Hidžab i Kur’an – Što tekst zaista kaže, a što su kasnije interpretacije dodale

U raspravama o hidžabu često se miješaju tri različite stvari: ono što Kur’an izravno kaže, ono što ljudi misle da Kur’an “mora značiti” i ono što su kasniji pravni, društveni i kulturni sustavi pretvorili u obvezu. Ako se držimo isključivo Kur’anskog teksta i načina na koji on sam oblikuje vjerske propise, postaje jasno da Kur’an nigdje eksplicitno ne nalaže pokrivanje kose kao univerzalnu i bezuvjetnu dužnost za sve muslimanke.

Ideja hidžaba kao stroge i standardizirane obveze kakvu danas poznajemo u mnogim sredinama prvenstveno je rezultat povijesnog razvoja tumačenja, pravnih škola i društvenih normi nastalih nakon što je Kur’an već bio zapisan.

Kad Kur’an uvodi jasnu obvezu, on to čini nedvosmislenim jezikom i u formi zapovijedi koja ne ostavlja mnogo prostora za dvojbu. Tako su propisani post, namaz, zekat, zabrane određenih ponašanja i ključni društveni odnosi.

Kod pitanja ženskog odijevanja, međutim, Kur’an ne koristi takav stil. Ne postoji ajet koji izravno zapovijeda pokrivanje kose, niti se uvodi točno definiran odjevni predmet kao vjerski standard. Umjesto toga, naglasak je na skromnosti, čednosti, dostojanstvu i odgovornom ponašanju u javnom prostoru, pri čemu se koriste pojmovi i slike koje pripadaju konkretnom povijesnom i kulturnom kontekstu Arabije 7. stoljeća.

Najčešće citirani ajeti govore o spuštanju pogleda, čuvanju čednosti i o tome da se ne izlažu ukrasi, uz naputak da žene “spuste” ili “prebace” svoje pokrivalo preko prsa. Ključna činjenica, koja se često prešućuje, jest da Kur’an ovdje ne uvodi maramu kao novu obvezu, nego pretpostavlja da određeno pokrivalo već postoji u tadašnjem običaju.

Tekst regulira način nošenja postojeće odjeće, s vrlo jasnim fokusom na pokrivanje prsa, a ne na kosu kao takvu. Da je kosa bila središnji problem ili temeljna vjerska obveza, Kur’an bi to izravno i nedvosmisleno naveo, kao što to čini u drugim pitanjima koja smatra ključnima.

Drugi često spominjani tekst govori o vanjskom ogrtaču i svrsi da žene budu prepoznate i zaštićene od uznemiravanja. Ovdje je motiv izričito društveni i kontekstualan. Sam ajet objašnjava razlog preporuke: sigurnost i dostojanstvo u konkretnim okolnostima tadašnje zajednice. Iz toga se može izvući opće etičko načelo, ali nije metodološki opravdano iz takvog teksta izvoditi trajnu, univerzalnu i detaljno propisanu obvezu pokrivanja kose u svim kulturama i vremenima.

Dodatnu konfuziju stvara i sama riječ “hidžab”. U Kur’anskom jeziku hidžab znači zastor, pregradu ili barijeru, a ne specifičan odjevni predmet. Tek kasnije, u kulturnoj i pravnoj tradiciji, taj se pojam počeo koristiti za žensku maramu. Današnje značenje riječi rezultat je povijesnog i jezičnog pomaka, a ne izravne Kur’anske definicije, što dodatno potvrđuje da moderni koncept hidžaba nije jednostavno preslikavanje izvornog teksta.

Kršćanke su također pokrivale kosu i prsa

Važno je ovu raspravu staviti i u širi povijesni kontekst. Pokrivanje glave žena nije islamska posebnost, niti je izvorno vezano uz Kur’an. Kršćanske žene su još donedavno, prije svega nekoliko desetljeća, redovito nosile marame u crkvi, a u mnogim krajevima Balkana starije žene i danas gotovo nikada ne izlaze nepokrivene glave.

Posebno je upečatljiv običaj nošenja crne marame i crnine nakon smrti supruga. Taj običaj nema nikakvo podrijetlo u Kur’anu niti u islamu. On pripada starom europskom, mediteranskom i biblijskom kulturnom krugu, gdje crna boja simbolizira žalovanje, gubitak i promjenu društvenog statusa.

Udovice su se zavijale u crninu često do kraja života ne zbog vjerske zapovijedi, nego zbog društvene norme i očekivanja zajednice. Taj običaj postoji u katoličkim i pravoslavnim sredinama stoljećima prije pojave islama, što jasno pokazuje da pokrivanje glave pripada širem kulturnom obrascu, a ne jednoj svetoj knjizi.

Hadisi su izvor svih problema, a oni predstavljaju samo ljudsku interpretaciju

Tvrdnja da je pokrivanje kose stroga vjerska obveza u islamu oblikovala se kroz kasniju pravnu tradiciju, hadiska tumačenja i patrijarhalne društvene strukture. Fikh je ljudski pokušaj razumijevanja teksta, a ne sam tekst. Zbog toga nije slučajno da se praksa odijevanja muslimanki kroz povijest i geografiju dramatično razlikovala. Sama ta raznolikost govori da Kur’an nije propisao jedinstveni i detaljni odjevni model, nego je dao etičke smjernice koje su kasnije različito primjenjivane.

U konačnici, Kur’an dosljedno stavlja naglasak na moralni subjekt, ponašanje i odgovornost, a ne na uniformu. Skromnost je etički princip, a ne komad tkanine. Kada se forma odijevanja pretvori u mjerilo vjere, lako se izgubi smisao poruke.

Zato se može argumentirano i mirno braniti stav da hidžab u smislu obveznog pokrivanja kose nije Kur’anska zapovijed, nego rezultat post-Kur’anskih interpretacija i kulturnih normi.

To ne osporava pravo pojedinca da maramu nosi iz osobnog uvjerenja ili identiteta, ali jasno razdvaja ono što tekst stvarno kaže od onoga što su ljudi, kroz povijest, dodali.

A kad se ta razlika jednom prizna, postaje očito da se vjera ne mjeri maramom na glavi, nego dostojanstvom, odgovornošću i sviješću — stvarima koje se ne mogu jednostavno navući i skinuti.