pile u kučine.
Jednostavno, svima nam se ponekada to dogodi. Ali nisu problem oni kojima se to ponekad dogodi, izuzetno, nego oni kojima je to način ponašanja, pravilo; kojima se samo ponekad dogodi da se ne ponašaju tako.
KRATKA PJESMA
Pjesmi kratkoj
baš je stalo
duža biti
makar malo.
A meni se
danas više
nova strofa
baš ne piše!
Kažem pjesmi:
“Daj, ne gnjavi!
Na miru me
sad ostavi!”
A ona se
na to srdi,
pa me kune,
pa me grdi!
Ja joj istom
mjerom vraćam,
njenu drskost
baš ne shvaćam.
Tek se sjetih,
dok je ružim,
da ja tako
pjesmu dužim!
Problem zapetljavanja “k’o pile u kučine” najbolje je riješio Mujo u sljedećem vicu : – otišao Mujo u štalu da pomuze kravu. Kad je završio posao taman da uzme kanticu sa mlijekom, krava se ritne i prospe je. On onako ljut skoči na noge, ode iza krave, dograbi neki konopac, te onu nogu kojom se ritnula diže u zrak i sveza je za gredu na tavanu. Zatim ponive sjede na stoličicu i ponovo je pomuze. I opet samo da uzme kanticu, a ona se ponovo ritnu onom drugom nogom i prospe je. Mijo već ljut skoči, ode iza krave dograbi drugi konopac i onu joj drugu nogu diže u zrak, te i nju sveza za gredu na tavanu. Sjede on tako treći put, pomuze je opet i naravno, samo što će da uzme kanticu, ona mahnu repom i prevrnu je. Mujo sada već zapjenio od bijesa skoči, ode iza krave,… Čitaj više »