Svakog jutra dvije milijarde ljudi posežu za kofeinom, a već do podneva osjećaju da im je energija nestala. No prije 3000 godina ljudi koji su radili u poljima nosili su u svojim torbicama nešto sasvim drugo: pastu, uvarak, okrepljujuću juhu, plod i napitak za početak dana. Pet drevnih izvora energije za koje se tvrdi da pružaju devet puta više dugotrajne energije od kave.
Priča počinje u ječmenim poljima pokraj Betlehema, u mjesecu ijaru. Sunce je izašlo prije četiri sata, a vrućina pritišće sve živo. Žena po imenu Ruta pabirči za žeteocima na polju čovjeka koji se zove Boaz. Nije iz tih krajeva. Slijedila je svoju svekrvu Noemi, a nije imala gotovo ništa: ni novca ni zemlje ni obiteljskog ugleda. Imala je samo vjeru i spremnost da naporno radi na tuđem polju.
U Knjizi o Ruti (2,14) piše da je tijekom podnevnog odmora jela prženo zrnje i umakala kruh u ocat. No za dug radni dan trebalo joj je još nešto. Žeteoci i pabirčari nosili su male torbice pričvršćene za pojas. U njima se, prema ovoj priči, nalazila gusta pasta od jednog od najrasprostranjenijih plodova toga područja. Taj je plod bio toliko važan tamošnjem stanovništvu da su Jerihon, zbog palmi koje su ga okruživale, nazivali Gradom palmi.
Pasta se pripremala od datulja, a povezivala se s hebrejskom riječju koju ste možda čuli mnogo puta, a da niste znali njezino značenje: devaš. Ta se riječ u Starom zavjetu pojavljuje više od pedeset puta, a u prijevodima se najčešće prevodi kao „med”. Sjetite se izraza „zemlja kojom teku med i mlijeko”. Pojavljuje se u Knjizi izlaska, među ostalim u trećem, trinaestom i trideset trećem poglavlju. U izvornom hebrejskom tekstu upotrebljava se riječ devaš. No postoji tumačenje koje prevoditelji, navodno, nisu dovoljno uzimali u obzir: drevna zemlja nije bila veliki proizvođač pčelinjeg meda. Nasuprot tome, obilovala je datuljinim palmama, od područja oko Jerihona i Mrtvog mora do galilejskih brežuljaka.
Prema tom tumačenju, med obećane zemlje nije nužno bio pčelinji med, nego datuljin med, odnosno sirup od datulja. Riječ je o gustoj, zlatnoj tekućini dobivenoj od istoga ploda koji je, prema ovoj pripovijesti, Ruta nosila u torbici dok je radila u ječmenim poljima. Zamislite: obećana zemlja kojom teku mlijeko i sirup od datulja, a nitko vam to nije rekao.
Hranjiva svojstva datulja pomažu objasniti zašto su bile važna namirnica ljudima koji su obavljali teške fizičke poslove. Sto grama datulja sorte Medjool sadrži približno 277 kilokalorija, odnosno energiju koju organizam može iskoristiti. U istoj količini nalazi se oko 66 grama prirodnih šećera i gotovo sedam grama prehrambenih vlakana. Vlakna su važna jer usporavaju apsorpciju šećera. Tako se, umjesto naglog porasta i pada njihove razine u krvi, energija može oslobađati postupnije.
U istraživanju objavljenom u časopisu Journal of Agricultural and Food Chemistry proučavana su upravo ta svojstva. Prema navodima iz istraživanja, datulje sorte Medjool, unatoč visokom udjelu šećera, nisu izazvale znatan porast razine glukoze u krvi. Autori su taj učinak povezali s vlaknima i fenolnim antioksidacijskim spojevima, koji mogu pridonijeti postupnijoj apsorpciji šećera. Usporedite to s napitkom koji mnogi piju svako jutro. Šalica crne kave sadrži približno dvije kilokalorije. Gotovo da ne osigurava hranjivu energiju, vlakna ni znatne količine minerala. Međutim, može sadržavati oko 95 miligrama kofeina. Kofein djeluje tako da blokira adenozinske receptore u mozgu i privremeno smanjuje osjećaj umora.
