Kur’an je emancipirao žene prije 14 stoljeća, a ljudi su ga naknadno zatvorili u lance tradicije

Iako se danas islam često prikazuje kao religija koja ograničava žene, Kur’an je bio prva knjiga koja im je dala pravo nasljedstva, pristanka i dostojanstva. Prava su im oduzeli ljudi, a ne Bog.

U vremenu kada se o ženi u islamu govori više kroz političke rasprave nego kroz razumijevanje vjere, istina o njezinu položaju u Kur’anu sve je više zakopana pod slojevima tumačenja, tradicije i društvenih normi. Ono što je u izvornom tekstu bilo emancipatorsko i zaštitničko, stoljećima se pretvaralo u oruđe kontrole i moralnog nadzora. Vrijeme je da se taj krug razbije i da se Kur’an ponovno čita onako kako je napisan — jasno, razumno i s poštovanjem prema dostojanstvu žene.

Kur’an ženu ne definira kao biće drugoga reda. U samom početku jasno se kaže da su muškarac i žena stvoreni “od jedne duše” (Sura 4:1), što teološki znači potpunu jednakost u vrijednosti i dostojanstvu. Pred Bogom, spol ne nosi nikakvu prednost. Ono što čovjeka uzdiže jest njegov moral i djela. Ta je poruka u 7. stoljeću bila duboko revolucionarna – u društvu u kojem žena nije imala pravo nasljedstva, nije mogla odlučivati o vlastitom braku i bila je često isključena iz javnog života.

U Suri En-Nisa (4:1) jasno se kaže: “O ljudi, bojte se Gospodara svoga, koji vas od jednog čovjeka stvara, a od njega je i drúgu njegovu stvorio, i od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao. I Allaha se bojte – s imenom čijim jedni druge molite – i rodbinske veze ne kidajte, jer Allah, zaista, stalno nad vama bdi.”

Kur’an je u 7. stoljeću ženu vratio u središte moralnog poretka

Kur’an je sve to promijenio. Uveo je pravo žene na imovinu i nasljedstvo, zahtijevao njezin pristanak u braku, dopustio razvod i zabranio nasilje. Time je ženu vratio u središte moralnog poretka, kao osobu koja posjeduje razum, volju i odgovornost. Njegova je namjera bila osloboditi, a ne ograničiti. No, povijest je pokazala da se te poruke često guše u interpretacijama koje više duguju patrijarhalnim običajima nego samom tekstu.

U Suri En-Nisa (4:7) jasno se kaže: “Muškarcima pripada dio onoga što ostave roditelji i rođaci, a i ženama dio onoga što ostave roditelji i rođaci, bilo toga malo ili mnogo, određeni dio.”

Zamislite, žene su po Kur’anu imale pravo nasljedstva prije 1400 godina, dok su se naše žene tog nasljedstva morale odricati prije 30-40 godina.

Revolucionalno normiranje nasljedstva – neviđeno u kršćanstvu

U Suri En-Nisa (4:11) jasno se kaže: “Allah vam naređuje da od djece vaše – muškom pripadne toliko koliko dvjema ženskima. A ako bude više od dvije ženskih, njima – dvije trećine onoga što je ostavio, a ako je samo jedna, njoj – polovina. A roditeljima, svakome posebno – šestina od onoga što je ostavio, ako bude imao dijete; a ako ne bude imao djeteta, a nasljeđuju ga samo roditelji, onda njegovoj materi – trećina. A ako bude imao braće, onda njegovoj materi – šestina, pošto se izvrši oporuka koju je ostavio, ili podmiri dug. Vi ne znate ko vam je bliži, roditelji vaši ili sinovi vaši. To je Allahova zapovijed! – Allah, zaista, sve zna i mudar je.”

Ovdje Kur’an ne samo da priznaje ženi pravo na nasljedstvo, nego ga precizno normira — što je u tadašnjem društvu bilo potpuno revolucionarno.

Kur’an nije promovirao poligamiju – on ju je već prvi kritizirao

U predislamskoj Arabiji muškarci su mogli imati neograničen broj žena. Žene su bile bez pravnog statusa, često naslijeđivane kao imovina i bez zaštite nakon smrti muža. Kur’an je u tom kontekstu ograničio poligamiju i uveo pravila pravednosti — što je bio ogroman moralni i društveni napredak.

U Suri En-Nisa (4:3) jasno se kaže: “Ako se bojite da prema ženama sirotama nećete biti pravedni, onda se ženite onim ženama koje su vam dopuštene, sa po dvije, sa po tri i sa po četiri. A ako strahujete da nećete pravedni biti, onda samo sa jednom; ili – eto vam onih koje posjedujete. Tako ćete se najlakše nepravde sačuvati.”

