Predvidjeli su Bitcoin, Starlink, AI i pandemiju još 1997. Sada se ostvaruje najopasniji dio njihove vizije

James Dale Davidson i lord William Rees-Mogg prije gotovo tri desetljeća opisali su digitalni novac, satelitski internet iz niske orbite, umjetnu inteligenciju koja zamjenjuje stručnjake, operacije na daljinu, personalizirane vijesti, sintetičku stvarnost, virusnu pandemiju, privatnu sigurnost i potpuno novi odnos između pojedinca, države i tehnologije. Dio njihovih prognoza već se ostvario, dio se ostvaruje upravo sada, a neke bi mogle obilježiti sljedeće desetljeće.

Godina je 1997. Google još nije tehnološki div, Facebook i YouTube ne postoje, smartphone nije dio svakodnevice, Bitcoin će se pojaviti tek više od desetljeća poslije, a umjetna inteligencija kakvu danas poznajemo pripada uglavnom laboratorijima i znanstvenoj fantastici. U takvom svijetu James Dale Davidson i lord William Rees-Mogg objavljuju knjigu The Sovereign Individual i pokušavaju odgovoriti na pitanje koje danas zvuči važnije nego ikad: što se događa kada informacijska tehnologija počne mijenjati samu raspodjelu moći u društvu?

Njihova knjiga nije bila obična zbirka tehnoloških predviđanja. Autori nisu pokušavali pogoditi samo koje ćemo uređaje koristiti, nego kako će digitalna tehnologija promijeniti rad, novac, sigurnost, medije, obrazovanje, medicinu, države i položaj pojedinca. Upravo je zbog toga knjiga danas ponovno zanimljiva, jer nekoliko njezinih najneobičnijih scenarija više ne izgleda kao futurizam, nego kao opis procesa koji već živimo.

Satelitski internet iz niske orbite prije Starlinka

Jedno od najkonkretnijih predviđanja u knjizi odnosi se na satelitske komunikacije. Davidson i Rees-Mogg izričito pišu o satelitima u niskoj orbiti koji će podatke prenositi izravno prema prijenosnim računalima i osobnim uređajima, bez potrebe da promet prolazi kroz lokalnu telefonsku ili kabelsku mrežu. U knjizi se pojavljuje i izraz koji bi danas mogao biti naziv marketinške kampanje neke telekomunikacijske kompanije: Internet Unwired.

Njihova ideja nije bila samo da će satelitski internet biti brži ili praktičniji. Smatrali su da će uklanjanje lokalne fizičke točke pristupa promijeniti odnos pojedinca prema teritoriju i lokalnoj infrastrukturi. Današnji Starlink, OneWeb, Kuiper i druge LEO konstelacije pokazuju da je osnovni tehnološki koncept pogodio cilj.

Sljedeća faza njihova scenarija već se približava stvarnosti kroz povezivanje običnih mobilnih telefona izravno sa satelitima. Kada korisnik više neće morati razmišljati koristi li zemaljsku baznu stanicu ili satelit iznad glave, globalna komunikacija neovisna o lokalnoj infrastrukturi bit će mnogo bliže punom ostvarenju nego ikad prije.

Telefon postaje banka, a novac postaje digitalan

Autori su jedan dio knjige naslovili The Phone Becomes a Bank. Predviđali su da će osobni uređaj postati bankovna poslovnica, investicijski terminal, komunikacijski alat i sredstvo za upravljanje imovinom. Danas milijarde ljudi koriste telefon upravo na taj način, od mobilnog bankarstva i plaćanja do trgovanja vrijednosnim papirima, digitalnih novčanika i upravljanja kriptoimovinom.

Njihovo poznatije financijsko predviđanje odnosi se na cybermoney, digitalni novac osiguran kriptografijom koji može prelaziti državne granice i funkcionirati izvan dijela klasične bankovne infrastrukture. Bitcoin će se pojaviti tek 2008. godine, pa je razumljivo zašto se knjiga danas često spominje u kripto krugovima.

Još zanimljivija postaje šira slika. Stablecoini su 2026. već tržište vrijedno stotine milijardi dolara, američko zakonodavstvo počelo je stvarati poseban regulatorni okvir za njih, a europske središnje banke rade na tokeniziranim depozitima, digitalnom euru i novoj infrastrukturi za digitalna plaćanja.

Umjetna inteligencija možda je njihov najvažniji pogodak

Dok se knjiga često povezuje s Bitcoinom, njezini dijelovi o umjetnoj inteligenciji danas djeluju još zanimljivije. Davidson i Rees-Mogg pišu o računalnim sustavima koji razumiju ljudske naredbe, govore, obrađuju informacije i samostalno izvršavaju složene zadatke. Koriste izraze poput tools with a voice, odnosno alati koji komuniciraju glasom i djeluju u ime korisnika.

Njihova vizija ide mnogo dalje od današnjeg chatbota. Pojedinac bi prema njihovoj zamisli mogao koordinirati desetke, stotine ili čak tisuće digitalnih agenata koji paralelno rade različite poslove. Takav čovjek više nije ograničen vlastitim vremenom i sposobnošću da se u jednom trenutku bavi samo jednim problemom, nego postaje svojevrsni dirigent digitalnog orkestra.

Upravo prema tome danas ide razvoj takozvanog agentic AI-ja. Razlika između klasičnog chatbota i pravog digitalnog agenta ključna je: chatbot odgovara na pitanje, dok agent pretražuje, izvršava zadatke, koristi druge programe, pregovara, rezervira, kupuje, provjerava rezultate i vraća gotov posao korisniku.

Ako takvi sustavi sazriju, jedna osoba neće imati samo jednog digitalnog asistenta. Imat će cijeli virtualni tim. Upravo bi to moglo ostvariti jedno od najradikalnijih predviđanja Davidsona i Rees-Mogga: pojedinac ili vrlo mala organizacija može dobiti produktivnost koja je nekada zahtijevala veliku korporacijsku strukturu.

Kompanija od deset ljudi mogla bi imati učinak nekadašnje kompanije od nekoliko stotina zaposlenih

Autori su očekivali da će informacijska tehnologija smanjivati optimalnu veličinu kompanija. Velike hijerarhije, administrativni slojevi i stalno zaposleni timovi trebali bi postupno ustupati mjesto manjim organizacijama koje stručnjake, softver i vanjske suradnike povezuju prema konkretnim projektima i potrebama.

