Je li pukovnik Gaddafi financirao kampanju Nicolas Sarkozy, gdje mu je novac otišao i koje su mu zemlje pružile pomoć – s tim je pitanjima Sputnik obratio službenom tumaču bivšeg vođe Libije.
Meftah Abdallah Missuri, libijski diplomat i službeni prevodilac bivšeg libijskog vođe Muammara Gaddafija, otkrio je da Nicolas Sarkozy nije jedini koji je imao koristi od velikodušnosti pukovnika. Prema njegovim riječima, Hosni Mubarak, koji je vodio Egipat od 1981. do 2011. godine, i Zine el-Abidine Ben Ali, tuniski predsjednik od 1987. do 2011., bili su među onima koji su tražili pomoć.
“Pomagao je svim zemljama Trećeg svijeta, od Azije do Latinske Amerike. Pomogli smo svima koji su patili od prirodnih katastrofa, gladi, invazije skakavaca. Slali smo lijekove i zrakoplove, a ako je neki predsjednik zatražio pomoć, primio je iznos od pola milijuna do pet milijuna dinara”, kaže pukovnikov prevodilac.
Meftah Abdallah Missuri nastavlja. “Pukovnik mu je osobno rekao da je financirao izbornu kampanju Nicolas Sarkozyja. Kasnije ga je portugalski novinar pitao o iznosu, odgovorio je da se radi o 20 milijuna eura. Kasnije je nekoliko puta sve ponovio na televiziji, kao i pukovnikov sin Saif al-Islam i Ziad Takieddine koji je Sarkozyju nosio novac u torbama.”
Kad su pukovnika sustigle poteškoće, ni Egipatski ni Tuniski predsjednici nisu mogli pomoći Muammaru Gaddafiju – obojica su već izgubili vlast. Ipak, afričke zemlje su pokušale riješiti nemire koji su izbili u Libiji 17. veljače 2011. godine, ali nisu uspjeli, kaže Meftah Abdallah Missuri.
“Gaddafi je bio pozvan u Južnu Afričku Republiku, Venezuelu i Bjelorusiju , ali nije htio napustiti svoju domovinu”, otkriva njegov prevodilac.
Na pitanje gdje je pukovnikov novac, prevodilac odgovora da nitko nikada nije pronašao njegovu imovinu.
“Sve njegove kuće bile su službeno registrirane u Wakfsovom ministarstvu kao vjerske donacije. Kada govorimo o zamrzavanju računa, to su računi libijske države. Koliko ja znam, računi u ime Muammara Gaddafija nisu postojali u stranim bankama. Možda su njegova djeca imala, ali o tome ne znam ništa. Bio sam prevoditelj Gaddafija, a ne njegove obitelji”, završava Meftah Abdallah Missuri.
14 komentara
Imperujalne sile na celu sa SAD-om ce kad tad odgovarati za izrabljivanje i pljacku slabijih i siromasnijih. U Europi najveci krimen je na Njemackoj i Francuskoj. Pri tome mislim na politicka vodstva tih zemalja, a ne na narode, iako i narodi tih zemalja moraju biti svjesni da svoje blagostanje duguju pljacki i izrabljivanju, a ne nikakvoj genetskoj superiornosti kao sto tumace kojekakve rasne teorije.
Pozdrav , nije Njemačka druga , Italija je koja je dugovala jako velike novce Libiji za naftu i plin .
@Zilevski, Njemacka generalno zivi na grbi perifernih naroda poput juznoslavenskih ili Grka. Na to sam mislio.
mogu odgovarati samo pred samim stvoriteljem,nikada na zemlji.
Eto, Gadafijev najbliži suradnik svjedoči da nije za sebe zadržavao milijarde od nafte i plina, kako nas uvjerava zapad, nego je sve dijelio. Onda, koliko su zapadni mediji punili stranice lažima o njegovom navodnom nastranom seksualnom životu, spominjali su harem, stotinu djevica, silovanja, sado/mazo, šta sve ne. Gdje su sad sve te djevice?
