Intervju s Andrijom Mandićem, osuđenim za navodni „propali državni udar“ u Crnoj Gori

U Podgorici su 9. svibnja ove godine izrečene kazne osobama uključene u slučaj “državnog udara”, kojeg su predstavnici crnogorske opozicije, zajedno sa “sudionicima” iz Rusije i Srbije, navodno namjeravali počiniti na dan izbora 16. listopada 2016. godine.

Dva ruska državljana, Vladimir Popov i Eduard Šišmakov, osuđeni su na 12 i 15 godina zatvora, a čelnici crnogorskog opozicijskog pokreta Demokratski front, Milan Kneževići Andrija Mandić na pet godina, a umirovljeni srpski general Bratislav Dikić na osam. Ministarstvo vanjskih poslova Rusije ocijenilo je kaznu dvojici ruskih građana kao “neprijateljski korak, koji samo može pogoršati ionako negativne rusko-crnogorske odnose, koji su već na najnižoj točki u cijeloj njihovoj povijesti”.

Unatoč oštroj kazni crnogorskog suda, malo je vjerojatno da će se ruski građani suočiti s pravom zatvorskom kaznom, jer im je suđeno u odsutnosti. U međuvremenu, čelnici Demokratske fronte u Podgorici čekaju odluku najvišeg suda. Jedna od glavnih osoba u ovom slučaju, Andrija Mandić, govorio je intervjuu za ruski EADaily o tome kome je bio potreban lažni državni udar u Crnoj Gori i o ulozi te balkanske zemlje u regionalnoj politici.

Od proglašenja presude Višeg suda u Podgorici prošlo je gotovo dva mjeseca. Koji su vam sljedeći koraci?

Andrija Mandić: Presuda je bila politička i nije se temeljila ni na nikakvim dokazima. To su za vrijeme prijenosa uživo iz sudnice mogli provjeriti ne samo građani, već i stručna zajednica. Budući da je presuda politička, očekujemo da će i tijekom razmatranja slučaja od strane drugostupanjskog suda dominirati politička komponenta.

Naši odvjetnici će učiniti sve što je potrebno, žalit će se na presudu. Što se tiče gospodina Milana Kneževića, Mihaila Čađenovića i mene, koji smo zajedno sa građanima Srbije i Rusije prvostupanjskim sudom proglašeni krivim za “pokušaj državnog udara”, već smo javno rekli da ne priznajemo ovu sudsku odluku. Mi smo nevini i vidimo ljude koji donose takve odluke kao naše krvnike i neprijatelje.

Zašto ste, po vašem mišljenju, bili na popisu optuženika?

Andrija Mandić: Lažni državni udar, iza kojeg stoji crnogorski režim i neke NATO strukture, bio je usmjeren ne samo na stvaranje uvjeta za formiranje koalicijske vlade Demokratske socijalističke stranke Mila Đukanovića, već i na to da Crna Gora brzo uđe u NATO bez narodnog referenduma o ovom pitanju.

Prije izbora 2016. Demokratska socijalistička stranka već je objavila da pitanje članstva zemlje u NATO-u neće postavljati na referendumu i da je glasovanje u parlamentu dostatno za valjanu odluku. Međutim, rezultati parlamentarnih izbora 2016. mogli su to spriječiti.

Stoga je Demokratskoj socijalističkoj stranci bio potreban lažni državni udar, bez oružja i bez sudionika, jednog od najapsurdnijih na planeti Zemlji. Milo Đukanović i agenti NATO-a, koji su djelovali i u Crnoj Gori i Srbiji, koristili su ga u svoje svrhe, pomažući režimu u Podgorici da progura zemlju u Sjevernoatlantski savez.

Tada je Demokratska fronta dobila zamah. 2016. smo imali dobru kampanju s oštrom retorikom. Imali smo izvrsne izborne parole. A na dan izbora, kada je postalo jasno da je odaziv bio visok i da opozicija pobjeđuje, iznenada se dogodio virtualni “državni udar”, bez terorista i bez oružja.

Tijekom suđenja, na primjer, postojalo je oružje kao dokaz, a koje je navodno kupio zaštićeni svjedok i istovremeno jedina osoba koja je imala kontakt s ruskim državljanima, Saša Sinđelić, osuđen je za ubojstvo na području Hrvatske, koji je surađivao s tajnim službama nekoliko zemalja, a osim toga, bio je i mentalno bolestan. Taj je Sinđelić je navodno kupovao oružje za državni udar 19. listopada, dok su izbori održani 16. listopada. To je jednostavno smiješno, ali ljudi iz obavještajnih struktura NATO-a su iskoristili takav besmisleni scenarij da bi ostvarili svoj cilj.

Nedavno je srbijanski tisak izvijestio da je Visoki sud u Podgorici pokrenuo potragu za četiri američka državljana, dva državljanina Iraka, jednog izraelskog i jednog britanskog državljanina. Također su osumnjičeni za zavjeru protiv crnogorskih vlasti. Prema crnogorskom sudu, jedan od svjedoka, agent CIA-e Brian Scott, izjavio je da je pozvan da sudjeluje u evakuaciji “nekih ljudi iz Podgorice”. O kome govorimo, možda o Vama?

Andrija Mandić: Ne, nismo mi. Budući da s Kneževićem i Čadženovićem nisam sudjelovao u bilo kakvim kaznenim radnjama i nismo ni znali da su planirane. Nakon što je Rusija i njezina dva časnika, koje nitko nije vidio, osim ovog zaštićenog svjedoka, optužena za uplitanje u unutarnje poslove Crne Gore, slučaj je počeo “dobivati” nova lica. Uglavnom govorimo o bivšim zaposlenicima CIA-e, FSB-a, agentima Mossada, a sada postoje i ljudi iz Velike Britanije. Bez obzira na to koliko režim u Podgorici pokušava sakriti mnoge činjenice, na kraju postaje jasno da je ta luda logika bila samo podloga za virtualnu izvedbu zapadnih obavještajnih službi.