Internet je već ostvario velik dio te vizije kroz freelancing, outsourcing, cloud infrastrukturu, virtualne kompanije i globalni rad. Generativna umjetna inteligencija mogla bi taj proces značajno ubrzati jer jedan zaposlenik uz pomoć AI-ja može obaviti količinu istraživanja, komunikacije, programiranja, dizajna ili administracije koja je prije zahtijevala cijeli tim.

Francuski podaci već pokazuju snažno ubrzanje korištenja umjetne inteligencije u poslovanju. Udio kompanija koje koriste barem jednu AI tehnologiju višestruko je porastao u samo nekoliko godina, a velike kompanije prihvaćaju takve sustave još brže. Najčešći motiv nije tehnološki prestiž, nego jednostavna ekonomska logika: manje vremena, manje rutinskog rada i veća produktivnost.

Ako agentni sustavi postanu dovoljno pouzdani da samostalno izvršavaju poslovne procese, broj zaposlenih prestat će biti dobar pokazatelj stvarne snage poduzeća. Mala organizacija s nekoliko vrhunskih ljudi i velikim brojem digitalnih agenata mogla bi proizvoditi količinu rada koja je prije pripadala kompanijama s nekoliko stotina zaposlenih.

Administrativna zanimanja prva osjećaju ozbiljan pritisak

Davidson i Rees-Mogg nisu automatizaciju promatrali samo kroz robote koji zamjenjuju tvorničke radnike. Posebno su spominjali tajnice, telefonske operatere, turističke agente, administrativne radnike, obrađivače zahtjeva, trgovce i druge posredničke funkcije koje se velikim dijelom temelje na obradi informacija i ponavljanju standardiziranih procedura.

Današnje projekcije američkog Bureau of Labor Statisticsa očekuju pad velikog broja uredskih i administrativnih zanimanja tijekom sljedećeg desetljeća, pri čemu se automatizacija i umjetna inteligencija izravno navode kao važni čimbenici promjene. To ne znači automatski masovnu nezaposlenost, jer istodobno nastaju nova zanimanja i mijenja se sadržaj postojećih poslova.

Važniji je njihov temeljni zaključak: prva velika žrtva informacijske automatizacije nije nužno čovjek koji fizički radi rukama, nego čovjek čiji se posao sastoji od predvidljivih kognitivnih koraka. AI upravo u takvim zadacima napreduje najbrže, od unosa podataka i korisničke podrške do analize dokumenata i izrade standardiziranih izvještaja.

Digitalni odvjetnici i automatizacija stručnih profesija

Jedno od najupečatljivijih poglavlja govori o digitalnim odvjetnicima. Autori zamišljaju sustave umjetne inteligencije koji pretražuju pravne baze, pronalaze relevantne odredbe, sastavljaju ugovore i prilagođavaju ih konkretnoj transakciji. Spominju čak neuronske mreže, što je posebno zanimljivo gledano iz perspektive današnjih velikih jezičnih modela.

Takav koncept danas postoji kroz AI sustave za pravno istraživanje, pregled ugovora, izradu nacrta, due diligence i analizu regulatornih dokumenata. Odvjetnici nisu nestali, ali velik broj zadataka koje su prije obavljali mlađi pravnici i pomoćno osoblje sada se može izvesti znatno brže uz pomoć umjetne inteligencije.

Ista logika širi se prema računovodstvu, arhitekturi, inženjerstvu, medicini, programiranju, financijama i konzultantskim poslovima. Vjerojatniji scenarij nije trenutačni nestanak profesija, nego postupno nestajanje dijelova njihovih poslova, što može značajno promijeniti broj ljudi potreban za isti ukupni rezultat.

AI odvjetnik mogao bi postati AI pregovarač

Današnji sustavi već mogu napisati ugovor, usporediti dvije verzije dokumenta, identificirati rizike i predložiti izmjene. Sljedeći korak mogao bi biti digitalni agent koji pregovara s agentom druge strane, provjerava uvjete, uspoređuje alternative, predlaže ustupke i zatim čovjeku dostavlja konačnu verziju na potvrdu.

Takav model više nije daleko od njihove originalne ideje. Kada agenti počnu međusobno pregovarati i sklapati standardizirane transakcije, pravni i poslovni sustav morat će odgovoriti na nova pitanja odgovornosti, ovlasti, digitalnog potpisa i granice između preporuke algoritma i stvarne pravne odluke.

Trenutačno prevođenje jezika također su pogodili

Autori zamišljaju razgovor čovjeka koji govori engleski i čovjeka koji govori kineski, pri čemu svaki čuje sugovornika na vlastitom jeziku gotovo bez kašnjenja. Krajem devedesetih takva je mogućnost djelovala iznimno daleko, dok su danas prijevod teksta i govora u realnom vremenu dio svakodnevnih digitalnih alata.

Posljedice nisu ograničene na turizam. Jezik je stoljećima predstavljao ekonomsku barijeru koja je štitila lokalna tržišta rada i ograničavala konkurenciju. Kada strojni prijevod postane dovoljno kvalitetan da gotovo nestane iz korisničkog iskustva, stručnjak iz Hrvatske, Francuske, Brazila ili Japana može mnogo lakše raditi za istog globalnog klijenta.

Takav razvoj dodatno jača njihovu osnovnu ideju da informacijska ekonomija postupno odvaja rad od geografije. Ako fizička prisutnost i zajednički jezik više nisu nužni, tržište najboljih stručnjaka postaje globalno, a tradicionalna zaštita lokalnih profesija postaje slabija.

Rad na daljinu više nije iznimka – Homeworking

Prije širokopojasnog interneta mjesto rada i mjesto poslodavca gotovo su uvijek bili povezani. Davidson i Rees-Mogg očekivali su da će informacijski rad postati sve manje vezan uz ured, grad ili državu, što se snažno ubrzalo tijekom pandemije i ostalo trajno prisutno i nakon njezina završetka.

Na primjer u Francuskoj danas značajan dio zaposlenika radi od kuće barem dio tjedna, dok je među visokoobrazovanim uredskim zanimanjima taj udio još znatno veći. Potpuno udaljeni rad nije zamijenio klasični ured, ali hibridni model pokazao se dovoljno stabilnim da više ne može biti tretiran kao privremena anomalija.

Ekonomske posljedice protežu se daleko izvan videopoziva. Lokacija stanovanja, cijene nekretnina, promet, međunarodno zapošljavanje, porezna rezidentnost i konkurencija među stručnjacima mijenjaju se kada čovjek ne mora svakodnevno fizički dolaziti na isto radno mjesto.