Kofein sam po sebi ne stvara energiju. On privremeno prikriva osjećaj pospanosti. Kada njegovo djelovanje oslabi, obično nakon četiri do šest sati, umor se može ponovno javiti, katkad i snažnije. Kava, dakle, nije značajan izvor hranjive energije, nego prvenstveno potiče budnost. Unatoč tome, oko nje se razvila svjetska industrija vrijedna stotine milijardi eura.
Pasta od datulja, s druge strane, osigurava hranjive tvari:100 grama datulja sadrži približno 277 kilokalorija, 696 miligrama kalija i 54 miligrama magnezija. U jednoj se usporedbi navodi da je to četrnaest puta više kalija nego u uobičajenom sportskom napitku. Magnezij je potreban i za procese u kojima organizam proizvodi adenozin-trifosfat (ATP), molekulu važnu za prijenos energije u stanicama. Datulje tako osiguravaju hranjive tvari koje mišići upotrebljavaju tijekom fizičkog rada.
Ako morate nadzirati razinu šećera u krvi, prije redovitog uzimanja koncentriranog sirupa od datulja posavjetujte se s liječnikom. Svatko drukčije podnosi šećere, čak i kada ih unosi zajedno s vlaknima. U istraživanjima se za cijele datulje navode vrijednosti glikemijskog indeksa između 42 i 55, što ih svrstava među namirnice s niskim do umjerenim glikemijskim indeksom.
Zamislite kuhinju u kući izgrađenoj od vapnenca, negdje u judejskim brežuljcima. Sat vremena prije izlaska sunca žena kleči pokraj glinene posude. Večer prije izvadila je koštice iz šake datulja i ostavila ih da se namaču u vodi. Sada ih gnječi drvenim tučkom dok ne dobije glatku, gustu smjesu. Procijedi je kroz tkaninu i promatra kako se zlatni sirup skuplja u posudi. To je devaš, isti onakav sirup kakav je pripremala njezina majka, a prije nje i baka. Tako se, prema ovoj predodžbi, pripremao naraštajima. Žena njime prelijeva plosnati kruh. Dio zamata u tkaninu kako bi ga sin ponio u polje, a ostatak čuva za večeru.
I kralj David, prema biblijskom izvještaju, dijelio je narodu hranu u obliku kolača. U Drugoj knjizi Samuelovoj (6,19) opisuje se kako je, nakon što je Kovčeg saveza donesen u Jeruzalem, svakome podijelio kruh i druge namirnice. Kada je Abigajila krenula spriječiti propast svojega doma, ponijela je među ostalim dvjesto kolača od smokava. Taj je događaj opisan u Prvoj knjizi Samuelovoj, u 25. poglavlju. Sušeno i prešano voće nije bilo samo poslastica ili raskoš. Bilo je praktična hrana ljudima koji su gradili, ratovali i radili na poljima od jutra do mraka.
A sada ono što je posebno zanimljivo: datulje možete pokušati uzgojiti i sami. Datuljina palma uspijeva u toplim tropskim i suptropskim krajevima, osobito ondje gdje su ljeta duga, suha i vruća. Takvi uvjeti postoje, primjerice, u dijelovima južne Kalifornije i Arizone te u nekim toplim područjima Sjedinjenih Američkih Država. Palma može niknuti iz koštice, ali budući da je dvodomna biljka, za oprašivanje su potrebne muške i ženske biljke. Želite li dobivati plodove, možete posaditi izdanak rodne ženske palme i osigurati oprašivanje. Jedna dobro razvijena palma može dati znatnu količinu plodova koje možete sačuvati za kasniju uporabu.
