fbpx

Zečevi kao sudbina

Tužni zeko

Nedavno sam na ovom portalu objavio tekst naslovljen „Iz kupusa uši vire“. Dobio sam više mailova u kojima me čitatelji, kao i ranije djeca, pitaju što se kasnije zbilo sa zekom koji je glavni junak priče. A bilo je i zanimljivih komentara na portalu i sve me to nagnalo da nastavim priču o zečevima, jer ona se ovdje nije završila. U stvari, to je bio samo početak.

Dakle, po nagovoru djece, jednog dana sam otišao na mjesto gdje sam ostavio zeku. Naravno, njega nisam mogao naći, ali navratio sam do kuće ispred koje sam ga ostavio i pitao domaćine jesu li nekada, prije nekoliko godina, našli povrijeđenog zeku pored poštanskog sandučića? Oni mi odgovoriše da su ovu kuću kupili tek prošle godine i u nju se uselili, a bivši stanari su odselili negdje daleko na sjever zemlje i već su oboje umrli. Tako nisam saznao ništa novo. U meni se pojavio osjećaj krivice što se prije nisam raspitao, bar da znam što se dogodilo. Zar su i djeca pametnija od mene?!

Neko vrijeme nakon toga, moja kćerka, tada već djevojka, željela je imati zeca za kućnog ljubimca. Ja sam se protivio, govoreći joj kako bi taj jadni zec bio zarobljenik, da on ne bi imao slobodu, a biti bez slobode je velika tragedija. „Zamisli da tebe neko zatvori u jedno dvorište iz koga ne možeš nikada izaći, da nemaš nikoga od svojih prijatelja sa kojima bi se družila, da nemaš životnog partnera niti šanse da imaš potomstvo, a da imaš izobilje hrane, bi li ti bila sretna, i kako bi gledala na onog tko ti je ograničio slobodu?“, pokušao sam je pokolebati, ali nisam uspio. Ona je uskoro nabavila zeca, moram priznati vrlo lijepog i dragog, sa neobičnim klopavim ušima. Brat joj se našao pri ruci i napravio pravu vilu za zeca, 2×1,5m, na dva kata, a mama je bila vrlo revnosna u prikupljanju svih mogućih poslastica koje zečevi vole jesti. Ni ja nisam imao kuda, priključio sam se. Moram priznati da je i meni taj zec bio drag, nisam imao ništa protiv njega, nego sam samo imao protiv toga da mu se ograničava sloboda. Boljelo me je kad sam čuo kako žalosno cvili kada osjeti zeca u dvorištu drugog susjeda, dvadesetak metara dalje. Činilo mi se da će presvisnuti od čežnje.

Nakon nekoliko mjeseci naš zeko je počeo tugovati, slabije jesti, a potom je potpuno prestao jesti i piti i – uginuo. Pokopali smo ga u dvorištu, nedaleko od njegove luksuzne kuće. Kćerka je bila slomljena od tuge. Od tog zeca ostala joj je samo fotografija koju i danas čuva na zidu svoje kuće i od tada ne nabavlja nove kućne ljubimce. Ja sam pokušavao da se, koliko-toliko, brinući se o ovom zecu, iskupim za onoga iz posvete koga sam prije pregazio, ali čini se da mi se nije dalo.

I tako, mada smo svi u kući definitivno zaključili da više nećemo držati kućne ljubimce, jednog dana se pojavio sin sa novim zecom u naručju. Bio je to prelijep zeko, sa šarama u obliku srca oko očiju, skupocjen, sa pedigreom i bilo je nemoguće ne voljeti ga na prvi pogled. Ali, zar se već nismo dogovorili… No, prije nego što sam uspio izgovoriti i jednu riječ, sin je počeo svoju priču. Rekao je kako je daleko od naselja na livadi sa pokojim žbunom pored puta vidio ovog zeku gdje se krije u žbun, a neka velika ptica grabljivica već kruži iznad njega. Očito je bilo da ga se neko oslobodio tako što ga je tu ostavio, a on je odrastao među ljudima i ne zna se braniti od grabljivica. Da ga nije uzeo, ptičurina bi ga zasigurno ubila. I šta sad?! I sin i moja supruga su me tako pogledali da se, čak i da sam mislio usprotiviti se, to ne bih usudio. Kuću za zeca smo već imali, hranu smo lako pribavili i taj zec je još uvijek kod nas. O njemu se najviše brine supruga, bere mu biljke koje najviše voli i daje posebnu vrstu kukuruza i mogu zamisliti kako će sad njoj pasti eventualni rastanak sa ovako krasnim ljubimcem. Jednom se dao i naslutiti njegov odlazak, bio je ozbiljno bolestan, sa nekom ranom na vratu. Kako je već ostario (životni vijek mu je oko osam godina, a on je već imao trinaest), mislili smo da mu je to kraj. Supruga mu je tad dozvolila da ima neograničenu slobodu u dvorištu, da može kopati i jesti šta poželi. (To bi meni teško dozvolila!) On je, zanimljivo, pojeo sve ljekovite biljke, poput čuvarkuće, i ubrzo se oporavio.