Najbolji stručnjaci dobivaju globalno tržište

Davidson i Rees-Mogg shvatili su da internet neće nužno svima rasporediti jednaku ekonomsku korist. Ako najbolji stručnjak može svoje znanje ponuditi milijunima ljudi, geografsko ograničenje koje je nekada štitilo lokalne konkurente nestaje, a mala razlika u kvaliteti može proizvesti ogromnu razliku u zaradi.

Takav učinak već je vidljiv u softveru, zabavnoj industriji, financijama, digitalnom marketingu, online obrazovanju i ekonomiji. Vrhunski pojedinac više nije ograničen na klijente iz svoga grada, nego potencijalno konkurira za cijelo globalno tržište, što stvara prostor za iznimno velike individualne prihode.

Umjetna inteligencija može taj proces dodatno pojačati. Ako prosječan stručnjak uz pomoć AI-ja poveća produktivnost nekoliko puta, društvo dobiva velik ekonomski dobitak, ali ako najbolji poduzetnik istom tehnologijom multiplicira vlastitu produktivnost nekoliko desetaka puta, razlike između vrha i prosjeka također mogu snažno rasti.

Operacije na daljinu više nisu znanstvena fantastika

U knjizi se pojavljuje koncept kirurga koji ne mora stajati uz pacijenta, nego preko digitalnog sustava upravlja instrumentima i promatra operaciju na ekranu. Autori zatim izvode logičan zaključak: ako kirurg ionako operira pomoću digitalnog sučelja, njegova fizička udaljenost od pacijenta jednog dana više neće biti ključna.

Takva vizija već se ostvaruje. Francuski IRCAD je 2026. iz Strasbourga izveo niz robotskih operacija na pacijentima u Indiji, što pokazuje da interkontinentalna telesurgery više nije samo laboratorijski eksperiment. Svjetska zdravstvena organizacija i stručna društva također rade na širenju virtualne medicinske skrbi i robotske kirurgije.

Ako se riješe pitanja latencije, osiguranja, pravne odgovornosti, licenciranja i standardizacije robotskih sustava, vrhunski kirurg mogao bi pružati pomoć pacijentima u više država bez fizičkog putovanja. Time bi se jedno od posljednjih područja izrazito vezanih uz lokalnu prisutnost počelo pretvarati u globalno tržište stručnosti.

Telemedicina i dijagnoza na daljinu postale su normalne

Pandemija je snažno ubrzala telemedicinu, ali tehnologija i koncept postojali su mnogo ranije. Davidson i Rees-Mogg očekivali su da će dio dijagnostike i medicinskog savjetovanja prijeći na digitalne mreže, što se danas može vidjeti kroz milijune godišnjih telekonzultacija samo u Francuskoj.

Sljedeća faza uključuje povezivanje liječnika na daljinu s kućnim medicinskim uređajima, pametnim satovima, senzorima, laboratorijskim podacima i AI sustavima koji kontinuirano analiziraju zdravstvene pokazatelje. Liječnik neće nestati, ali će mjesto na kojem mora fizički biti postajati sve manje važno.

Personalizirane vijesti zamijenile su isti program za sve

Krajem devedesetih televizijske kuće i novine određivale su koje će informacije vidjeti milijuni ljudi. Autori su predvidjeli da će masovni mediji postupno postati individualizirani mediji u kojima svaki korisnik dobiva sadržaj prema vlastitim interesima i navikama.

Danas gotovo nijedan veliki digitalni medijski sustav ne prikazuje potpuno isti sadržaj svim korisnicima. TikTok, YouTube, Facebook, X, Instagram, Google News i brojne druge platforme algoritamski biraju sadržaj, redoslijed i preporuke za svakog pojedinca posebno.

Generativna umjetna inteligencija uvodi novu fazu. Sustav više ne mora samo odlučiti koji će vam članak prikazati, nego može proizvesti zasebnu verziju članka, sažetka, videa ili objašnjenja prilagođenu upravo vama. Time personalizacija prelazi iz distribucije sadržaja u njegovu proizvodnju.

Lažne vijesti i prilagođena stvarnost

Jedan od najneobičnijih dijelova knjige govori o tehnologiji koja može proizvesti uvjerljive vijesti o događajima koji se nikada nisu dogodili. Autori zamišljaju korisnika koji može naručiti vijest kakvu želi vidjeti, bez obzira na njezinu istinitost, dok će računalna grafika prikazati događaj dovoljno uvjerljivo da izgleda stvarno.

Danas takvu tehnologiju nazivamo deepfake, sintetički video, generativna slika i AI-generirani glas. Institucije već upozoravaju da postaje sve teže razlikovati autentičan audio i video od umjetno proizvedenog sadržaja, dok se manipulacija može izvoditi čak i u realnom vremenu tijekom videopoziva.

Zbog toga postaje iznimno važan drugi dio njihova predviđanja: sposobnost razlikovanja istinitog od lažnog postat će jedna od ključnih kompetencija informacijskog društva. U budućnosti možda više neće biti dovoljno analizirati sam sadržaj, nego će biti potrebno dokazivati njegov izvor, digitalni potpis, uređaj na kojem je nastao i lanac izmjena kroz koji je prošao.

Više informacija ne znači nužno više razumijevanja

Autori su upozoravali na paradoks koji danas osjećamo svakodnevno. Čovječanstvo nikada nije imalo pristup većoj količini informacija, ali to ne znači automatski da ljudi bolje razumiju svijet. Previše izvora, algoritamska selekcija i stalna konkurencija za pažnju mogu proizvesti upravo suprotan učinak.

Ako svaka osoba prima drukčiji informacijski tok, zajednička javna stvarnost počinje slabjeti. Generativna umjetna inteligencija taj proces može dodatno pojačati jer više ne personalizira samo izbor tema, nego i način na koji se iste činjenice interpretiraju, objašnjavaju i emocionalno predstavljaju različitim korisnicima.

Zbog toga bi u sljedećem desetljeću provjera izvora, razumijevanje statistike, medijska pismenost i sposobnost prepoznavanja manipulacije mogli postati važniji nego pamćenje velike količine činjenica. Informacija više nije oskudna roba, dok pouzdano razumijevanje postaje sve dragocjenije.

Informacijska plemena i fragmentacija društva

Davidson i Rees-Mogg govorili su o procesu koji su opisivali kao tribalization, odnosno stvaranju skupina koje dijele vlastite interese, vrijednosti i informacijski prostor. Internet je trebao omogućiti ljudima da lakše pronalaze istomišljenike bez obzira na fizičku udaljenost.

