Po uzoru na Pavelića, “domoljubi” rasprodali Hrvatsku – Narode, nema kajanja nakon j****a

Hrvatska obala postala je poligon za bahaćenje onih koji su je uspjeli zgrabiti, dok se običan čovjek svako ljeto iznova pita gdje mu je mjesto. Fotografije s otoka Visa, točnije iz uvale Vela Čavojnica, pokazuju ogradu visoku oko metar i sedamdeset, opasanu žicom pod naponom koja seže doslovno do mora. Nije riječ o vojnom objektu ni zaštićenom postrojenju, nego o privatnoj kući čiji je vlasnik odlučio čitavu uvalu pretvoriti u vlastito dvorište.

Čitateljica koja se ondje htjela okupati opisala je nelagodu i šok jer je pristup uvali potpuno onemogućen. S desne strane uvale nalazi se kuća, što donekle objašnjava želju za privatnošću, ali nikako ne opravdava činjenicu da je cijela uvala stavljena pod električnu žicu. Postavila je logično pitanje smije li lokalni šerif provoditi svoju volju i je li to uopće po zakonu, a odgovor je više nego jasan.

Zakon o pomorskom dobru nedvosmisleno zabranjuje ograđivanje i bilo kakvo ograničavanje opće upotrebe pomorskog dobra, osim u slučajevima ugovora o koncesijama i to samo do njihova isteka. Pomorski pojas obuhvaća dio kopna namijenjen javnoj upotrebi i mora biti najmanje šest metara udaljen od obale. Čak i kad privatna parcela u zemljišnim knjigama seže do mora, zakonski pojas ostaje javni prostor na kojem nitko ne smije graditi prepreke.

Dakle, netko je jednostavno odlučio ignorirati zakon i podići ogradu s naponom, a građani se osjećaju kao uljezi na vlastitoj obali. Ono što posebno bode oči jest tišina institucija koje bi trebale reagirati na ovakve slučajeve. Umjesto toga, dobivamo fotografije koje svjedoče o bezobrazluku koji prolazi bez sankcija, dok se istovremeno vodi kampanja o zaštiti hrvatskih interesa i nacionalnog ponosa.

Cijela priča savršeno se uklapa u obrazac rasprodaje koju već desetljećima provode samoprozvani domoljubi. Još za vrijeme Drugog svjetskog rata Ante Pavelić je Rimskim ugovorima prepustio Italiji velik dio jadranske obale i otoke, a tu je tradiciju izdaje nacionalnih interesa nastavila i današnja vlast. Razlika je samo u potpisnicima i načinu na koji se priča o domoljublju, dok se istovremeno javna dobra pretvaraju u privatne ograđene enklave.

Stranka HDZ koja se kiti domoljubljem i kršćanskim vrijednostima na čelu s Andrejem Plenkovićem iznjedrila je niz afera i kriminalnih radnji koje su rezultirale odlascima ministara pod teretom korupcije. Toliki broj smijenjenih i optuženih dužnosnika u jednoj vladi doista nije zabilježen u novijoj hrvatskoj povijesti. Pa ipak, birači i dalje opravdavaju takvo stanje prebacivanjem krivnje na komuniste i neke mitske neprijatelje koji navodno uništavaju Hrvatsku.

Onda se okreneš unucima ustaša. Oni bi navodno trebali biti pravi “istinski domoljubi”. Kad ono, upravo ta bagra se udružila s “komunistima” iz HDZ-a i dižu ruku čim ih Plenki pogleda.

Ironija je da upravo oni koji najglasnije viču o domoljublju prodaju ili dopuštaju otimanje onoga što bi trebalo biti zajedničko dobro. Uvala na Visu nije usamljen slučaj, već simptom sustava u kojem se zakon primjenjuje selektivno, a javni prostor postaje luksuz dostupan samo onima s dovoljno novca ili veza. Kada se pojavi ovakva vijest, narod se navodno čudi, ali čuđenje je licemjerno ako se na izborima uvijek iznova podržava ista politika.

Vlasnik kuće koji je podignuo ogradu s električnom žicom vjerojatno nije sam sebi izdao dozvolu. Netko je morao zatvoriti oči na kršenje zakona, netko je morao dopustiti betoniranje i ograđivanje, a netko je od toga vjerojatno i profitirao. Takvi poslovi ne događaju se u vakuumu, nego u okruženju koje potiče bezakonje i štiti moćnike od posljedica vlastitih postupaka.

Dok se građani prepiru oko povijesnih tema i krivaca za sve postojeće probleme, obala se tiho pretvara u privatne rezervate. Uvale, plaže i šetnice nestaju iza ograda i zidova, a odgovornost za to leži na onima koji su godinama primali mito, izdavali koncesije i donosili propise koji idu na ruku tajkunima. Rezultat je Hrvatska u kojoj se turist ili domaći čovjek mora osjećati nelagodno na mjestu koje bi trebalo biti dostupno svima.

Ono što je posebno degutantno jest moraliziranje o zaštiti obitelji, vjere i tradicije dok se istovremeno prodaje posljednji pedalj obale. Ispada da je domoljublje samo floskula za mase, dok se stvarni interesi serviraju onima koji imaju dovoljno novca da kupe tišinu i zaštitu. A kada netko postavi pitanje o legalnosti ograde pod naponom na javnom pomorskom dobru, sustav odgovara mukom ili sporim birokratskim postupcima.

Hrvatska javnost zaslužuje jasne odgovore o tome tko je dopustio ograđivanje uvale na Visu i zašto inspekcije nisu reagirale. Zaslužuje i objašnjenje kako je moguće da zakon vrijedi za obične ljude, ali ne i za one koji imaju dovoljno utjecaja da postave električnu ogradu uz samo more. Dok se ti odgovori ne pojave, priča o rasprodaji i otimanju obale nastavit će se bez ikakvih posljedica za odgovorne.

Na kraju, umjesto da se građani pitaju tko je prodao hrvatski biser, trebali bi se zapitati zašto godinama glasaju za opcije koje su taj biser i stavile na prodaju. Nisu komunisti podigli ogradu na Visu, nego sustav koji se hrani korupcijom i klijentelizmom. Dok god se krivnja prebacuje na nepostojeće neprijatelje, stvarni lopovi mirno uživaju u pogledu s ograđenih plaža.