U međuvremenu, ja sam napisao i objavio dvije slikovnice o zečevima, „Lovac i zeko“ i „Djed zec“; imam pripremljenu jednu knjigu za djecu isključivo o zečevima, „Njegovo visočanstvo zec“, a nedavno sam imao i još jednu nezgodu vezanu za ovo divno stvorenje. Ujutro, dok sam išao na posao, na sred puta vidim zeku kako leži, baš kao onaj koga sam davno pregazio: podignut na prednje noge dok mu trup i zadnje noge nepomično leže. Nisam se dvoumio, odmah sam stao i unio ga u auto. Već sam razmišljao kako ću ga odnijeti veterinaru, pa kući, i pokušati pomoći mu da se oporavi. Onom zecu koga već imamo to će biti drag prijatelj. Hrane već imamo spremljene i neće biti nikakav problem samo umjesto jednog zeca pobrinuti se o dva. Čak sam se počeo radovati tome i opet se sjetio onoga zeca koga sam nekada pregazio.

Vozio sam i povremeno gledao na povrijeđenog zeku koji je bio na podu ispred suvozačevog mjesta. Jedno oko mu je bilo krvavo od udarca. Povremeno bi se pokušao pomjeriti pa bi onda odustao, pretpostavljam zato što je to bilo bolno. Nije puštao nikakve glasove. Nakon što se umirio pune dvije-tri minute, odjednom je podigao glavu malo više i pokušao poći prema meni, kao da mi je želio nešto reći. Zagrebao je prednjim nogama jednom, drugi put, treći put… I onda je samo klonuo. Izgubio je svoju životnu bitku, a ja nadu da ću mu moći pomoći.

Kada sam ispričao ovo supruzi, ona se isplakala kao kišna godina. A ja razmišljam – ko zna šta me još čeka u ovoj zečjoj priči i kada će joj doći kraj?

0 0 vote
Ocijenite članak
Pretplati se
Obavijest
guest
7 Comments
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Inline Feedbacks
View all comments
Slagerpjevac
Gost
Slagerpjevac
3 godine prije

Pa možda da odustanete od zečeva i prijeđete na kornjače.. ja osobno preferiram ježeve.

subaru
Gost
subaru
3 godine prije

Životinja najbolje zna što treba jesti, taj zeko je ozdravio kad je počeo jesti što mu nagon kaže.

Marshal
Gost
Marshal
3 godine prije

Ova prica o zecu i cuvarkuci me podsjetila na mene. Od desete godine zivota imam problem sa alergijom, polen mi je najveci neprijatelj od proljeca pa negdje do kraja ljeta. Stalno sam morao koristiti kapi za oci i piti dnevno po jednu tabletu da ne bi imao nelagodan osjecaj u prsima kod pluca, lagano otezano disanje i da nemoram svake tri sekunde kihati i naravno da me oci ne srbe. Prosle godine mi se desilo cudo, otkrio sam i ja svoju cuvarkucu u obliku cannabis sative. Uvijek me strasila i sama pomisao da pomislim konzumirat narkotike a kamoli sta drugo, al kad ti pukne film, insan naglo promjeni misljenje, pa sam probao i to, odtad kako sam poceo pusit po jedan cist dzoint bez duhana, zivot mi se naglo promjenio. Znaci prosle godine nijednu jedinu tabletu protiv alergiju nisam morao popit i prosao sam bez jedne jedine kapi u ocima. Ne znam jel to placebo efekt ili sta, zelim ove godine opet istu metodu primjenit. Nadam se da ce mi ova godina bit kao prosla, sto se alergije tice. Toliko od mene, ne zelim reci da to neko drugi treba pokusati ili slicno, samo sam htio reci ono sto sam dozivio. Da podjelim svoje iskustvo. Jer uvijek mi se cinilo nemoguce da cu ikad vise moci uzivat u proljece i ljeto bez tableta.

Georgij Žukov
Gost
Georgij Žukov
3 godine prije
Reply to  Marshal

Druze Marshale nisi precizirao pusis li svaki dan u sezoni peludi (proljece /ljeto) ili popusis jednom pa si miran cijelu sezonu , nije provokacija , zbilja me zanima 🙂

Marshal
Gost
Marshal
3 godine prije
Reply to  Georgij Žukov

Da budem onda precizniji, prosle godine dok je trajala sezona alergije skoro svaku noc sam prije spavanja po jedan ispusio.

Georgij Žukov
Gost
Georgij Žukov
3 godine prije
Reply to  Marshal

ok , hvala na odgovoru:)

Jugo
Gost
Jugo
3 godine prije

‘ Ima ih koji su deljali razanj za zeca……al’ zec kao zec…Ima ih koji su hrabro nikli ali nikada na sebe svikli pa sada blude k’o pjani od stare nade do nove zablude….’ ( Brotnjice – Mak Dizdar)

POVEZANE VIJESTI

Izbornik