Istraživanje Chrisa Bjornsena i Allena Harbaugha sa Sveučilišta Longwood objavljeno je u časopisu PLOS One. Autori su ispitali 555 odraslih osoba iz SAD-a putem upitnika od 76 pitanja, nastojeći povezati stilove privrženosti, narcizam i takozvano problematično korištenje društvenih mreža — impulsivno i kompulzivno provođenje vremena na platformama unatoč negativnim posljedicama.
Rezultati su razvrstali ispitanike u četiri profila. Najniže razine problematičnog korištenja imali su ljudi sigurne privrženosti, oni koji vjeruju svojim bližnjima. Slijedili su izbjegavajući tip, pa anksiozni, a najviše razine zabilježene su kod takozvane bojažljive privrženosti.
Želja za blizinom i strah od ovisnosti
Bojažljiva privrženost opisuje osobe koje snažno žele blizak odnos, ali istovremeno strahuju od mogućih negativnih posljedica oslanjanja na druge. Upravo se ta skupina, prema studiji, najviše vraćala ekranima.
Autori su uz to mjerili i dvije vrste narcizma. Grandiozni narcizam — ekstrovertiran, s izraženom potrebom za divljenjem i manjkom empatije — nije bio značajno povezan s problematičnim korištenjem mreža. Ranjivi narcizam, koji uz potrebu za divljenjem nosi i sramežljivost, osjećaj stida zbog potrebe za drugima i preosjetljivost na zamišljene kritike, bio je povezan s višim razinama.
Zaključak istraživača je da ljudi s istovremeno visokom anksioznošću i izbjegavanjem u odnosima pokušavaju zadovoljiti potrebu za bliskošću kroz društvene mreže. „Odrasli koji su anksiozni ili bojažljivi u svojim međuljudskim odnosima imaju i više razine prikrivenog narcizma te znatno više razine problematičnog korištenja društvenih mreža”, naveli su autori.
Korelacija nije uzrok
Sam studij priznaje granicu koja se u izvještavanju o ovakvim radovima redovito prešućuje: nema dokaza o uzročno-posljedičnoj vezi. Nije jasno okreću li se nesigurni ljudi ekranima jer su nesigurni, ili ih ekrani dodatno čine nesigurnima. Uzorak je k tome ograničen na SAD, pa se rezultati ne mogu lako prenijeti na druga društva.
To je pitanje koje bi svaki ozbiljan istraživač trebao postaviti prije nego što se rezultati pretvore u prevencijske programe: ako platforme same pojačavaju tjeskobu koju potom „liječe” beskrajnim skrolanjem, tko je tu pacijent, a tko prodavač lijeka?
Mladi su ovdje izloženi istim mehanizmima, a institucije o ovisnosti o ekranima govore uglavnom povodom tragedija, ne preventivno.
Studija nudi koristan opis, ali ne i rješenje. Za roditelje i učitelje to znači jedno: dijete koje satima visi na mrežama ne mora biti razmaženo ni lijeno — možda samo traži blizinu koju u stvarnom svijetu ne zna zatražiti.
0 komentara
Još nema komentara. Budite prvi.