Kur’an ne zapovijeda poligamiju — on je dopuštao u iznimnim okolnostima. Povod objave ovog ajeta bila je zaštita ratnih siročadi i udovica nakon bitaka u ranim godinama islama. Poligamija je tada bila socijalna obveza, ne osobni užitak. Uvjet pravednosti je presudan. Muškarac smije imati više žena samo ako može biti potpuno pravedan prema svima — emocionalno, materijalno, moralno.

Kur’an odmah zatim upozorava da je to gotovo nemoguće: “Nećete moći biti pravedni prema ženama, ma koliko to željeli…” (Sura 4:129)

Dakle, Bog sam priznaje da je savršena pravednost nedostižna. Time Kur’an u praksi odvraća od poligamije, iako je ne zabranjuje izravno.

Brak s djecom je obična laž – To ne postoji u Kur’anu

Kur’an nigdje ne određuje dob djevojčice za udaju niti spominje brak s djecom. U cijelom tekstu nema nijednog ajeta koji bi to podržao. Umjesto o godinama, Kur’an govori o zrelosti (rusd) — sposobnosti za razum, odgovornost i donošenje odluka. U Suri 4:6 jasno stoji da se s osobom može postupati odraslo tek kada pokaže razum i zrelost, što se u islamskoj tradiciji povezuje i s bračnom sposobnošću. To znači da Kur’an ne mjeri dob kalendarom, nego sposobnošću da se razumiju obveze i posljedice.

Ideja da se maloljetnice mogu udavati ne dolazi iz Kur’ana, već iz kasnijih ljudskih tumačenja i kulturnih običaja. Kur’an dosljedno polazi od načela pravde, dostojanstva i slobodne volje, zahtijeva obostrani pristanak i zrelu odluku, čime se dječji brakovi jasno isključuju. U njemu nema prostora za prisilu ni iskorištavanje, nego samo za zaštitu. Tko koristi Kur’an da opravda brak s djecom, ne čita sveti tekst, nego traži izgovor za nepravdu. Kur’an je knjiga koja štiti život, razum i dostojanstvo — posebno onih najranjivijih.

Zavijanje žena je također mit

Najveća zbrka nastaje kada se govori o ženskoj odjeći. Danas se često tvrdi da Kur’an naređuje ženama da se “zaviju”, da pokriju kosu ili lice. Međutim, nijedan ajet ne propisuje takvu obvezu. Riječ “hidžab” u Kur’anu uopće ne znači maramu, nego “zastor” ili “pregradu”, i u svim kontekstima odnosi se na fizičku ili duhovnu barijeru, ne na odjevni predmet.

Ajeti koji govore o odijevanju (Sura 24:31 i Sura 33:59) pozivaju žene na skromnost i dostojanstvo, tražeći da prekriju prsa i nose vanjski ogrtač u javnosti kako bi bile poštovane. To nije naredba o zavijanju, nego uputa o pristojnosti u tadašnjem društvenom kontekstu. Poruka je jasna: odjeća treba štititi dostojanstvo, ne skrivati identitet.

U Suri En-Nur (24:31) jasno se kaže: “A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; i neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje, i neka vela svoja spuste na grudi svoje; neka ukrase svoje ne pokazuju drugima, to mogu samo muževima svojim, ili očevima svojim, ili očevima muževa svojih, ili sinovima svojim, ili sinovima muževa svojih, ili braći svojoj, ili sinovima braće svoje, ili sinovima sestara svojih, ili prijateljicama svojim, ili robinjama svojim, ili muškarcima kojima nisu potrebne žene, ili djeci koja još ne znaju koja su stidna mjesta žena; i neka ne udaraju nogama svojim da bi se čuo zveket nakita njihova koji pokrivaju. I svi se Allahu pokajte, o vjernici, da biste postigli ono što želite.”

Kako vidite, od žena se traži da prikriju svoje intimne dijelove tijela, a ne tijelo. Jedino velo je ono koje prekriva grudi, a nikako oči i glavu. Čak što više, žene se okićene i to trebaju javno i s ponosom pokazivati.

U Suri El-Ahzab (33:59) jasno se kaže: “O Vjerovjesniče, reci ženama svojim, i kćerima svojim, i ženama vjernika neka spuste haljine svoje niza se. Tako će se najlakše prepoznati pa neće napastvovane biti. A Allah prašta i samilostan je.”