Želite li kod kuće pripremiti vlastiti devaš, uzmite šaku datulja bez koštica i namačite ih dva sata u toploj vodi. Zatim ih usitnite miješalicom dok ne dobijete glatku smjesu. Procijedite je kroz gazu pa dobivenu tekućinu kuhajte na laganoj vatri približno dvadeset minuta, dok se ne zgusne u bogat, zlatan sirup. Neki recepti navode da se tako pripremljen sirup može čuvati u zatvorenoj staklenci šest mjeseci ili dulje. Ipak, stvaran rok trajanja ovisi o načinu pripreme i uvjetima čuvanja. Gusta pasta može se pomiješati s mljevenim orašastim plodovima ili sezamom te oblikovati u plosnate pločice koje je lako ponijeti na put ili posao. Prema pripovijesti, upravo su se takvim obrocima koristili Ruta, Abigajila i Davidovi suvremenici. Datulje su danas dostupne u mnogim trgovinama, a jedno rodno stablo može godinama osiguravati bogat urod.
No pasta od datulja tek je početak. Jer, mnogo prije nego što bi ljudi krenuli u polja, jutra su započinjala još jednim napitkom. Prema ovoj pripovijesti, pripremao se od četiriju biljnih sastojaka koji su bili dostupni u okolici. Zamislite kuću od vapnenca na brežuljcima iznad Nazareta, neposredno prije svitanja. Kameni su zidovi hladni i svijetli. U kutu stoji glinena peć, još mlaka od prethodnog dana. Suho bilje visi s drvene grede pod stropom, a kroz mali prozor okrenut prema istoku prodire prva jutarnja svjetlost. Žena ustaje s niske prostirke na kamenom podu i tiho prilazi peći. Ne poseže za aparatom za kavu: on tada, naravno, nije postojao. Kava će se u tim krajevima proširiti tek mnogo stoljeća poslije.
Jutro u Galileji u prvom stoljeću nije bilo vrijeme za odmaranje, nego za rad. Dan bi počinjao i prije izlaska sunca iza istočnih brežuljaka. Trebalo je ispeći kruh, napojiti životinje i obraditi polja. Ribari na Tiberijadskom jezeru već su bili na vodi tijekom četvrte noćne straže, koja je obuhvaćala i sate oko tri ujutro. Svima bi dobro došao topao napitak prije početka posla. Ne samo sredstvo koje nakratko potiče budnost, nego i nešto što pruža osjećaj okrepe. Upotrebljavali su ono što je raslo u njihovoj blizini: bilje ubrano u vrtu i preliveno vrućom vodom, pržene mahune usitnjene u kamenom mužaru te sušeno voće koje je napitku davalo slatkoću i punoću okusa. Sastojci su dolazili iz obližnjih vrtova, voćnjaka i s brežuljaka. Nisu trebale plantaže preko oceana, tvornice za prženje, robne marke ni naljepnice. Samo ono što je raslo na njihovoj zemlji.
Možda vaša baka nije živjela u Nazaretu, ali ako je odrasla na Sredozemlju, uz obalu zapadne Afrike ili na Filipinima, možda je poznavala napitke od prženih mahuna i bilja prelivenog vrućom vodom. Možda to nije nazivala posebnim receptom, nego jednostavno dijelom jutarnjeg običaja. Takvi se običaji mogu prenositi naraštajima, neovisno o tome je li netko ikada čitao biblijske tekstove. U središtu ove priče nalazi se mahuna stabla rasprostranjenog u sredozemnim krajevima, od Libanona do Maroka. Stari su Grci prema njegovoj sjemenci oblikovali naziv jedinice mase. Taj se naziv i danas povezuje s mjerenjem dragog kamenja i plemenitih kovina. Riječ je o karatu. A mahuna od koje priča počinje pripada rogaču.
Riječ je o toplom napitku od rogača: pržene i samljevene mahune preliju se vrućom vodom, a dodaju im se svježa metvica, listovi izopa i sušena smokva narezana na ploške. Četiri sastojka koja se na različite načine povezuju s biblijskim krajevima i tekstovima, a poznata su i danas. Kada ljudi čuju riječ „rogač”, neki se prisjete suhih, smeđih pločica iz trgovina zdravom hranom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Bile su predstavljane kao zamjena za čokoladu, ali mnogima se njihov okus nije svidio. No rogač ne mora biti zamjena ni za što. On je samostalna namirnica s dugom poviješću uporabe. Spominju se i nalazi peludi rogača u dolini Hula, stari oko 40 000 godina, kao i tragovi ugljena rogačeva drva pronađeni u Jerihonu, stari oko 10 000 godina. Rogač se spominje i u Evanđelju po Luki (15,16): izgubljeni sin, gladan i osamljen u tuđini, poželio se nasititi mahunama kojima su hranili svinje. Grčka riječ u tom retku, keration, označava mahunu rogača. Prema jednoj predaji, čak se i hrana Ivana Krstitelja, koju Matejevo evanđelje (3,4) opisuje kao skakavce i divlji med, povezuje s rogačem, iako je riječ o posebnom tumačenju. Rogač se u sredozemnim krajevima ponegdje naziva i Ivanovim kruhom.