Po mom mišljenju, crnogorske vlasti znaju da se odluka prvostupanjskog suda ne temelji na dokazima. Sada bi htjeli u sekundarnu istragu uključiti nove osobe koje će reći da su bile u zavjeri s nama. To je potrebno kako bi se opravdala sramotna sudska odluka.

Do sada na ovom popisu nema ruskih građana. Znači li to da crnogorski režim nema namjeru pogoršati odnose s Moskvom?

Andrija Mandić: Marionetski režim u Podgorici učinio je sve što je mogao da uništi odnose s Rusijom. Čak su nametnuli besmislene sankcije. On ne odbija pogoršati odnose. Neki dan je predsjednik Crne Gore, Milo Đukanović, govorio u Slovačkoj na jednom od sigurnosnih foruma. Pozvao je Zapad da što prije uključi zapadni Balkan u Europsku Uniju, budući da, prema njegovim riječima, neki zlonamjerni akteri traže svoju zonu utjecaja na Balkanu, što prvenstveno znači Rusija i Kina.

Što se tiče crnogorskih vlasti, oni su još više omogućile pogoršanje odnosa s Rusijom. Ako uzmemo u obzir da u Crnoj Gori ima samo 600 000 stanovnika, ona ima status malog saveznika. Đukanovićeve akcije protiv Rusije daleko nadmašuju stvarnu ravnotežu snaga. I to ne samo protiv Rusije, nego i protiv Srbije i srpskog naroda u Crnoj Gori.

Nedavno je ministar obrane Crne Gore govorio o potrebi što skorije integracije zapadnog Balkana u NATO u ime očuvanja mira u regiji. Kako ocjenjujete njegov stav?

Andrija Mandić: Crnogorskom režimu preostaje jedino da se čvrsto drži NATO-a i zatraži od saveza zaštitu. Crnogorske vlasti su nekad imale vrlo dobre odnose s Rusijom, a ruski je biznis ulagao u zemlju. Đukanović je obećao da se zemlja neće pridružiti NATO-u, da će slijediti uravnoteženu međunarodnu politiku, jer je potrebno privući i zapadne ulagače kako bi razvila svoje gospodarstvo. Kazao je kako Crna Gora ne može biti vojna sila, pa se mora usredotočiti na gospodarstvo.

Ali Đukanović je jedan od najvećih izdajnika u povijesti Crne Gore. Na vlast je došao početkom devedesetih kao Srbin, braneći Jugoslaviju. Zatim je odvojio Crnu Goru od Srbije. Za ovaj je pothvat pronašao saveznike čak i u Moskvi koji su podržavali njegov projekt. Netko je pogrešno ocijenio Đukanovića, vjerujući u laž o vječnom prijateljstvu s Rusijom, koju je on tada velikodušno zagovarao. Stoga danas imamo ono što imamo.

Režim u Podgorici uzima u obzir samo mišljenje NATO-a, na svim ostalim adresama su neželjeni gosti, jer su već sve prevarili. Pokušali bi i prevariti NATO, ali savez je izuzetno oprezan i uvijek u ladici drži spreman fascikl s kompromitirajućim informacijama. Svi crnogorski čelnici žive s mišlju da ih se može uhititi na bilo kojem zapadnom aerodromu. Sadašnje crnogorske vlasti će do kraja svog mandata bezuvjetno služiti interesima NATO-a.

Na Balkanu će pitanje Kosova i Metohije biti najhitnije. Nedavno smo čuli izjave službenih predstavnika Tirane, što se može shvatiti kao želja za provedbom projekta „Velike Albanije“. Prijeti li Crna Gora takvom scenariju?

Andrija Mandić: Cjelokupna politika crnogorskog režima, posebno odvajanja Crne Gore od Srbije, imala je za cilj promjenu civilizacijskog koda kojem zemlja pripada. Crna Gora je stoljećima pripadala slavenskoj i pravoslavnoj civilizaciji. Tijekom proteklih deset godina je u tijeku aktivan rad na promjeni ovog koda. Za Crnu Goru se tvrdi da pripada drugom krugu, koji uključuje i Albaniju. Budući da je nemoguće okrenuti cjelokupno stanovništvo Crne Gore u drugom smjeru, ne treba se čuditi ako Albanci koji ovdje žive, a zauzimaju 15% teritorija, u jednom trenutku iznesu iste zahtjeve koje su Albanci ranije iznijeli na jugu Srbije ili u zapadnoj Makedoniji.

Prvo, pokušat će se cijelu Crnu Goru gurnuti u neki budući savez s Albanijom, Kosovom i Makedonijom. To bi bio početak novog scenarija koji nema veze s poviješću Balkana. Ako pokušaj ne uspije, a siguran sam da neće uspjeti, onda stvarno možemo očekivati ​​stvaranje “velike Albanije”.

Akademija znanosti Albanije je 1998. godine, čak i prije albanske pobune na Kosovu i NATO agresije na tadašnju SR Jugoslaviju, izdala dokument koji je neka vrsta mape puta, odnosno koje korake treba poduzeti kako bi Albanci bili ujedinjeni pod krovom jedne zemlje ili, za početak, vođeni jednom nacionalnom politikom koja bi se diktirala iz Tirane uz potporu Washingtona.

EADaily