Takva dinamika danas je vidljiva u društvenim mrežama, online zajednicama i političkim raspravama. Pozitivna strana jest mogućnost povezivanja ljudi koji se nikada fizički ne bi susreli, dok negativna strana uključuje stvaranje zatvorenih informacijskih krugova u kojima se određene tvrdnje stalno potvrđuju unutar iste zajednice.

Umjetna inteligencija može proces dodatno zakomplicirati jer će svaki korisnik moći imati osobni informacijski sustav koji poznaje njegove vrijednosti, strahove i političke sklonosti. Takav sustav može pomoći u razumijevanju svijeta, ali također može učiniti čovjekovu informacijsku okolinu još zatvorenijom. Upravo ovome teži i naš portal Logično.

Obrazovanje po mjeri pojedinca

Autori su očekivali da će digitalna tehnologija smanjiti monopol tradicionalne učionice nad znanjem i omogućiti individualizirano obrazovanje. Internet je ostvario prvi dio kroz online tečajeve, video sadržaj, digitalne knjižnice i pristup informacijama koji je prije bio moguć samo u velikim institucijama.

Umjetna inteligencija sada otvara sljedeću fazu. AI tutor može pratiti što učenik razumije, gdje redovito griješi, kojim tempom napreduje i koji mu način objašnjavanja najbolje odgovara. Francuski obrazovni sustav već eksperimentira s umjetnom inteligencijom koja prilagođava sadržaj potrebama pojedinih učenika.

Takav razvoj ne znači nužno nestanak učitelja. Mnogo je realnije da se uloga nastavnika premjesti prema mentorstvu, motivaciji, socijalnom razvoju i vođenju procesa, dok digitalni sustav preuzima dio repetitivnog objašnjavanja, vježbanja, provjere i individualnog prilagođavanja.

Personalizirana proizvodnja prije ere 3D printera

Davidson i Rees-Mogg predviđali su da će kupci preko mreže konfigurirati proizvode, unositi osobne mjere i dobivati robu prilagođenu vlastitim željama, dok će automatizirana proizvodnja takve proizvode izrađivati bez potrebe za klasičnim masovnim serijama.

Danas postoje 3D skeniranje, CNC obrada, robotska proizvodnja, digitalni blizanci, generativni dizajn i aditivna proizvodnja. Potpuna personalizacija još nije postala dominantan industrijski model, ali tehnički elementi potrebni za takvu ekonomiju već su uglavnom dostupni.

Sljedeći korak mogao bi izgledati ovako: korisnik opisuje željeni proizvod umjetnoj inteligenciji, AI konstruira model, simulacija provjerava njegovu sigurnost i izvedivost, automatizirani pogon proizvodi predmet, a logistički sustav ga dostavlja. Tada bi masovna proizvodnja postupno postajala masovna personalizacija.

Cyber-rat i napadi na kritičnu infrastrukturu

Autori su opisivali računalne viruse, logičke bombe, skrivene pristupe i druge digitalne metode kojima napadač može onesposobiti telekomunikacije, električnu mrežu, vodovod, prometne sustave, elektrane ili vojne komunikacije. Za 1997. godinu takva je vizija bila izrazito napredna.

Danas cyber-sigurnosne službe upravo takve scenarije smatraju jednom od ozbiljnijih prijetnji nacionalnoj sigurnosti. Francuski ANSSI redovito upozorava na aktivnosti državnih i kriminalnih aktera usmjerene prema zdravstvu, telekomunikacijama, javnim institucijama, industriji i kritičnoj infrastrukturi.

Još važnije, granica između državnog napadača, kriminalne skupine, privatnog izvođača i politički motiviranog hakera postaje sve nejasnija. Umjetna inteligencija može dodatno sniziti tehničku barijeru za napade, ali istodobno poboljšava automatizirano otkrivanje anomalija i obrambene sustave.

Distribuirani sustavi kao obrana od centraliziranih slabosti

Davidson i Rees-Mogg smatrali su da će potpuno centralizirani sustavi postati previše ranjivi jer napadaču nude jednu kritičnu točku čijim se uništenjem može paralizirati cijela mreža. Očekivali su zato razvoj distribuiranijih struktura koje nastavljaju funkcionirati i nakon gubitka pojedinih dijelova.

Isti princip danas nalazimo u distribuiranim podatkovnim centrima, edge computingu, redundantnim komunikacijskim mrežama, sigurnosnim kopijama, zero-trust arhitekturi i drugim konceptima otpornosti. Decentralizacija nije automatski sigurnija, ali uklanjanje jedne kritične točke kvara postalo je standardan princip modernog sigurnosnog dizajna.

Enkripcija postaje ključna infrastruktura digitalnog društva

Autori su snažno naglašavali da ozbiljna digitalna trgovina ne može postojati bez snažne kriptografije. Ako korisnik ne može dokazati identitet druge strane, zaštititi sadržaj komunikacije i potvrditi autentičnost transakcije, globalna digitalna ekonomija ostaje izložena krađi i manipulaciji.

Danas gotovo svaki ozbiljan internetski servis koristi kriptografske certifikate, šifrirane veze, digitalne potpise ili druge oblike zaštite. Sljedeće veliko poglavlje bit će post-kvantna kriptografija, jer buduća kvantna računala predstavljaju potencijalnu prijetnju dijelu današnjih sigurnosnih algoritama.

Pitanje enkripcije pritom više nije samo tehničko. Sukob između privatnosti građana, interesa sigurnosnih službi i potreba digitalne ekonomije postaje jedno od ključnih pitanja tehnološkog suvereniteta u Europi i svijetu.

Biometrijski identitet i dokumenti na telefonu

Autori su zamišljali budućnost u kojoj čovjek neće stalno pokazivati fizičke dokumente, nego će se identificirati glasom, mrežnicom oka ili drugim biometrijskim obilježjima. Tehnologiju su pogodili, ali institucionalni rezultat zasad izgleda drukčije od njihove početne pretpostavke.

Umjesto da privatne organizacije zamijene državu kao izdavatelja identiteta, države digitaliziraju vlastite sustave. France Identité već omogućuje korištenje digitalne osobne iskaznice i drugih dokumenata na telefonu, dok Europska unija uvodi europski digitalni novčanik identiteta.