Metvica se spominje u Evanđelju po Mateju (23,23), gdje je Isus navodi među biljkama od kojih su farizeji davali desetinu. Bila je poznata i uzgajala se u vrtovima. Izop se pojavljuje u nekoliko važnih biblijskih prizora. U Knjizi izlaska (12,22) nalaže se da ga upotrijebe pri označavanju dovratnika za prvu Pashu. U Psalmu 51 (redak 7) David moli za očišćenje izopom, a u Evanđelju po Ivanu (19,29) izop se spominje u prizoru Isusova raspeća. Smokva se pojavljuje već u Knjizi Postanka (3,7). U Ponovljenom zakonu (8,8) ubraja se među sedam važnih plodova obećane zemlje. Sušene smokve spominju se i u Prvoj knjizi Samuelovoj (25,18) kao dio zaliha hrane. Svi se ti sastojci, dakle, mogu povezati s biblijskim tekstovima i prehrambenom tradicijom toga područja.
Zašto je onda taj napitak pao u zaborav i zašto mnogi ljudi radije piju kavu? Tu priča postaje zanimljiva. Sjetite se tvrdnje s početka teksta: devet puta više hranjive energije nego u šalici crne kave. Kofein je psihoaktivni spoj koji u mozgu blokira adenozinske receptore. Adenozin sudjeluje u stvaranju osjećaja pospanosti, pa kofein može privremeno smanjiti taj osjećaj. No time ne osigurava značajnu količinu hranjive energije. Šalica crne kave obično sadrži samo dvije do pet kilokalorija. Ono što nakon nje osjećate prvenstveno je pojačana budnost, a ne unos hranjivih tvari. Kada djelovanje kofeina popusti, ponovno se može javiti umor.
A sada zamislite drukčiji početak dana: dvije žlice prženog rogača u prahu, prelivene vrućom vodom, uz dodatak sušene smokve narezane na ploške. Prema jednoj procjeni, takav napitak može sadržavati oko 45 do 50 kilokalorija i prirodne šećere koje tijelo može iskoristiti. U prehrambenim se tablicama navodi da 100 grama rogačeva brašna sadrži približno 222 kilokalorije. Na toj se usporedbi temelji tvrdnja da napitak pruža devet puta više hranjive energije od crne kave. Osim toga, ne sadrži kofein, pa ne izaziva njegove uobičajene poticajne učinke.
To nije sve. Dvije žlice rogača u prahu, prema navedenim prehrambenim podacima, sadrže oko 42 miligrama kalcija, dok šalica kave sadrži približno pet miligrama. Rogač sadrži i željezo: u 100 grama brašna nalazi se gotovo tri miligrama toga minerala. Željezo je sastavni dio hemoglobina, bjelančevine koja prenosi kisik krvlju. Njegov manjak može pridonijeti osjećaju umora. Zamislite ženu u šezdesetim godinama koja u podne poseže za trećom šalicom kave i pita se zašto je stalno iscrpljena. Možda joj ne treba još kofeina, nego uravnoteženija prehrana i, ako postoje simptomi, provjera mogućeg nedostatka željeza. Rogačevo brašno također sadrži vitamine skupine B, osobito B2 i B6, te vitamine B3 i B9. Ti vitamini sudjeluju u procesima kojima organizam iskorištava energiju iz hrane. Kava nije njihov značajan izvor.
