Agrivoltaika se prodaje kao rješenje koje spaja proizvodnju hrane i struje na istoj parceli, ali prva mjerenja tla pod ovakvim postrojenjima pokazuju da gradnja ostavlja trag koji se ne vidi iz zraka.
Istraživači Leibnizovog centra za agrarni krajobraz (ZALF) izmjerili su zbijenost tla na novopodignutoj agrivoltaici u Münchebergu u Brandenburgu, nakon završetka radova u jesen 2024. Rezultati su objavljeni u časopisu Scientific Reports, a brojke su neugodne: u zonama gdje su radili teški strojevi gustoća podzemlja dosezala je 1,67 do 1,69 grama po kubnom centimetru, a pojedine točke mjerenja 1,86 do 1,99. Na kontrolnoj parceli bez radova vrijednosti su bile 1,14 do 1,34.
Otpor tla prema prodiranju korijena bio je jednak problem. Na srednjim dubinama mjereno je 3,7 do 4,1 megapaskala, što je znatno iznad granica poznatih za pjeskovita tla, iza kojih rast korijena prestaje.
Voditeljica studije Kathrin Grahmann upozorava da su pjeskovita tla posebno ranjiva. Slabe su strukture i niskog sadržaja ugljika, a za razliku od glinastih ne mogu se sama rahliti smrzavanjem i odmrzavanjem ni radom organizama u tlu. Kad se jednom zbiju, ostaju zbijena.
Kiša, rokovi i teška mehanizacija
Radovi su izvedeni u vlažnim uvjetima. U tri tjedna prije početka gradnje palo je 32 milimetra kiše, a tijekom gradnje još 83 milimetra. Teška mehanizacija prošla je ne samo uz nosače panela nego i po cijeloj poljoprivrednoj površini između redova, pa je zbijenost nastala svuda, a ne samo na točkama gdje stoje konstrukcije.
Posljedice se mjere u prinosu. Prema studijama na sličnim razinama zbijenosti, prinos ozime raži može pasti između 22 i 43 posto. Voda sporije prodire, korijen se teže razvija, a plodnost se troši dugoročno.
Autori preporučuju da nadzor tla tijekom gradnje postane standard. Stručnjaci bi na terenu pratili izvođače, vozila bi se kretala samo po označenim stazama, koristile bi se zaštitne ploče, a radovi u vlažnim uvjetima izbjegavali. Na istraživanoj lokaciji te mjere nisu primijenjene — zbog cijene zaštitnih podloga, kašnjenja u montaži i strogih rokova koje su postavili financijeri. Nakon postavljanja provedene su mehaničke i biološke mjere prozračivanja tla, uz uzgoj lucerne dvije do tri godine.
Ovdje se otvara stvar koju autori zaobilaze. Ako je zbijenost tla nastala zato što su rokovi i novac prevladali nad zaštitom zemljišta, tko jamči da se to neće ponoviti na stotinama hektara koji se tek planiraju? Trošak zaštitnih ploča i specijaliziranih strojeva procjenjuje se na nekoliko tisuća eura po hektaru, a teret bi pao na operatere projekata. Kod projekata koji se financiraju iz javnih potpora i prodaju kao zelena tranzicija, ta se stavka lako progura ispod crte.
Studija sama priznaje da bi izbjegavanje agrivoltaike i odvajanje poljoprivrede od energetike spriječilo zbijanje, ali bi zahtijevalo više zemljišta. Lakši strojevi ili poljoprivredni roboti nakon montaže također bi pomogli, no to su tehnologije koje tek treba dokazati u praksi.
Pritisak na poljoprivredno zemljište raste, a solarne elektrane na oranicama nerijetko se odobravaju bez ijednog mjerenja tla prije i poslije gradnje. Ako se ne uvede obveza neovisnog nadzora pedologa na gradilištu, ostat će nam ista slika kao u Brandenburgu: paneli proizvode struju, a zemlja ispod njih tiho gubi ono zbog čega je uopće bila poljoprivredna.