Zapad u pravilu gotovo u realnom vremenu snimi nekakav dokumentarac o svojim neprijateljima, u kojem svjedoče “žrtve diktatora”, a ja ne znam da sam ikada čuo da postoji nekakav film u kojem stotinu djevica, koje bi bile Gadafijeve seksualne robinje, govore o svojoj patnji i stradanju. Znači, i tu smo laž i obmanu morali progutati i kao pojedinačni konzumenti zapadnih sredstava informiranja i kao država, pa službeno poduprijeti iste one koji su kao i prije 2000 godina razapeli Krista na križ!
Btw, u trenutku objave Gadafijeve likvidacije, Christiane Amanpour i CNN su imali ekskluzivu sa najvećim huškačem i zagovornikom njegove fizičke likvidacije, sa Hillary Clinton. Kad ju je C. Amanpour pitala za Gadafija, huškačica i ubojica je raširila ruke, pljesnula, nasmijala se grohotom i rekla: “Došli smo, vidjeli smo, mrtav je!”, a zatim salva nekontroliranog smijeha i razvučena faca poput Jockera iz Ghotam Cityja.
Pokojni veliki vođa, Gadafi, je davno rekao da će živjeti u šatoru, sve dok i posljednji stanovnik njegove zemlje ne bude imao svoju kuću ili stan.
Sve uredu ali tko garantira dali on zapravo laze ili ne, a vi se hvatate ko d je istina samo takva. Mozda i je zadrzao puste miljarde na racunima negdje vani.
možda da se mažeš s time, umjesto da gutaš?
Mislim da čovjek koji bira smrt (kakvu god) u vlastitoj zemlji rađe, nego poniženje u emigraciji, nema potrebe da buksa lovu u inozemstvo na nekakve skrivene račune.
@AloeVera, pravo pitanje jest: kako Libija izgleda nakon uvodjenja demokracije!? Odgovor bi glasio: puno gore nego u Gadafijevoj eri! 200 milijardi dolara su tzv. demokrati maznuli sa libijskih drzavnih racuna nakon izvrsene agresije! Ista stvar, samo mirnim putem se odvija u Ukrajini. Cilj kapitalistickih imperijalista je ovladavanje privredom zemalja koje nisu pod njihovom kontrolom. Prvo vrse pritisak da se sve privatizira i tu instaliravaju svoje poslusnike pa vrse pljacku i unistavanje. Kad uniste i obezvrijede firmu, kazu-aha, nesposobni ste, mi preuzimamo kontrolu!
Odlican primjer ubijanja privrede jest zagrebacka Pliva, tada jedna od pet vodecih farmaceutskih divova, unistena privatizacijom devedesetih.
“Gaddafi je bio pozvan u Južnu Afričku Republiku, Venezuelu i Bjelorusiju , ali nije htio napustiti svoju domovinu, otkriva njegov prevodilac.”
Bio je svijestan da će mu licemjerni sunarodnjaci, koji su ga poslali u smrt, jednog dana dizati spomenike. Sic transit gloria mundi! 🙂 🙂 🙂
Kako ga Stipe nije pozvao u Grškovićevu a deve je mogao parkirati da pasu na Pantovčaku
Gadafi je žrtva umjetne države nastale nakon jedinog u povijesti uspješno provedenog genocida. Bio je kriv jer je sa političke scene uklonio marionetskog monarha i Libiju sa svim njenim bogatstvima vratio domicilnom stanovništvu i svijetu pokazao da je to moguće. Sa njime živim, njegova se domovina ne bi mogla ponovo parcelirati. Internet je prepun podataka o svim interesentima za vraćanje stanja na ono iz vremena Idrisa, ali i prije njega.
Usput, na prostorima raspadnute Jugovine mnoge su obitelji stekle kruh na libijskim naftnim poljima. Temeljem radnih ugovora, ne postosvajačkom pljačkom.
libijska džamahirija je za zapadnu ekonomiju postala rak rana.ne mogu desperadosi dopustiti da mali narodi svijeta vide da se može živjeti i raditi bez zaduživanja kod njih i bez krađe visoko rangiranih političara,sa poštenima moraš pošteno a oni to neznaju,i to je poruka za sve koji pokušaju na taj način živjeti,gdje god pokušaju pošteno ovi desperadosi to razore i poslije dođu kao mirovnjaci i popljačkaju sve što se može.