Zašto operacija “one stvari” ne može nikako biti sramota?

Moj prijatelj je ovih dana operirao „onu stvar“. „Sramotu“. I od tog zahvata napravio takvu komediju za svoje društvo da smo se valjali od smijeha, a jedan drugi prijatelj je taj „podvig“ i u pjesmi opjevao.

Šteta je što za naše čitaoce ne mogu objaviti njegovo pismo, znam da bi se svi nasmijali do suza, ali ovaj događaj se može iskoristiti i za druge, korisne svrhe. U stvari, moj drugar je i imao upravo to na umu – da potakne i ostale kojima je pisao da, ako imaju sličnih problema, na to gledaju kao na normalan problem koji treba riješiti, a ne kao na neku sramotu.

A pravo pitanje je – šta je sramota? Na prvi pogled, to bi trebalo biti svakome jasno. A kad se malo dalje razmisli, postaje jasno da je definicija vrlo rastezljiva; da je nešto nekome sramota, a nekome ponos. Ne kaže se slučajno: „Čega se pametan stidi, budala se time ponosi.“ U posljednje vrijeme je posebno izražena konfuzija u vezi s tim čime se treba ponositi, a čega se treba stidjeti. Jedni mnoge novopečene bogataše smatraju lopovima, koji bi se trebali sramiti svojih djela, a neki sposobnim i snalažljivim ljudima kojima se treba diviti. Za nekoga, punih usta i s divljenjem kažu da je dobar čovjek, a neki drugi za tog istog kažu da je „dobar čovjek, jadan on“.  Jednostavno, sve se izmiješalo, poremetilo.

Za pedofiliju bi nekima odmah izrekli smrtnu presudu, a nekima se to oprosti i prešuti. Nečiji sin može u prometu zgaziti bilo koga, istući bilo koga kad mu se prohtije, napiti se i drogirati – za njega niti za njegove roditelje to neće biti sramota niti će biti kažnjivo. Ali nečiji sin će za prolaz na crveno svjetlo na semaforu biti kažnjen i osramoćen kao da je učinio zločin. I to neće biti sramota onih koji tako provode zakon. Sramota će biti ljude kopati po kontejnerima tražeći hranu, a neće biti sramota one koji su do toga doveli.  Sramota je biti silovana žena, a ne silovatelj.

I tako je ponekad i s bolestima. Mnogi ljudi se stide što su bolesni. Sramota je ako je neko obolio na nervnoj bazi, a znamo da nerve ima svaki čovjek i da je normalno da svaki i može oboljeti od nervne bolesti. Sramota je ako ima polno oboljenje. Sramota ako ima problema s debelim crijevom. „Ima, da prostiš, ružnu bolest“. A sve te „sramote“ su samo normalne, obične, ljudske stvari. Stvarna sramota je oteti, prevariti, ukrasti, slagati, spletkariti, sprečavati dobra djela i tako dalje, a ne biti bolestan. Zato mom prijatelju hvala što je s nama podijelio svoju priču i što nas već u više navrata potiče da se i mi slično ponašamo i tako pomažemo drugima.

A pošto nije red da citiram nešto iz njegovog pisma i nasmijem čitatelje, za kraj sam ostavio jedan „sramotni“ vic:

U parku na klupi mladić i djevojka zagrljeni sjede, a ona mu kaže da je ogrebala ruku. On je poljubi i pita je li izliječena ogrebotina, a ona kaže da jest. Onda se žali da je boli obraz, a on je poljubi u obraz i ona opet kaže da je i ta bol nestala. I tako ona nalazi nova „bolna mjesta“ a mladić ih sve uspješno „liječi“, dok sve to sluša i u čudu gleda sa susjedne klupe starac koji ne mogaše izdržati, nego mladića upita: „A, je li, mladiću, liječiš li možda i hemoroide?“