Fizička plastika možda će postupno postajati manje važna, ali izdavatelj dokumenta zasad ne nestaje. Digitalizacija čak može povećati sposobnost države da provjerava identitet, jer se potvrda više ne oslanja samo na vizualni pregled kartice nego na kriptografski provjerljiv digitalni zapis.

Putovanje bez pokazivanja dokumenta približava se stvarnosti

Davidson i Rees-Mogg zamišljali su bogate i mobilne pojedince koji jednog dana putuju bez klasičnih državnih dokumenata, koristeći biometrijsku autentikaciju i privatne identifikacijske sustave. Privatni dio njihova scenarija nije se ostvario, ali iskustvo putovanja bez stalnog pokazivanja fizičkog dokumenta već se približava.

Biometrijske kontrole, digitalni identiteti i automatizirane granične procedure sve više omogućuju da se putnik identificira bez klasične ručne provjere dokumenta na svakom koraku. Međutim, iza takvog sustava i dalje se nalazi državno izdana ili službeno priznata vjerodajnica.

Privatna sigurnost raste, ali ne zamjenjuje državu

Autori su očekivali rast privatnih zaštitarskih kompanija, zatvorenih naselja, privatnih sigurnosnih sustava i ugovornih oblika zaštite. Taj se trend velikim dijelom ostvario, posebno u velikim gradovima, industriji, trgovini, logistici, događajima i cyber-sigurnosti.

Svaka zemlja danas ima desetine tisuća licenciranih djelatnika privatne sigurnosti, ali sektor djeluje pod snažnom državnom regulacijom. Privatni zaštitar nije zamijenio policiju, baš kao što privatna cyber-tvrtka nije zamijenila nacionalnu sigurnosnu službu.

Mnogo realniji model je stalno isprepletanje privatnih i javnih kapaciteta. Država definira pravni okvir i zadržava monopol nad ključnim prisilnim ovlastima, dok privatni sektor pruža sve veći dio tehnologije, zaštite, analitike i operativnih usluga.

Vjerojatnu pandemiju su izričito naveli kao mogući globalni šok

Davidson i Rees-Mogg nisu predvidjeli COVID-19, Wuhan, koronavirus niti 2020. godinu. Ipak, u knjizi izričito razmatraju mogućnost virusne pandemije koja bi mogla iznenada poremetiti društvo i promijeniti odnos između tehnologije, ekonomije i političke moći.

Istodobno priznaju da se takav događaj ne može pouzdano vremenski predvidjeti. Zanimljivost njihova teksta nije zato u proročkom određivanju datuma, nego u razumijevanju da globalizirani i visoko povezani svijet ostaje izuzetno osjetljiv na slične pojave.

COVID je potom ubrzao nekoliko procesa koje su također predviđali: rad na daljinu, telemedicinu, digitalna plaćanja, e-trgovinu, videokonferencije i digitalizaciju javnih usluga. Pandemija nije stvorila te tehnologije, ali je višegodišnji razvoj u pojedinim sektorima zgusnula u vrlo kratko razdoblje.

Globalni pojedinac i izbor jurisdikcije

Njihov koncept suverenog pojedinca odnosi se prvenstveno na osobu čiji prihod, kapital i profesionalna vrijednost nisu vezani uz jedno fizičko mjesto. Takav čovjek može živjeti u jednoj državi, posjedovati kompaniju u drugoj, imati klijente u trećoj, financijsku imovinu u četvrtoj i raditi preko digitalne infrastrukture dostupne gotovo svugdje.

Danas takav način života postoji kod dijela poduzetnika, investitora, digitalnih nomada i visoko mobilnih profesionalaca. Države se natječu poreznim režimima, vizama za talente, programima rezidentnosti, kvalitetom života i infrastrukturom kako bi privukle kapital i visokoproduktivne pojedince.

Autori su ipak podcijenili odgovor država. Porezna razmjena podataka, pravila protiv pranja novca, međunarodna financijska suradnja i regulacija digitalne imovine omogućili su vlastima da prate kapital mnogo učinkovitije nego što su oni očekivali krajem devedesetih. Međutim, treba reći da smo tek na početku ovog procesa i tko zna, možda se njihova predviđanja u potpunosti ostvare.

Virtualne kompanije bez klasičnog ureda

Davidson i Rees-Mogg zamišljali su kompanije koje više nisu prvenstveno zgrade, strojevi i veliki broj stalno zaposlenih ljudi, nego mreže ugovornih odnosa i stručnjaka povezanih informacijskom tehnologijom. Današnje cloud kompanije vrlo često upravo tako funkcioniraju.

Slack, Teams, GitHub, cloud infrastruktura, digitalno knjigovodstvo, globalni payment sustavi i online upravljanje projektima omogućuju tvrtki da operativno postoji bez klasičnog ureda. Pravni entitet i dalje mora imati formalno sjedište, ali svakodnevni rad može biti potpuno distribuiran.

Sljedeći korak mogao bi biti takozvana agentna kompanija u kojoj značajan dio administracije, analitike, prodaje, komunikacije i koordinacije izvršava softver. Ljudi bi tada zadržavali stratešku kontrolu, odgovornost, kreativne odluke i odnose koji zahtijevaju povjerenje.

Digitalni agent koji nastavlja djelovati nakon smrti vlasnika

Jedna od najneobičnijih ideja u knjizi govori o inteligentnim agentima koji bi mogli nastaviti izvršavati određene zadatke i nakon smrti osobe koja ih je izvorno postavila. Krajem devedesetih takav je koncept zvučao gotovo metafizički, ali danas se pojavljuju AI avatari preminulih osoba i sustavi koji oponašaju njihov glas, stil pisanja i ponašanje.

Današnji takozvani deadbot uglavnom simulira pokojnika, ali tehnički nije daleko ideja digitalnog izvršitelja koji upravlja autorskim pravima, fondom, arhivom, automatiziranim donacijama ili komunikacijom prema unaprijed definiranim pravilima.

Ključna prepreka više nije samo tehnologija, nego pravo. Društva će morati odgovoriti na pitanje može li softver nakon smrti osobe imati ikakvu samostalnu ovlast, koliko dugo takva ovlast smije trajati i tko snosi odgovornost za njegove postupke.

Organizirani kriminal postaje globalan i digitalan

Autori su očekivali da će transnacionalne kriminalne mreže, narkokarteli, mafije i korumpirani dijelovi sigurnosnih struktura koristiti slabljenje geografskih ograničenja za širenje vlastite moći.