Važna su i vlakna. Dvije žlice rogača u prahu, prema navedenim podacima, sadrže gotovo pet grama prehrambenih vlakana, što može činiti znatan dio preporučenog dnevnog unosa. Vlakna mogu usporiti apsorpciju šećera i pridonijeti postupnijem porastu njegove razine u krvi. Za razliku od rogača u prahu, obična crna kava ne sadrži prehrambena vlakna. Rogač prirodno ne sadrži kofein. U nekim se prikazima njegova sastava tvrdi da ne sadrži oksalate, spojeve koji se nalaze i u drugim namirnicama te mogu utjecati na apsorpciju pojedinih minerala. Spominje se i istraživanje u kojemu su u vlaknima rogača prepoznata 24 polifenolna antioksidacijska spoja. Nije riječ samo o pomodnoj namirnici, nego o plodu čija se prehrambena vrijednost ponovno otkriva.
Dodajmo sada preostala tri sastojka. Metvica sadrži mentol, prirodni spoj prepoznatljiva mirisa i okusa. Neka istraživanja upućuju na to da miris ili pripravci paprene metvice mogu povoljno djelovati na pozornost i osjećaj umora. Metvica se tradicionalno upotrebljava i za olakšavanje probave. Izop se stoljećima primjenjivao u tradicionalnoj uporabi bilja na Bliskom istoku, osobito u pripravcima povezanima s dišnim sustavom. Sušena smokva daje prirodnu slatkoću te sadrži kalij i vlakna. Četiri jednostavna sastojka koja zajedno stvaraju aromatičan, zasitan jutarnji napitak.
Razmislite i o cijeni. Primjerice, pakiranje prženog rogača u prahu može stajati tri do četiri eura i dovoljno je za pripremu približno četrdeset šalica. Jedna šalica kave iz specijaliziranog kafića može stajati pet eura. Razlika u cijeni može biti velika. A sastojci za napitak od rogača jednostavni su i lako se čuvaju. Možda su upravo takvi skromni običaji našim bakama pomagali da dan započnu bez mnogo troška i pripreme.
Ipak, ovaj napitak nije zadržao nekadašnje mjesto u svakodnevici. Ne nužno zato što je izgubio vrijednost, nego zato što su se navike promijenile. Rogač je stoljećima služio kao namirnica, zaslađivač i sastojak napitaka na Sredozemlju. Feničanski su trgovci prevozili njegove sušene mahune preko mora i razmjenjivali ih s drugom robom. U vremenima gladi i rata rogač je mogao biti važna pričuvna hrana. Kada bi druge zalihe presušile, stablo rogača i dalje je moglo davati plodove. Otporno na sušu, bilo je dragocjeno mnogim obiteljima. Potom je stigla kava. Od petnaestog stoljeća nadalje njezina se uporaba širila iz područja Etiopije i Jemena prema Osmanskom Carstvu i Sredozemlju. Bila je gorka, snažna i sadržavala je kofein, tvar koja može izazvati navikavanje. Kako je njezina popularnost rasla, trgovački su putovi i plantaže pretvorili kavu u robu svjetskog značenja. Uzgajala se u Jemenu, na Javi i u zemljama američkog kontinenta. S vremenom je oko nje nastala velika industrija, dok su se mnoge starije prehrambene navike povukle u drugi plan.
Rogač je postupno izgubio ugled. Sve se češće povezivao sa stočnom hranom, a sedamdesetih godina prošlog stoljeća proizvođači zdrave hrane pokušali su ga ponovno predstaviti kao zamjenu za čokoladu. Međutim, neki su tadašnji proizvodi bili suhi, brašnasti i neprivlačna okusa. Takve su pločice mnogima ostavile loš dojam. Taj je pokušaj rogaču stvorio reputaciju koju nije zaslužio i koje se teško oslobađao. Tako je plod s dugom poviješću prehrambene uporabe gotovo nestao iz svakodnevne prehrane mnogih ljudi. Možda i zato što je jednostavan, pristupačan i ne zahtijeva složenu industrijsku proizvodnju. Stablo se posadi jednom, a uz dobre uvjete može rađati desetljećima.
