Kukuruz je danas najveća ratarska kultura svijeta, a novi nalazi pokazuju da je do meksičkih visoravni stigao tijekom jednog od najvlažnijih razdoblja u posljednjih 10.000 godina.
Arheolog Andrew Somerville s Državnog sveučilišta u Iowi vodio je istraživanje koje je analiziralo oko 200 uzoraka kostiju zečeva i jelena iz doline Tehuacan u središnjem Meksiku. Iz omjera ugljika, kisika i dušika u kostima tim je zaključio kakva je vegetacija bila dostupna biljojedima, a posredno i kakvi su bili temperatura i količina oborina. Rezultati su objavljeni u časopisu Science Advances.
Zaključak je jasan: u trenutku kada se kukuruz prvi put pojavljuje na visoravni, prije otprilike 6.000 godina, tamo je bilo toplije i vlažnije nego inače. To je, smatra Somerville, otvorilo prozor za presađivanje usjeva iz toplijih nizina u hladnije krajeve.
Hibrid koji je promijenio povijest
Kukuruz potječe iz nizina doline rijeke Balsas na jugozapadu Meksika, gdje je prije više od 9.000 godina počelo selektivno sakupljanje i sadnja divlje trave teosinte. Trebalo je oko 3.000 godina da stigne do visoravni. Tamo se nizinski teosinte križao s lokalnom, otpornijom varijantom prilagođenom sušnijem i hladnijem terenu. Gotovo sav današnji kukuruz potječe upravo od tog hibrida.
No ta je priča ovisila o vremenu. Bez povoljnih kiša i temperatura, rani uzgajivači ne bi uspjeli održati usjev na visini. Somerville to opisuje kao skromnu poljoprivrednu priliku koju su ljudi iskoristili — ne kao revoluciju, nego kao postupan proces.
Dokazi iz kostiju pasa to potvrđuju. U zasebnoj studiji objavljenoj u Quaternary Science Reviews, ista grupa analizirala je 20 uzoraka pasa iz istih nalazišta. Najstariji, stari oko 6.000 godina, pokazuju da je kukuruz već bio dio njihove prehrane. Tijekom sljedećih 3.000 godina udio kukuruza u psećoj prehrani porastao je s otprilike 67 na 85 posto.
Suša koja je natjerala ljude na sjedilački život
Zanimljiv je i drugi kraj priče. Malobrojni uzorci iz razdoblja nakon vlažne faze upućuju na tešku sušu koja je zahvatila gotovo cijelu sjevernu hemisferu. Somerville napominje da njegovi podaci ne mogu dokazati tezu da je upravo ta oskudica prisilila mezoamerička društva na intenzivniju obradu zemlje i trajna naselja — ali da su s njom potpuno sukladni.
„Naši podaci ne mogu dokazati tu hipotezu, ali su s njom konzistentni. Znamo da čim ta masovna suša završi — hop! — populacija eksplodira, poljoprivreda uzima maha i svi počinju živjeti u selima tijekom cijele godine”, rekao je Somerville.
Ovo nije prvi put da znanost dira u pitanje kako je kukuruz postao temelj civilizacije. Isti je istraživač ranije proučavao doline Tehuacan i dovodio u pitanje datume prvih ljudskih dolazaka u Sjevernu Ameriku. Njegov novi rad samo produbljuje sliku: poljoprivreda nije pala s neba, nego je izrasla iz niza klimatskih slučajnosti.
Ako je kukuruz do visoravni stigao zahvaljujući toplijem i vlažnijem razdoblju, što to govori o današnjoj raspravi o klimi? Somervilleova studija pokazuje da su ljudske zajednice oduvijek bile izložene klimatskim promjenama – i da su na njih reagirale prilagodbom, seobom i promjenom načina proizvodnje hrane. To nije argument ni za jednu današnju politiku, ali jest podsjetnik da je poljoprivredna autonomija pitanje preživljavanja, a ne ideologije.
Balkan danas uvozi velik dio kukuruza i ovisi o stranim sortama i sjemenarskim korporacijama. Studija o tome kako je jedna trava postala temelj prehrane pokazuje da su raznolikost i lokalna prilagodba ključne. To je lekcija koju bi domaća poljoprivredna politika trebala uzeti ozbiljno — ne zbog mode, nego zbog sigurnosti hrane.
Somerville na kraju kaže da je dobro znati što više o biljci o kojoj danas ovisi cijeli svijet. „Ako želimo razmrsiti složenu genetsku povijest kukuruza, okoliš je ključni dio toga”, zaključuje. Na nama je da taj ključ ne predamo u ruke onima koji bi ga koristili protiv vlastitih poljoprivrednika.

0 komentara
Još nema komentara. Budite prvi.