Cybercrime je danas najčišća realizacija njihova šireg principa. Napadač ne mora prijeći državnu granicu da bi opljačkao kompaniju, bolnicu ili građanina u drugoj zemlji. Ransomware, krađa identiteta, kripto-pranje novca i digitalne prijevare stvaraju globalno kriminalno tržište.

Umjetna inteligencija dodatno povećava rizik jer omogućuje jeftiniju proizvodnju uvjerljivih phishing poruka, sintetičkih glasova, lažnih videopoziva i automatiziranih prijevara. Istodobno, iste tehnologije mogu pomagati policiji i sigurnosnim službama u otkrivanju obrazaca kriminalnog ponašanja.

Novi luditi i reakcija obrazovane srednje klase

Davidson i Rees-Mogg očekivali su da tehnološka transformacija neće proći bez političkog otpora. Posebno su smatrali da će snažna reakcija dolaziti od dijela srednje klase koji osjeća da mu tehnologija, globalizacija i nova konkurencija ruše prethodni društveni status.

Takvu hipotezu ne možemo jednostavno proglasiti dokazanom, ali umjetna inteligencija ponovno je čini aktualnom. Prethodni valovi automatizacije često su snažnije pogađali industrijske i rutinske poslove, dok generativni AI izravno ulazi u područja programera, odvjetnika, analitičara, dizajnera, prevoditelja, konzultanata, računovođa i drugih visokoobrazovanih profesionalaca.

Ako veliki broj ljudi koji su desetljećima vjerovali da ih diploma štiti od automatizacije počne osjećati ekonomsku nesigurnost, posljedice neće biti samo gospodarske. Rasprave o regulaciji AI-ja, oporezivanju automatizacije, socijalnim pravima, obrazovanju i raspodjeli produktivnosti mogle bi postati središnje političke teme sljedećeg desetljeća.

Nacionalizam i globalizacija mogu rasti istodobno

Autori su očekivali paradoks u kojem tehnologija povećava ekonomsku globalizaciju, dok upravo ta globalizacija izaziva političku reakciju i novi interes za naciju, granice, lokalnu kontrolu i kulturni identitet. Takav razvoj nije moguće objasniti samo tehnologijom, ali osnovni paradoks vidljiv je u brojnim društvima.

Kapital, informacije, roba i stručni rad nikada nisu bili globalniji, dok se istodobno vode intenzivne rasprave o industrijskoj politici, migracijama, proizvodnji čipova, energetskoj neovisnosti, prehrambenoj sigurnosti i kontroli strateške infrastrukture.

To pokazuje da gospodarska globalizacija ne mora automatski voditi prema političkoj globalizaciji. Moguće je upravo suprotno: što je ekonomija povezanija, države mogu snažnije naglašavati potrebu za kontrolom ključnih elemenata vlastitog sustava.

Kultura, politička korektnost i identitetski sukobi

Davidson i Rees-Mogg pisali su i o rastu kulturnih sukoba oko tradicionalnog morala, političke korektnosti, identiteta i statusa žrtve. Takve teme danas su snažno prisutne u medijima, politici i akademskim raspravama, pa dio knjige čitatelju može djelovati iznenađujuće suvremeno.

Ipak, taj segment treba razlikovati od njihovih tehnoloških prognoza. Tvrdnja da će se pojaviti satelitski internet može se objektivno provjeriti, dok je njihova interpretacija kulturnih sukoba političko i filozofsko stajalište koje će različiti čitatelji ocjenjivati na potpuno različite načine. Vidjeti ćemo.

Elektronička demokracija

Autori su zamišljali elektroničke plebiscite, izravnije digitalno glasanje, nasumični izbor dijela predstavnika i čak mogućnost povezivanja političkih naknada s ekonomskim rezultatima.

Elektroničko glasanje postoji u pojedinim sustavima, a deliberativne građanske skupštine koriste se kao savjetodavni instrument, ali klasična predstavnička demokracija ostaje osnovni model većine zapadnih država.

Digitalni identitet i sigurna autentikacija ipak uklanjaju dio tehničkih prepreka široj elektroničkoj participaciji. Hoće li politički sustavi tu mogućnost doista iskoristiti, ostaje društvena i institucionalna odluka, a ne tehnološka nužnost.

Privatizacija sigurnosti napreduje, ali suverenitet nije privatiziran

Autori su očekivali da će država postupno gubiti dio svojih klasičnih funkcija sigurnosti, dok će privatni zaštitari, vojne kompanije i ugovorni sigurnosni sustavi preuzimati veći prostor. Rast takvih aktera očit je, ali državni monopol nad ključnim prisilnim ovlastima zasad nije nestao.

Mnogo realnija budućnost uključuje državu koja sve veći dio tehnoloških kapaciteta nabavlja od privatnih kompanija. Cloud infrastruktura, sateliti, umjetna inteligencija, cyber-sigurnost, biometrija, dronovi i podatkovni centri već su u velikoj mjeri u privatnom vlasništvu.

Tu se pojavljuje mnogo ozbiljnije pitanje od samog broja privatnih zaštitara: koliko je država stvarno suverena ako njezine ključne komunikacijske, digitalne ili sigurnosne funkcije ovise o kompanijama čiju tehnologiju ne kontrolira?

Socijalna država nije nestala, ali fiskalni pritisci nisu nestali ni oni

Davidson i Rees-Mogg očekivali su ozbiljnije slabljenje socijalne države i velik pad sposobnosti vlada da financiraju postojeća obećanja. Takav kolaps nije se dogodio u opsegu koji su predviđali, posebno u europskim državama gdje socijalni sustavi i dalje imaju snažnu ulogu.

Demografsko starenje, javni dug, troškovi zdravstva i mirovina ipak stvaraju stvarne dugoročne pritiske. Razlika je u tome što države zasad odgovaraju reformama, porezima, zaduživanjem i prilagodbama sustava, a ne jednostavnim nestankom socijalne države.

Središnje banke nisu izgubile bitku za novac

Autori su očekivali da će digitalni privatni novac značajno umanjiti sposobnost centralnih banaka da kontroliraju monetarni sustav. Bitcoin i druge kriptovalute zaista su stvorili alternativu, ali nisu zamijenili dolar, euro, jen niti druge glavne nacionalne valute.

Državne i monetarne institucije pokazale su veliku sposobnost prilagodbe. Regulirani stablecoini, digitalni euro, tokenizirani depoziti i blockchain infrastruktura danas se razvijaju upravo unutar ili uz postojeći financijski sustav.

