Sinkronija tijela nije jamstvo povjerenja, pokazuje nova studija

Studija nizozemskih sveučilišta pokazuje da sinkronizirane tjelesne reakcije mogu smanjiti reciprocitet, a ne ga povećati kako se godinama vjerovalo.

Istraživači s Leiden University i Utrecht University okupili su 122 sudionika, spojili ih u parove s potpunim strancima i postavili im elektrode koje su mjerile rad srca i električnu vodljivost kože. U pojedinim su se pokusima parovi vidjeli, u drugima nisu. Zatim su igrali takozvanu igru povjerenja, laboratorijsku verziju svakodnevnog rizika: jedna osoba daje vrijedan ulog drugoj, a ta druga sama odlučuje hoće li ga vratiti. Davatelj povjerenja nikada ne sazna što je primatelj učinio. Kako je objasnila prva autorica rada Fabiola Diana, to je kao da posudite deset eura strancu i odete, a da nikada ne vidite hoće li vam išta vratiti.

Rezultati, objavljeni u časopisu Proceedings of the Royal Society B, idu protiv uvriježene pretpostavke. Vodljivost kože bila je izraženije sinkronizirana kada su se parovi vidjeli, ali je ta veća sinkronizacija bila povezana sa smanjenim reciprocitetom. Razlika u izražajnosti lica nije objasnila tu vezu. Dodatne analize uputile su na razinu pobuđenosti organizma kao čimbenik o kojem odnos ovisi.

Emocionalno pojačalo, ne gumb za povezivanje

Diana je zaključak sažela u sliku koja ruši mit o sinkroniji kao društvenoj supermoći. Godinama se vjerovalo da kada dišemo, krećemo se ili reagiramo u ritmu s nekim drugim, postajemo bliskiji, velikodušniji i spremniji uzvratiti. Nova slika je složenija: sinkronija se ponaša manje kao gumb za povezivanje, a više kao emocionalno pojačalo. Može nam prenijeti ono što druga osoba osjeća, a to nije uvijek dobro.

U igri povjerenja uloge stvaraju jasnu neravnotežu moći. Davatelj povjerenja osjeća nesigurnost, izloženost i tjeskobu, dok primatelj ima moć i kontrolu. Kada se tijela sinkroniziraju, ta se asimetrija ne briše — ona se zajednički proživljava. Zato, kako je rekla autorica, nije važno samo sinkroniziraju li se ljudi, nego na čemu se sinkroniziraju.

Ovo nije prvi put da znanost mora korigirati priču o tijelu kao pouzdanom ogledalu društva. Istraživanja o „hormonu povjerenja” oksitocinu također su godinama bila preoptimistična, dok su kasnije meta-analize pokazale da učinci ovise o kontekstu i da su daleko slabiji od prvotnih obećanja. Slično se dogodilo s idejom da se laži pouzdano čitaju iz mikroizraza lica. Svaki put kada se neka biološka mjera proglasi konačnim dokazom ljudske naravi, pokaže se da mjeri mnogo manje nego što se tvrdilo.

Pitanje koje istraživači nisu postavili

Ostaje neupitano ono što bi svaki ozbiljan čitatelj trebao pitati: koliko su ovakvi laboratorijski nalazi uopće prenosivi na stvarne odnose? Igra povjerenja traje nekoliko minuta, partneri su stranci, a ulozi su simbolični. U obitelji, na radnom mjestu ili u politici sinkronija se gradi godinama i miješa s interesima, moći i poviješću odnosa. Rezultat da tijela „registriraju zajedničko stanje interakcije” zvuči uvjerljivo, ali ne kaže ništa o tome kako se to stanje prevodi u odluku da se nekome ne uzvrati.

Diana najavljuje novi smjer: želi ispitati pomaže li sinkronija predvidjeti što će druga osoba učiniti sljedeće. Ako se pokaže da tijelo čita tuđe namjere prije nego što ih ta osoba izgovori, otvara se neugodno pitanje primjene. Takvo bi znanje lako kliznulo u alate za procjenu ljudi bez njihova pristanka — od pregovora i zapošljavanja do sigurnosnih provjera. Znanstvenici bi o tome trebali govoriti prije nego što tehnologija izađe iz laboratorija, a ne poslije.

Za sada ostaje trijezan zaključak: zajednički ritam nije dokaz zajedništva. Tijelo može biti usklađeno i s onim tko nas iskorištava, a upravo nas ta usklađenost može učiniti manje spremnima uzvratiti. Svaka politika ili poslovna praksa koja se poziva na „povezanost” kao jamstvo suradnje trebala bi taj nalaz uzeti ozbiljno.