Možda vam liječnik nikada nije spomenuo rogač. U trgovinama se nudi mnoštvo dodataka prehrani, dok su jednostavne namirnice poput rogača često na manje zamjetnim policama. Ipak, rogačeva stabla nisu nestala. I dalje rastu diljem Sredozemlja, pružaju hladovinu ljeti i donose plodove ujesen. Imaju duboko korijenje i dobro podnose sušu. Metvica se i dalje uzgaja u vrtovima, izop cvjeta, a smokve dozrijevaju. Sastojci za ovaj napitak i dalje su dostupni. Možda je vrijeme da ih ponovno otkrijete.
Rano je jutro u Betaniji, neposredno prije svitanja. Zrak je svjež i miran. U maloj kamenoj kući na rubu sela žena kleči pokraj glinene peći. Vatra se gotovo ugasila; preostali su samo žar i nekoliko tinjajućih komadića ugljena. Prostorija miriše na zagrijani kamen i suho bilje. Svežnjevi izopa vise s kuke pod stropom. Grančica metvice stoji u glinenoj posudi na prozorskoj dasci. Listovi su joj tamnozeleni i vlažni od jutarnje rose. Žena poseže u veliku glinenu posudu i vadi šaku prženih mahuna rogača. Tamne su, gotovo crne, i mirišu na zemlju i karamelu. Polako ih melje u kamenom mužaru, onako kako ju je naučila majka, a nju njezina majka. Sitno mljeveni rogač topao je pod njezinim prstima. Otkida nekoliko listova metvice s grančice pokraj prozora i uzima malo izopa iz svežnja koji se suši pokraj peći. Stavlja ih u glinenu šalicu zajedno s mljevenim rogačem. Iz druge posude uzima sušenu smokvu, reže je na tanke ploške i dodaje ostalim sastojcima. Zatim sve prelijeva vrućom vodom iz lonca koji je stajao pokraj žara. Diže se para. Metvica i izop otpuštaju svoj miris, a rogač napitku daje duboku, toplu smeđu boju. Smokva omekšava i zaslađuje ga.
Žena odnosi šalicu do stola za kojim sjedi muškarac. Prešao je dug put i umoran je. Sutra će posljednji put ući u Jeruzalem. Obuhvaća šalicu objema rukama i pije. Nema dodataka prehrani, pomno razrađenih recepata ni poznatih robnih marki. Samo četiri jednostavna sastojka iz vrta, prelivena vodom i ponuđena s ljubavlju. Takva je slika života koji se oslanjao na ono što je zemlja davala. Oni koji su se brinuli za druge nastojali su im ponuditi jednostavnu, hranjivu hranu.
A sada nešto što možete iskušati već danas. Nemojte preskočiti ovaj dio. Predložit ću vam tri koraka: pripremu napitka, uzgoj malo začinskog bilja u posudama i čuvanje suhih smokava. Počnite ondje gdje jeste. Ne morate sve napraviti odjednom. Za početak pripremite napitak. Potrebna su vam četiri sastojka: prženi rogač u prahu, svježa metvica, svježi ili sušeni listovi izopa i jedna sušena smokva. U šalicu stavite dvije čajne žličice prženog rogača u prahu. Dodajte tri ili četiri usitnjena lista svježe metvice i dva ili tri lista izopa. Sušenu smokvu narežite na tanke ploške i dodajte u šalicu. Sve prelijte vrućom vodom i ostavite da odstoji pet do sedam minuta. Rogač će napitku dati boju i okus, metvica i izop pustit će miris, a smokva će omekšati i prirodno ga zasladiti. Želite li slađi napitak, dodajte malu žličicu meda. I med je namirnica koja se često spominje u Bibliji. Tu kombinaciju neki povezuju s predajama o prehrani Ivana Krstitelja, premda ne postoji povijesna potvrda upravo ovakva recepta. Sama priprema traje tek nekoliko minuta, sastojci su jednostavni, a napitak može biti ugodna alternativa kavi.
Ako želite učiniti još jedan korak, začinsko bilje za ovaj napitak možete uzgajati u posudama na terasi ili balkonu. Jednostavnije je nego što se možda čini. Metvica je jedna od najzahvalnijih biljaka za uzgoj.

0 komentara
Još nema komentara. Budite prvi.