Tehnologija zato nije ukinula centralne banke. Mnogo je izglednije da će ih prisiliti da moderniziraju novac koji već kontroliraju.

Klimatsko predviđanje

Davidson i Rees-Mogg razmatrali su mogućnost da dugoročniji klimatski rizik bude snažnije zahlađenje, a ne dominantno globalno zatopljenje. Danas bi ih nazvali klimatoskepticima iako je ova hipoteza bila dominantna unutar znanstvene zajednice prije par desetljeća, a i čemu je portal Logično već pisao.

AI agenti mogli bi biti sljedeće veliko ostvarenje njihove vizije

Najvažniji razvoj koji još nije potpuno završen vjerojatno su autonomni digitalni agenti. Današnji sustavi mogu pisati, analizirati, programirati i pretraživati, ali pravi prijelom dogodit će se kada budu pouzdano obavljali višekoračne zadatke bez stalnog nadzora čovjeka.

Korisnik tada više neće otvarati deset različitih aplikacija. Reći će agentu da pronađe ponudu, usporedi ugovore, kontaktira dobavljače, rezervira termin, izvrši plaćanje, arhivira dokumente i obavijesti ga tek kada je cijeli posao završen.

Takav scenarij vrlo je blizu Davidsonovoj i Rees-Moggovoj ideji digitalnog sluge. Razlika je u tome što se njihova prognoza više ne nalazi desetljećima u budućnosti, nego u središtu aktualnog tehnološkog razvoja.

AI agent i digitalni novac mogu stvoriti ekonomiju strojeva

Kada digitalni agent dobije sposobnost samostalnog naručivanja usluga, trebat će mu način plaćanja koji radi jednako brzo kao softver. Agent može kupovati računalnu snagu, podatke, prijevode, API pristup, oglašavanje, rezervacije ili druge digitalne usluge bez ljudskog klikanja na svaki korak.

U tom trenutku spajaju se dvije njihove velike prognoze: inteligentni agent i cybermoney. Stablecoini, tokenizirani bankovni depoziti i programski novac mogli bi postati financijska infrastruktura kroz koju softverski agenti međusobno obavljaju milijune mikrotransakcija.

Takva ekonomija još nije dominantna, ali tehnički elementi već postoje. Kada postane normalno da strojevi samostalno sklapaju male transakcije, dobit ćemo novu gospodarsku razinu koja 1997. gotovo nije imala presedan.

AI tutor uz svakog učenika mogao bi promijeniti obrazovanje više od interneta

Internet je svim učenicima omogućio pristup golemom broju informacija, ali nije mogao razumjeti pojedinog učenika. Umjetna inteligencija donosi upravo tu sposobnost, jer može kontinuirano prilagođavati težinu, tempo, stil i redoslijed gradiva prema individualnom napretku.

Ako takvi sustavi postanu pouzdani, svaki učenik mogao bi imati osobnog digitalnog tutora koji je dostupan dvadeset četiri sata dnevno. Takva usluga nekoć je bila privilegij obitelji koje su mogle plaćati privatne instruktore, dok bi tehnologija mogla dramatično sniziti cijenu individualnog podučavanja.

Satelit izravno u obični telefon završava njihovu viziju globalne veze

Satelitski internet danas postoji, ali još nije potpuno nevidljiv korisniku. Kada standardni smartphone automatski koristi zemaljsku ili satelitsku mrežu ovisno o dostupnosti, globalna povezanost približit će se modelu koji su autori zamišljali.

Takav razvoj može imati goleme posljedice za ruralna područja, pomorstvo, krizne situacije, ratne zone i države sa slabom telekomunikacijskom infrastrukturom. Istodobno otvara važno pitanje kontrole, jer vlasnik satelitske mreže može postati ključni akter nacionalne komunikacijske infrastrukture.

Digitalni identitet postaje infrastruktura čitavog života

Digitalni identitet mogao bi uskoro prestati biti samo zamjena za osobnu iskaznicu. U istom digitalnom novčaniku mogu završiti vozačka dozvola, diploma, potvrda dobi, zdravstvene vjerodajnice, bankovni pristup, profesionalne licence i putna dokumentacija.

Najvažnije pitanje zato nije samo praktičnost. Ključno je može li građanin dokazati jednu činjenicu o sebi, primjerice da je punoljetan, bez otkrivanja nepotrebnih osobnih podataka i bez stvaranja centralizirane baze koja prati svaku njegovu aktivnost.

Tehnička arhitektura takvih sustava imat će izravne posljedice na privatnost i suverenitet pojedinca. Pogrešno dizajniran digitalni identitet može postati alat pretjerane kontrole, dok dobro dizajniran sustav može građaninu dati veću kontrolu nad vlastitim podacima nego današnji fizički dokumenti.

Potpuno sintetička stvarnost više nije nemoguća

Deepfake video danas još uvijek možemo promatrati kao pojedinačnu lažnu snimku. Sljedeća faza bit će mnogo ozbiljnija: umjetna inteligencija može u realnom vremenu proizvoditi video, glas, fotografije, članke, komentare, profile, dokumente i čitave povijesti razgovora.

Kada svi elementi digitalnog dokaza mogu biti generirani, društvo će morati prijeći s pitanja izgleda li ovo stvarno na pitanje mogu li dokazati odakle ovo dolazi. Autentičnost više neće biti vizualni dojam nego tehnički verificirana osobina.

Zbog toga bi kriptografski dokaz podrijetla sadržaja mogao postati jedna od ključnih infrastruktura sljedećeg desetljeća. Internet je godinama počivao na pretpostavci da je ono što vidimo možda stvarno, dok će AI prisiliti sustav da autentičnost dokazuje.

Obrazovana srednja klasa mogla bi prvi put osjetiti puni udar automatizacije

Industrijska automatizacija dugo je prvenstveno mijenjala fizičke i rutinske poslove. Generativna umjetna inteligencija ulazi izravno u zanimanja koja su desetljećima zahtijevala visoko obrazovanje i nudila relativnu profesionalnu sigurnost.

Odvjetnik, dizajner, programer, prevoditelj, financijski analitičar, arhitekt ili konzultant više ne može automatski pretpostaviti da je njegov rad imun na automatizaciju. Tehnologija neće nužno ukinuti profesiju, ali može smanjiti broj ljudi potreban za isti ukupni rezultat.

Upravo zbog toga njihova prognoza o političkoj reakciji srednje klase zaslužuje pažnju. Ako tehnološka promjena počne ugrožavati ljude koji imaju obrazovanje, kredite, obitelji i očekivanje stabilnog društvenog statusa, političke posljedice mogu biti znatno snažnije nego kod prethodnih valova automatizacije.