Ovdje također vidimo da nema govora o pokrivaju lica i glave, već samo donjeg dijela tijela.

Pazite, ovo je bilo prije 1400 godina, a naše bake prije samo 40 godina su bile pokrivene dugim haljinama i maramama.

Naknadne manipulacije i deformacije Kur’ana

Problem je nastao kada su vjerske i pravne škole, stoljećima nakon Poslanika, počele tumačiti te ajete u skladu s lokalnim običajima i društvenim očekivanjima. Tako je ono što je u Kur’anu bilo načelo moralne kulture pretvoreno u propis o odijevanju. Žena je od subjekta postala objekt nadzora, a marama simbol poslušnosti, iako to nikada nije bila Božja naredba. Kur’an ne propisuje uniformu, nego stav – skromnost, poštovanje i uzajamnu odgovornost muškaraca i žena.

Muslimankama danas treba vratiti pravo na izbor i razumijevanje. Ako nose maramu, neka to bude izraz vjere, identiteta i osobne odluke, a ne pritiska ili straha. Ako je ne nose, njihova vjera time nije manja. Bog, kako uči i sam Poslanik, ne gleda vanjštinu, nego srce i djela. Skromnost i moral nisu u tkanini nego u ponašanju. Kur’an ne poznaje kaznu za one koje maramu ne nose, niti ih ikada proglašava manje pobožnima.

Za one koji nisu muslimani, važno je znati da islam koji poštuje ženu nije izuzetak, nego izvorna poruka. Kur’an je knjiga milosrđa i razuma, ne prisile. On ne traži da žena nestane iz javnosti, nego da u njoj bude sigurna, poštovana i slobodna. Sve što je došlo poslije – rigidni zakoni, prisilna pokrivanja, uskraćivanje prava – dolazi iz ljudske interpretacije, ne iz Božje riječi.

Vrijeme je da se istina vrati tekstu. Žena u Kur’anu nije sjena muškarca, nego njegovo svjetlo. Njezino dostojanstvo ne mjeri se tkaninom, nego snagom duha i mudrošću izbora. Kad se Kur’an čita bez predrasuda, jasno je: islam ne podčinjava žene, nego štiti njezinu slobodu da bude ono što jest – čovjek s pravom na vjeru, razum i poštovanje.

Poruka za kraj

Kao Hrvat i katolik, ostao sam iznenađem onim što sam pročitao i istražio. Znao sam da ću pronaći ono što nam kriju, ali nisam očekivao ovakav rasplet istraživanja.

Nažalost, najveća izdaja Kur’ana danas ne dolazi od njegovih neprijatelja, nego od onih koji se kunu da ga brane. U mnogim bliskoistočnim zemljama, bogate i moćne elite već desetljećima koriste vjeru kao oruđe kontrole, a ne kao put prema istini.

Oni deformiraju poruku Kur’ana – knjige razuma, slobode i dostojanstva – i pretvaraju je u sustav zabrana, straha i poslušnosti. Dok sami žive u luksuzu i dekadenciji, običan narod drže u primitivizmu, tumačeći mu vjeru tako da mu oduzmu pravo na propitivanje, slobodu i napredak.

Rezultat toga su generacije ljudi koje više slijede tuđe hadise nego razum i svijet koji islam vidi kroz prizmu nasilja i zatvorenosti. Isto vrijedi i za muslimane u Bosni i Hercegovini. Muslimani u Bosni i Hercegovini trebali bi s razumijevanjem preispitati što doista proizlazi iz Kur’ana, a što iz kulturnih slojeva koji su mu kasnije nametnuti.

Nije sve što dolazi iz Mekke sveto, niti je svako tko nosi bradu učitelj istine. Vrijeme je da se vjera vrati tekstu, a ne tiranima koji je koriste da bi ostali nedodirljivi. Isto vrijedi za katolike i pravoslavce.

Ovaj članak je dio serije članaka koji nastoje raskrinkati predrasude, stigmatizaciju i pogrešna tumačenja koja se stoljećima lijepe uz islam i Kur’an. Cilj serije nije obrana religije, nego vraćanje činjenicama, razumom i humanim tonom onome što je često iskrivljeno političkim, ideološkim ili medijskim interesima. Kroz analitički, ali pomirljiv pristup, ovi tekstovi pozivaju čitatelje – vjernike i one koji to nisu – da Kur’an ponovno pročitaju očima dostojanstva, znanja i međusobnog poštovanja.

Istina o ŠERIJATU u islamu – riječ koja se spominje samo jednom u Kur’anu

“Džihad” – Što znači i što (ne)znamo o njemu?