Najvažnije pitanje više nije tehnologija, nego suverenitet

Kada se sve navedene prognoze stave zajedno, postaje jasno da Davidson i Rees-Mogg zapravo nisu napisali knjigu o internetu. Napisali su knjigu o moći. Tehnologija im je bila važna zato što mijenja sposobnost pojedinca, kompanije ili države da djeluje neovisno o drugima.

Tko kontrolira novac, kontrolira dio gospodarstva. Tko kontrolira identitet, kontrolira pristup sustavu. Tko kontrolira satelite, kontrolira komunikaciju. Tko kontrolira cloud, drži infrastrukturu digitalnih institucija. Tko kontrolira AI modele, raspolaže novim oblikom kognitivne proizvodnje.

Tko posjeduje čipove i podatkovne centre, raspolaže računalnom snagom. Tko upravlja algoritmima distribucije informacija, može utjecati na ono što milijuni ljudi vide. Tko kontrolira cyber-sigurnost, može zaštititi ili ugroziti osnovne funkcije društva.

Zbog toga se suverenitet u 21. stoljeću više ne može svesti samo na državnu granicu, zastavu i vojsku. Postoje energetski, prehrambeni, monetarni, podatkovni, tehnološki, industrijski, komunikacijski i cyber-suverenitet, a gubitak jednog od njih može ograničiti stvarnu političku slobodu države.

Najveći paradoks 2026. godine

Davidson i Rees-Mogg zamišljali su budućnost u kojoj tehnologija slabi državu i stvara suverenog pojedinca. Dosadašnji razvoj sugerira složeniji scenarij: tehnologija istodobno povećava moć pojedinca, privatnih kompanija i države.

Pojedinac dobiva enkripciju, umjetnu inteligenciju, globalni rad, digitalnu imovinu i pristup informacijama. Kompanije dobivaju cloud, satelite, čipove, podatkovne centre, algoritme i globalne platforme. Države dobivaju digitalni identitet, cyber-službe, velike baze podataka, regulatornu moć i naprednije instrumente nadzora.

Zbog toga ključno pitanje budućnosti možda nije hoće li država nestati. Mnogo važnije pitanje glasi: tko će između pojedinca, države i velikih tehnoloških korporacija postavljati pravila sustava?

Zašto o svemu ovome moramo razmišljati prije nego što bude prekasno

Vrijednost knjiga Davidsona i Rees-Mogga nije u tome da njihove autore proglasimo prorocima. Dio njihovih predviđanja bio je pogrešan, dio pretjeran, a neke političke interpretacije ostaju izrazito kontroverzne. Njihova najveća vrijednost nalazi se u načinu razmišljanja nekoliko koraka unaprijed.

Kada vidimo novi AI sustav, nije dovoljno pitati koliko dobro piše tekst. Treba pitati što se događa kada milijuni agenata počnu samostalno raditi, pregovarati i trošiti novac. Kada vidimo digitalni identitet, nije dovoljno pitati koliko je praktičan, nego tko kontrolira infrastrukturu i podatke.

Kada gledamo Starlink, Kuiper ili neku buduću europsku satelitsku mrežu, nije dovoljno mjeriti brzinu interneta. Treba razmišljati o tome tko kontrolira komunikaciju ako lokalna infrastruktura prestane raditi. Kada promatramo stablecoin ili digitalni euro, moramo razmišljati o tome tko kontrolira novčani sustav i pod kojim pravilima.

Deepfake nije važan samo zato što netko može napraviti lažni video. Važan je zato što može urušiti povjerenje u dokaz. Telesurgery nije važan samo zbog medicinske tehnologije, nego zato što pokazuje kako i stručni rad koji je stoljećima bio fizički vezan uz lokaciju može postati globalna digitalna usluga.

Suverenizam u 21. stoljeću mora razumjeti tehnologiju

Naš portal Logično podupire suverenizam, ali suverenizam u današnjem svijetu ne može se temeljiti samo na političkim sloganima i povijesnim simbolima. Prava suverenost zahtijeva razumijevanje tehnologije, gospodarstva, energije, hrane, komunikacija, podataka, financija i infrastrukture o kojoj društvo svakodnevno ovisi.

Država koja ne može zaštititi vlastite podatke suočava se s ozbiljnom ovisnošću. Gospodarstvo koje ne razumije umjetnu inteligenciju riskira da postane kupac tuđe produktivnosti. Društvo koje nema kontrolu nad kritičnom komunikacijskom infrastrukturom može formalno biti neovisno, ali praktično ovisiti o odlukama vanjskih aktera.

Jednako vrijedi i za pojedinca. Građanin koji ne razumije tko kontrolira njegov digitalni identitet, podatke, novac i pristup informacijama možda formalno ima sva prava, ali u digitalnom svijetu može imati vrlo malo stvarne autonomije.

Zbog toga se o tim pitanjima mora razgovarati prije nego što tehnološka rješenja postanu toliko duboko ugrađena u svakodnevni život da više nema stvarnog prostora za izbor. Suverenitet nije odbacivanje tehnologije, nego sposobnost da tehnologiju koristimo bez gubitka kontrole nad vlastitim ključnim odlukama.

Najvažnija lekcija njihove knjige možda se zato može svesti na jednu misao: kada se promijeni tehnologija, ne treba gledati samo novi uređaj ili novu uslugu, nego kako se mijenja raspodjela moći.

Iza Bitcoina nije samo digitalni novac. Iza satelitskog interneta nije samo veća brzina veze. Iza umjetne inteligencije nije samo chatbot. Iza digitalnog identiteta nije samo praktičnija osobna iskaznica. Iza deepfakea nije samo lažni video. Iza robotske kirurgije nije samo stroj.

Iza svega nalazi se isto pitanje koje su Davidson i Rees-Mogg pokušali postaviti još prije gotovo trideset godina: tko će u informacijskom dobu biti stvarno suveren?

O tom pitanju moramo razmišljati danas, dok još možemo birati kako ćemo oblikovati tehnološki sustav sutrašnjice, jer jednom kada infrastruktura, pravila i ovisnosti postanu trajni, prostor za stvarnu suverenu odluku može biti mnogo manji.
…

---

Napomena autora: Ovaj tekst nije potpuni autorski rad, nego je za njega korištena umjetna inteligencija za istraživanje, korekturu i pisanje određenih dijelova članka.